Gabrić-Bagarić, Darija

Croatian

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main

PRIKAZI I OSVRTI„A se leži dobri junak i čojek…“(Marinka  Šimić:  Jezik  srednjo-vjekovnih kamenih natpisa iz Herce-govine: natpisi pisani hrvatskom ći-rilicom,  Matica  hrvatska,  Sarajevo, 2009.)Vjekovna čovjekova težnja da ne bude zaboravljen i da ne ode bez traga s ovoga svijeta na poseban način izra-žena je na stećcima i nadgrobnicima općenito.  Na  području  Bosne  i  Her-cegovine A. Solovjev je registrirao 59 500 stećaka, dok Š. Bešlagić tvrdi da ih ima oko 65 000. Bez obzira na navede-nu razliku riječ je o fenomenu tipično-me za srednjovjekovni bosanski i hr-vatski prostor. Nadgrobnik je svojom ornamentikom i natpisom, poteklim iz vještih ruku klesara i invencije dijaka-pisara, slao poruku i suvremenicima i budućim stoljećima i naraštajima. „Kameni spavači“, kako  je steć-ke nazvao Mak Dizdar, percipirani su prvenstveno kao kulturni i povijesni spomenici zanimljivi povjesničarima, povjesničarima umjetnosti i arheolo-zima, dok je njihova verbalna kompo-nenta uglavnom zanimala paleografe. U novije vrijeme poraslo je zanimanje za natpise ne samo na stećcima nego i na drugim vrstama kamenih nadgrob-nika i ploča, otkriveni su i  prepoznati   kao spomenici jezične prošlosti i je-zične kulture određenoga područja i vremena.  Knjiga Marinke Šimić Jezik sred-njovjekovnih kamenih natpisa iz Her-cegovine  inicirana  je  upravo  potre-bom  da se tomu dijelu baštine pristu-pi s jezikoslovnih motrišta. Natpisi su predmet obuhvatne analize, njihov je jezik spoj narodnih i crkvenoslaven-skih elemenata, stilizirani su na pose-ban način.  Iz mnoštva spomenika ra-sutih na širokome području Hercego-vine  autorica  odabire  kao  reprezen-tativne  Kočerinsku  ploču  –  uzglav-lje stećka iz 1404. g., Natpis na dvoru vojvode Masna iz Donje Drežnice iz 14. st., natpise na stećcima iz Brotnja i na stećcima nekropole Boljuni kod Stoca (15.st.) te križ iz Donje Britvi-ce (vjerojatno 15. / 16. st.). Svi su nat-pisi pisani hrvatskom ćirilicom, što je   osnovna poveznica među spomenici-ma. Druga je poveznica lokalitet, od-nosno teritorij istočne i zapadne Her-cegovine.Svaki  od  navedenih  natpisa  (ili skupine natpisa ako se obrađuje ne-kropola) analiziran je u posebnom po-glavlju.  Sva su poglavlja slično struk-turirana, s malim izmjenama ovisno o specifičnostima  analiziranih  spome-nika. U uvodnome se dijelu  opisuje izgled spomenika, lokacija, povijesne okolnosti  u kojima je nastao. Iznimno su važne obavijesti  o osobama pove-zanim s izradom stećka ili drugovr-snoga kamenoga predmeta: o pokoj-niku i o povijesnim osobama (vladari-ma, velikašima) u čije je vrijeme spo-menik nastao.Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504Taj dio teksta obiluje podatcima iz srednjovjekovne političke  i kulturne povijesti Hercegovine, koje je autori-ca preuzela iz starije i najnovije znan-stvene literature. Čitatelj  se upoznaje s kontekstom u kojem funkcioniraju spomenici i njihovi natpisi, obavješta-va se o broju i vrsti spomenika i epi-grafa na određenom lokalitetu. Sva-kako je za čitatelja najkorisnija klasi-fikacija spomenika, gdje se na jedno-me mjestu  definiraju svi oblici, od-nosno točno se utvrđuje što je stećak, što ploča, sanduk, sljemenjak, sarko-fag, križ, kako se kamen pronalazi, si-ječe i ukrašava. Podatci o klesaru i pi-saru također su našli svoje mjesto u autoričinim razmatranjima. Prikazana je ornamentika spomenika, važna za uočavanje veza između vanjskih zna-kova posmrtne počasti i osobe kojoj se iskazuje poštovanje. Nezaobilazan su dio spomenika simboli: ptice, živo-tinje, biljke, rozete, zvijezde, sunce, mjesec, sidro i sl., zanimljivi kao dio mentalne slike srednjovjekovnih lju-di.  Jednom riječju, takvim pristupom problematici kamenih natpisa autorica je dokazala tezu izrečenu u prvom po-glavlju knjige da se iz epigrafskih nat-pisa „zrcali društvo u pojedinom kraju i vremenu: imena, prezimena, struktu-ra vlasti, ambicije, pothvati, kreativni potencijal društva“. Stećak je skladan spoj slike i riječi, sklad oblika, orna-menta i epitafa, pa M. Šimić tu činje-nicu koristi kao temelj i okvir za jezič-nu analizu natpisa. Epitaf, naime, nije samo puka bilješka nego odraz druš-tvenih odnosa, vjerskih uvjerenja, ži-votnih stajališta. Zatim slijedi analiza pisma – hr-vatske  ćirilice  (bosančice)  kojim  su natpisi ostvareni. Autorica se između niza naziva za taj tip pisma odluču-je upravo za varijantu hrvatska ćirili-ca jer je smatra prikladnijom za sred-njovjekovno razdoblje, dok bosanči-cu veže za novovjeki korpus tekstova.   Odabrani su tekstovi  doneseni u  tran-sliteraciji  i transkripciji. Unatoč više-godišnjim proučavanjima očevidno je da neki natpisi  još uvijek nisu jedno-značno i bez greške pročitani, pa au-torica komentira različita čitanja.Jezik je analiziran na svim razina-ma: fonološkoj, morfološkoj, leksič-koj  i  sintaktičkoj.  Naravno,  lapidar-nost teksta određuje opseg i moguć-nosti analize, ali se u svakom slučaju utvrđuje omjer narodnoga i književ-noga (crkvenoslavenskoga). U jeziku natpisa postoji jedan broj zajedničkih, stalnih odlika na koje autorica upuću-je usporedbama, kakva je npr. ona o sličnostima Kočerinske ploče i donjo-drežničkoga natpisa. Takvi su podatci izrazito  vrijedni  za  jezičnopovijesna istraživanja hrvatskih govora.   Uraslost jezika natpisa u crkveno-slavensku tradiciju M. Šimić pokazu-je usporedbom jezika epigrafike s je-zičnim obilježjima crkvenoslavenskih   liturgijskih  i  općenabožnih  tekstova pisanih glagoljicom i ćirilicom te po-sebno s bosanskim kodeksima. Suče-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504ljavanje hercegovačkih natpisa i gla-goljaške pismenosti uopće omogući-lo je autorici zaključak da  je herce-govačka epigrafska tradicija organski dio  hrvatske srednjovjekovne pisme-nosti. Autorici nisu izmaknula ni stilska (stilistička) obilježja epigrafa: lapidar-nost,  postojanje  obrasca,  konvencio-nalno  strukturiranje  natpisa,  sve  ilu-strirano dobro odabranim primjerima.   Kako  se  u  natpisima  pojavljuju   antroponimi  i toponimi, autorica se zadržava i na objašnjenju njihove eti-mologije i rasprostranjenosti u epigra-fici hercegovačkoga područja.Na kraju knjige dočekuje nas Saže-tak, u kojem autorica rezimira rezultate istraživanja tako što uz kratki opis spo-menika daje zajedničku analizu grafije i jezika svih natpisa. Time pruža čita-telju neku vrstu shematskoga prikaza građe i rezultata istraživanja.  Prikazana  knjiga  Marinke  Šimić primarno je prinos povijesti književ-noga  jezika,  ali  istodobno  i  svjedo-čanstvo o pismenosti srednjovjekov-nih  žitelja  Hercegovine,  o  njihovoj općoj kulturi i posebno o segmentu označenom sintagmom „kultura smr-ti“. Impresionira podatak da u sred-njem vijeku jedna mala pokrajina po-diže spomenike umrlima, urezuje epi-tafe na izgrađenom jeziku i pri tome lapidarnim stilom iskazuje odnos pre-ma životu i smrti, prema zemaljskoj i nebeskoj vlasti, iskazuje svijest o svo-me ljudskom i političkom identitetu.Natpisi sa stećaka nadahnjivali su odavno pjesnike, a odnedavno se je-zik  natpisa  našao  u  središtu  jeziko-slovnih proučavanja, čiji je dio i upra-vo prikazana knjiga Marinke Šimić.  Darija Gabrić-Bagarić

"A se leži dobri junak i čojek…" : (Marinka Šimić: Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovine: natpisi pisani hrvatskom ćirilicom, Matica hrvatska, Sarajevo, 2009.)

"A se leži dobri junak i čojek…" : (Marinka Šimić: Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovine: natpisi pisani hrvatskom ćirilicom, Matica hrvatska, Sarajevo, 2009.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main