Barbarić, Vuk-Tadija

Croatian

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main

PRIKAZI I OSVRTINajtežim i najdužim putom (Stjepan Damjanović: Jezik hrvat-skih glagoljaša, Matica hrvatska, Za-greb, 2008.)Nova knjiga Jezik hrvatskih glago-ljaša (2008.) akademika Stjepana Da-mjanovića, koja po naslovu i sadrža-ju  podsjeća  na  njegovu  prvu  knjigu Tragom hrvatskih glagoljaša (1984.), peta je u nizu biblioteke Hrvatska je-zična baština Matice hrvatske. Rezul-tat je to tridesetogodišnjeg rada auto-ra, koji je dao velik broj znanstvenih i stručnih radova u kojima je obrađi-van jezik srednjovjekovnih hrvatskih tekst  ova pisanih slavenskim pismima.Kako  doznajemo  u  predgovo-ru  (str.  5–6),  akademika  Damjano-vića, kao i mnoge druge znanstveni-ke,  na  sastavljanje  knjige  potaknula je želja da zaokruži svoj dugogodišnji rad i na jednome mjestu okupi svoje važnije radove. Knjiga je kompilaci-ja tih radova, ali ujedno i mnogo više jer se autoru pružila prilika da ih neg-dje neznatno, a negdje uvelike mije-nja, bilo da su tome razlog novije spo-znaje bilo potreba da se izabrani rado-vi prilagode cjelini knjige. Poticaj za sastavljanje djela, ujedno i opravda-nje naslova, objašnjava autorova re-čenica:  „Nema  nikakve  mogućnosti da se napiše dobra povijest hrvatsko-ga jezika bez poznavanja glagoljično-ga korpusa“. Po svemu sudeći, dobi-li smo knjigu koja će dugo služiti kao jedna od polazišnih točaka u istraži-vanju toga korpusa.Nakon predgovora slijedi četrna-est  poglavlja:  Hrvatski  glagoljaši  i počeci  hrvatskoga  književnog  jezika (str. 7–23), Jezičnostilska raslojenost hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih tekstova (str. 24–37), Hrvatskostaro-slavenski (str. 38–51), Čakavsko-sta-roslavensko  interferiranje  u  glago-ljičnim  tekstovima  XV.  stoljeća  (str. 52–128), Glagolitica kajkaviana (str. 129–166), Jezik Bašćanske ploče (str. 167–180),  Jezik  glagoljične  Regule Svetoga Benedikta (str. 181–205), Je-zik Prvotiska u  kontekstu  književno-jezične  prakse  hrvatskih  glagoljaša (str. 206–225),  Korizmene propovije-di Broza Kolunića (str. 226–250), Re-fleksi jata u Korizmenjaku Koluniće-va zbornika (251–276), Vokal a u Ko-rizmenjaku Kolunićeva zbornika (str. 277–288), Slogotvorni r i l u Koriz-menjaku  Kolunićeva  zbornika  (str. 289–304),  Lički  glagoljični  teksto-vi kao izvor za hrvatsku jezičnu povi-jest (str. 298–304) i Glagoljica na po-dručju današnje Bosne i Hercegovine (str. 305–319). Na kraju knjige nalaze se: Literatura (str. 321–339), Bilješ-ka o izvorima (str. 341–343), Izvori i kratice (str. 345–347), Kazalo ime-na (str. 349–353) te Bilješka o autoru (str. 355–356).Iako je autor „vodio računa o tome da nije riječ o knjizi koju bi itko pro-čitao u jednom dahu‟, onomu tko bi to ipak pokušao bilo bi najpametnije Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504krenuti od izvora i kratica te bilježaka o izvorima. Tamo doznajemo osnov-ne podatke o deset često spominjanih tekstova u knjizi i kratice koje im je autor dodijelio, a u bilješkama dozna-jemo genezu svakog od četrnaest po-glavlja. Vrijedno je spomenuti da je najdulje poglavlje u knjizi (Čakavsko--staroslavensko  interferiranje)  zapra-vo “opsežan sažetak” autorove prve knjige Tragom  jezika  hrvatskih gla-goljaša, a poglavlje Jezik Bašćanske ploče nije istovjetno objavljenu isto-imenu radu, već je prošireno dvama drugim radovima na istu temu.Tako pripremljen čitatelj spreman je za uvodna dva poglavlja koja otva-raju mnoga pitanja koja će se provla-čiti kroz cijelu knjigu. Autor se, kako u uvodnim tako i u drugim poglavlji-ma, pokušava i uspijeva staviti u kon-tekst istraživanja mnogih znanstveni-ka  koji  su  proučavali  glagoljaštvo  i uopće hrvatski / staroslavenski jezik u srednjem vijeku (V. Jagić, V. Štefa-nić, J. Hamm, D. Brozović, E. Herci-gonja, D. Malić, M. Mihaljević i dr.) i već se po tome vidi da ova knjiga nije samo monografija o njegovu bavlje-nju tom problematikom, nego da do-ista  zaslužuje  svoje  ime,  dakako  uz ogradu da posla nikako neće manjka-ti ni za buduće generacije istraživača. Spomenut ćemo svega nekoliko pita-nja, najprije problem podjele idioma koji supostoje u hrvatskoglagoljskim tekstovima, ali i terminologije (autor predlaže  termine  hrvatskostarosla-venski, hrvatsko-staroslavenski i sta-rohrvatski), zatim nedoumice o tome jesu li to funkcionalni stilovi jednoga jezika ili tri jezika koji zajedno obna-šaju funkcije jednoga književnog jezi-ka, problem interferencije / miješanja jezičnih  sustava  (posebno  udio  kaj-kavskih elemenata), zatim razbijanje mitova o glagoljašima (pop glagoljaš – odan svojem narodu, ali neuk; oš-tra oprjeka između latinaša i glago-ljaša), problem odnosa grafije i jezi-ka, miješanje grafijskih sustava, pita-nje o udjelu glagoljaša u hrvatskoj je-zičnoj povijesti, o njihovoj umjetnosti   riječi…  Svakako  treba  istaknuti  da autor smatra miješanje elemenata ne-koliko  jezičnih  sustava  osviještenim pristupom  glagoljaša  jeziku,  nikako njihovim neznanjem te stav da „sva-ko novo istraživanje ojačava spozna-ju da je njihovo djelo temelj ukupnom kasnijem  razvitku  hrvatske  književ-nosti i hrvatskoga književnog jezika‟. Budući da nam u srednjem vijeku ne-dostaju  kodifikatorska  djela  i  doku-menti koji bi objašnjavali književno-jezičnu kodifikaciju, „ostaje nam naj-teži i najduži put: uporno proučavanje tekstova i objedinjavanje dostignutih spoznaja‟ – upravo je to put na kojem je nastala ova knjiga.Treće poglavlje uvodi nas u pro-blematiku  o  hrvatskostaroslaven-skom (poznatom i pod terminom hr-vatska redakcija staroslavenskoga je-zika) i to upravo redefinicijom termi-na redakcija (usporediva sa struktu-ralističkim određenjem norme) i re-cenzija (usporediva s kodifikacijom). Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504Iako su dijelovi korpusa, koji je usput rečeno „veći od ukupnih korpusa cr-kvenoslavenskih tekstova drugih ka-toličkih Slavena‟, potpuno neistraže-ni, autor se nada da bi brojne postoje-će radnje mogle iznjedriti monograf-ski opis barem nekih jezičnih razina hrvatskostaroslavenskoga.  Hrvatsko-staroslavenski je s vremenom postao liturgijskim  jezikom  koji  se  ugrađi-vao u hrvatsko-staroslavenski (mješa-vina  hrvatskostaroslavenskoga  i  sta-rohrvatskih idioma), a krajem njego-va prirodnog razvitka obično se sma-tra Brozićev brevijar iz 1561. Od kra-ja XVI. st. „taj je jezik nastavio živje-ti u leksikografskim djelima i u knji-ževnim ostvarenjima te na filološkim radnim stolovima‟.Četvrto poglavlje (čakavsko-staro-slavensko interferiranje) prvo je koje se ozbiljno i sustavno bavi opisom je-zika kroz dijelove o grafiji, samogla-snicima,  suglasnicima,  imenicama, pridjevima i zamjenicama te glagoli-ma. Treba spomenuti da se mnogo-brojni primjeri daju gotovo uvijek u transliteraciji (tako i kroz cijelu knji-gu) jer se vrlo oprezno pristupa ono-mu što nam grafija govori. Autor nam svugdje pokušava skrenuti pozornost na to koji su oblici prevladavajući, a koji sporadični, među ostalim zato da bi se dobio jasniji pregled udjela sta-roslavenskih  i  starohrvatskih  jezič-nih obilježja; jedan od reprezentativ-nih rezultata takva pristupa jest pri-kaz “sklonidbenih shema” imenica na stranici 92.U petom poglavlju, nakon uvodnih dijelova o glagoljaštvu u Zagrebačkoj biskupiji i dosadašnjim proučavanji-ma kajkavizama u glagoljičnim tek-stovima, najjače se iskazuje lajtmotiv cijele knjige – neistraženost korpusa o kojem se govori, a u ovom konkret-nom slučaju misli se na korpus glago-ljičnih tekstova prošaranih kajkaviz-mima. Od jedanaest nabrojanih zbor-nika samo su četiri potpunije obrađe-na s filološkog aspekta. Ako se sjeti-mo da je svaki korpus reprezentativan samo za samoga sebe, uvidjet ćemo koliko je važno da se obradi i ostalih sedam zbornika da bi slika o njihovu jeziku bila što točnija (jednak je pro-blem i s ukupnim glagoljičnim korpu-som, kao i s korpusom hrvatskog je-zika bez obzira na pismo). Autor drži da će biti potrebno i „napredovanje naše povijesne dijalektologije jer nije uvijek posve lako odrediti što jest, a što nije kajkavizam u XV. stoljeću‟ te govoreći o kajkavizmima na fonet-sko-fonološkoj i na morfološkoj i sin-taktičkoj te leksičkoj razini daje svo-jevrsne smjernice za njihovu identifi-kaciju u tom, kao što je poznato, do-minantno čakavskom korpusu.Moglo bi se reći da sa šestim po-glavljem  započinje  drugi  dio  knjige koji se, za razliku od prvoga, bavi je-zikom pojedinih tekstova i zbornika. O Bašćanskoj ploči, nakon pregleda različitih mišljenja, zaključuje se da je pisana hrvatskostaroslavenskim je-zikom. Sedmo je poglavlje sustavna obradba jezika Regule svetoga Bene-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504dikta koja kao zaključak donosi da re-daktor teksta iz XIV. st. nije gledao na staroslavenski kao na drugi jezik, „nego kao na stariji književni oblik svojega jezika‟ iz kojega „on uzima po svojoj želji i po svome shvaćanju lijepoga,  skladnoga  izražavanja‟.  U osmom poglavlju analiza jezika Prvo-tiska Misala iz 1483. nešto je drukči-ja jer je os oko koje se ona vrti upući-vanje na književnojezičnu praksu hr-vatskih glagoljaša. To se postiže us-poredbom  s  neliturgijskim  tekstovi-ma kojom se  želi razotkriti „varira-nje jezičnih sredstava‟. Naime, „go-tovo sve jezične pojave koje nalazi-mo  u  liturgijskim  možemo  naći  i  u neliturgijskim tekstovima (i obratno), samo je razlika u broju, u učestalosti javljanja‟. Opet se registrira interferi-ranje elemenata različitih jezičnih su-stava kao izrazita crta naših tekstova čiji je rezultat „brušenje narodnih idi-oma unutar glagoljske knjige‟ kojem jezik hrvatskih petrarkističkih i rene-sansnih pisaca mnogo duguje.Sljedeća četiri poglavlja posveće-na  su  korizmenim  propovijedima  iz Kolunićeva zbornika. Prvo se izdvaja svojim zadiranjem u književnopovije-snu problematiku, ali svoja zapažanja autor smatra usko povezanima s jezič-nim istraživanjima. Ipak, u središtu je pokušaj da se odredi književna vrijed-nost propovijedi koju autor smatra ra-zličitom od zbornika do zbornika i od propovijedi do propovijedi i drži da „tim književnim djelima nismo pokla-njali pažnju adekvatnu njihovim lite-rarnim vrijednostima‟. Ostala tri po-glavlja za predmet imaju jezik te re-dom obrađuju reflekse jata, vokal /a/ te slogotvorno // i // u spomenutim propovijedima.  Posebno  je  vrijedno što autor daje abecedni popis korijen-skih morfema koji sadržavaju refleks jata, a uz koje dolaze pripadajući lek-sički morfemi (str. 254–265).U trinaestom poglavlju, koje je na neki način zaključno (ali nije posljed-nje), skreće se pozornost na ličke gla-goljične  tekstove  koji  su  nastali  na području koje je u XIV. i XV. st. po-stalo važnim središtem glagoljaškog kulturnog i književnog života – veza obale sa sjeverom i sjeverozapadom. To križište iskorišteno je kao dobar okvir za nekoliko misli o našoj filo-logiji. Naime, očitim se „pokazuje da je naša filologija slabašna za korpus s kojim bi se morala uhvatiti u koštac. Tim više što povijesnojezična istraži-vanja ne trpe da se zaključci donose na temelju dojmova, nego se očeku-je preciznost u istraživanju i prezen-tiranju‟. Problem prevelikoga korpu-sa često stavlja radove iz unutrašnje povijesti  pod  sumnju.  Unatoč  „sjaj-nim predradnjama‟ i dalje se ubraja-mo u narode koji nemaju potpuni opis povijesti svojega jezika, a po tekstov-noj smo predaji bogatiji od mnogih. Ovim poglavljem, kao i knjigom sa-gledanom u cjelini, jasno je da je au-tor htio poručiti da trebamo doći do pozicije od koje ćemo moći s više po-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504uzdanja kretati od unutra prema van, tj. kada ćemo na temelju dobre unu-trašnje  povijesti  moći  izoštriti  sliku vanjske povijesti hrvatskoga jezika.Četrnaesto poglavlje ostalo je ne-kako na rubu otvaranjem pitanja gla-goljice na području današnje Bosne i Hercegovine. Donosi nam popis au-toru poznatih izvora i jezgrovit pri-kaz veza glagoljice i ćirilice, više kao poticaj na istraživanje. Zaključuje se da je bosansko-humska tradicija gla-goljičnoga pisanja vrlo stara i da sto-ga ne treba isključiti mogućnost da se glagoljicom na tim područjima pisalo „u samu zoru slavenske pismenosti‟, kasnije je, pak, ćirilica prekinula ra-zvoj glagoljice.Knjiga doista opravdano nosi svoj naslov jer sadržava vrijedan sintetski prikaz onoga što dosad znamo o je-ziku hrvatskih glagoljaša. Svjedoči o tome i literatura (više od 300 relevan-tnih bibliografskih jedinica), a jamči više od 30 godina autorova zapažena i cijenjena rada. Vrijedni su, dakako, i prilozi u kojima se bavi pojedinim tekstovima,  među  ostalim  zato  što, osim kao izvor podataka, mogu slu-žiti i kao uzor onima koji će se time baviti u budućnosti. Vjerujemo da će takvih biti, tim više što je stil akade-mika Damjanovića gotovo “prosvje-titeljski”, a da time ne gubi ništa od svoje znanstvenosti.Vuk-Tadija Barbarić

Najtežim i najdužim putom (Stjepan Damjanović: Jezik hrvatskih glagoljaša, Matica hrvatska, Zagreb, 2008.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main