Rezo, Vladimira

Croatian

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main

PRIKAZI I OSVRTINovo tumačenje starih zakona(Zrinko  Mičetić:  Praputnjak  i  Vino-dolski zakon, Kulturno društvena udruga “Praputnjak”, Praputnjak, 2009.)Ponovno čitanje i tumačenje Vinodo-lskog zakona Zrinka Mičetića nastalo je kao pokušaj novog povijesnog sagledava-nja mjesta Praputnjak u Vinodolu: autor u Predgovoru (7−8) čitanje pravno-povije-snog teksta vidi kao nadomjestak za defi-citne arheološke iskopine i dokaze.Uvod (9−14) najavljuje poglavlje u kojemu će uz čakavski izvornik biti su-postavljena  njegova  (djelomična)  što-kavska prilagodba. Metodološki korek-tno autor navodi grafička rješenja (uglav-nom masna slova) kojima je naglasio re-konstrukcije poduzete u štokavskoj ina-čici teksta, iz kojih izuzima interpunkcij-ske nadopune i promjene. Mičetić svom djelu odriče znanstvene ambicije, situi-rajući ga u sferu zavičajnosti, kao even-tualan pomoćni rekvizit za daljnja znan-stvena istraživanja. Osim što svojim či-tanjem  ispravlja  počinjene  pogrješke, on nudi i objašnjenje njihova nastanka. Najveći broj pogrješaka Mičetić veže uz prepisivače.  Prilikom  prepisivanja  gla-goljskog predloška u latinički prijepis na čakavskom dijalektu prepisivači su iz ra-znih razloga (umor, odsutnost duha, loše poznavanje jezika) ponavljali već prepi-sane retke (autor identificira najveću po-grješku: umnažanje 5 redaka na prijelazu s prve na drugu stranicu, redci 23−28) ili izostavljali slogove, uglavnom zato što bi  nastavljali  prepisivati  s  krivog  mje-sta zbog sličnosti grafema koji su netom prepisali i onoga od kojega su nastavili dalje. Međusobno slične glagoljičke gra-feme autor detektira kao “slaba mjesta” prijepisa,  zamjenom  glagoljičkih  l  i  ž služabniki je pročitano kao sžabniki. Mi-četić zaključuje poglavlje naglaskom na tehničkim uvjetima nastanka knjige: žali se  na  nemogućnost  dobivanja  uvida  u kvalitetan glagoljski predložak, a spomi-nje i unaprijed dogovorene rokove koje je morao ispoštovati zbog čega nije do-sljednije proveo ovu domišljato i lucidno zamišljenu analizu.U poglavlju Tekstovi Vinodolskog za-kona na čakavskom i štokavskom narječ-ju (15−64) štokavski tekst ponuđen za us-poredno čitanje s čakavskim izvornikom vjerno slijedi čakavsku sintaksu, a na su-vremeni štokavski prevedene su pojedi-načne riječi, rjeđe sintagme. Stoga je ova poštokavljena inačica konstrukcijski neo-bična, stilski hroma. Neprevođenje rije-či poput pritče, mošuna, busović i sl. au-tor objašnjava nemogućnošću pronalaže-nja štokavske istoznačnice koja bi u cije-losti pokrila semantički dijapazon izvor-nog termina. Drugi “prijevod” na štokav-ski bitno je slobodniji, suvremeniji, u ko-načnici razumljiviji. Mislimo na proho-dan red riječi, kao i na zamjenu čakav-skih konstrukcija štokavskim, npr. za sa-znati > kako bi saznao. Napominjemo da su obje štokavske inačice drukčije od či-tanja  Luja  Margetića  (Narodne  novine, Zagreb, 1995.), u znanstvenim krugovi-ma  priznatog  poznavatelja  Vinodolskog zakona. Potvrdu za autorove rekonstruk-cije slogova koji pojedinim riječima daju drugo značenje, zatim mijenjaju smisao odlomka, i naposljetku, Vinodolskog za-kona u cijelosti nerijetko pronalazimo u odlomcima koji prethode i slijede. Tako dodavanjem sloga po riječi rotniki dobi-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 36/1 (2010), str. 223–236vamo riječ porotniki (8v, redak 20), koja se pojavljuje samo nekoliko redaka dalje u tekstu. Simptomatično je da je Mičetić koji prepisivaču (prepisivačima) pripisu-je pogrješke u tekstu Vinodolskog zako-na i sam počinio nekoliko sitnih pogrješa-ka u tekstu čakavskog izvornika, zamje-nu mjesta dvaju grafema, lbire umj. li-bre (4v, redak 4) te dvije pogrješke usli-jed sličnosti grafema (sic!) e i c: umjesto se piše sc (1v, redak 13) i kmct umj. kmet (6v, redak 19).Najutjecajnijom  uočenom  pogrješ-kom  držimo  autorovo  lociranje  stranice 6v nekoliko stranica nakon njezina prvo-bitnog mjesta. Ukoliko je točna ova hra-bra dijagnoza i stranica je doista ispušte-na pogrješkom pisara te potom nadokna-đena na “najbezbolnijem” mjestu, njome Mičetić nudi prvoklasan dokaz prepisiva-čeve nemuštosti, ali i taštine te neprizna-vanja vlastite nekompetencije. Zrinko Mi-četić uvjeren je da bi se novom paginaci-jom uspostavio suvisliji raspored članaka, a u proces preslagivanja trebalo bi uvrsti-ti ponovljene, zaboravljene i zalutale gra-feme, slogove, riječi, sintagme, odlomke i stranice te intervenirati u interpunkciju. U procesu ponovne paginacije autor pred-laže orijentiranje prema velikim početnim slovima koja su u važećoj postavi Vinodo-lskog zakona potpuno besmislena.U  poglavlju  Kroz  Vinodolski  zakon (65−129) autor kontekstualizira odredbe ovog dokumenta i tumači njihov sadržaj veoma zanimljivo, jednostavnim riječima i time nama današnjima uspostavlja logi-ku jedne primorske životne zajednice sa svim posebnostima njezina pravnog kor-pusa. Odredbe usustavljuje u potpoglav-ljima koja naslovljuje prema više kriteri-ja: sadržajem koji tematiziraju (Pomagaj-kanje, Zavezi, Svjedočenje, Nenamjerno štetno  djelovanje,  Prisega,  Vražba,  Na-sljeđivanje i dr.) ili interesnim skupina-ma kojih se članci zakona tiču (Žene, Ple-meniti, Pudari i rotnici), a uz svaki na-slov minunciozno popisuje sve članke u kojima se zakonodavci dotiču teme iz na-slova. Potpoglavlje naslovljeno Broj pre-pisivanja i originalni izgled Vinodolskog zakona tiče se sadržaja pojedinih člana-ka zakona te, još više, njihova rasporeda u Zakonu, koji je prepisivanjem bitno na-rušen. Zbog svoje važnosti ono bi trebalo stajati ili na početku poglavlja ili na nje-govu kraju.Važno je napomenuti da autor ističe limitiranost Vinodolskog zakonika na one odredbe običajnog prava koje su bile dis-kutabilne u trenutku nastanka ovog do-kumenta ili su njegovi tvorci mislili da bi uslijed promjene društvenih odnosa to mogle postati. Također podvlači njegovu sadržajnu ograničenost na regulaciju od-nosa općina i njihovih stanovnika (svje-tovnih i crkvenih podanika) s knezom i Crkvom. Napomena o selektivnosti Vino-dolskog zakonika ne dopušta prigovore o eventualnim  nedostatcima  predmetnoga pravnog akta.Poglavlje Kmetovi, pastiri i orači Vi-nodolskog  zakona  (131–155)  započinje slikom granica Praputnjaka i njemu su-sjednih mjesta. Budući da je pitanje gra-nica usko povezano s pojmom vlasništva (zemlje i nekretnina na njoj), a time i na-sljeđivanja, takav uvod predstavlja veo-ma učinkovit ulazak u pravnu problema-tiku kojom se ovo poglavlje bavi izlazeći iz gabarita objašnjavanja Vinodolskog za-kona. Zasnovano na širim temeljima, ono objašnjava  društvenu  stratifikaciju  sta-novnika Vinodola i finese različitih obli-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 36/1 (2010), str. 223–236ka vlasništva nad zemljom (púško od puk i ljuškő od ljudi).Sljedeću  cjelinu,  Narejenja  i  zapisi-vanje Vinodolskog zakona (157−175), au-tor otvara pretpostavkom o koegzistenci-ji specijaliziranih pravnih akata s temelj-nim, i općenitim Vinodolskim zakonom, koji nije uzimao u obzir posebnosti devet gradova/općina s područja Vinodola. Us-poredba s Hreljinskim urbarom iz 1700. može se preslikati i na druge dokumen-te koji su regulirali pravne odnose poje-dinačnih gradova: nastali poslije, izoštra-vanjem i objašnjavanjem odredbi Vinodo-lskog zakona ti su dokumenti pravno ja-sniji, manje nedorečeni, a u slučaju nepo-dudaranja sa Zakonom, mjerodavniji.Napomene  uz  tekst  Vinodolskog  za-kona na štokavskom narječju (177−238) objašnjavaju kontekst njegova nastanka, tj.  motivaciju  okupljanja  (ne  sazivanja) njegovih sastavljača, a potom, članak po članak, razlažu pojedine fraze na čakav-skom i nude njihovu najtočniju interpre-taciju na temelju koje je nastala štokavska inačica. U ovom se poglavlju objašnjava-ju i pojedinačne riječi poput pudarija, po-šišion, ličba, hudoba i sl.Pretposljednje poglavlje Priča o isho-dištu ili Zaboravljena dolina prapovije-snog svijeta (239−293) povratak je u da-leku prošlost. Autor analizira geopolitič-ki položaj Praputnjaka, koketira s pedo-loškom analizom terena, a dodiruje se i novovjekih, potpuno promašenih arhitek-tonskih intervencija u krajobraz ovog kra-ja (ceste bez odredišta, razaranje srednjo-vjekovnih  gradina).  Gospodarstvo  kraja obrađeno je ispod podnaslovâ: Stočarstvo (251−254), Ratarstvo (255) i Vinogradar-stvo (256). Autor se potom ponovno vra-ća na pitanje granica u Vinodolu, još od vremena Kelta i Rimljana do danas, zatim ustroja naselja i života u njima, što ga po-novno dovodi do pitanja pravnog susta-va Vinodola, koji uspoređuje s odredba-ma Starog zakona kao krajnjeg izvorišta Vinodolskog zakona.U  Zaključku  (295−296)  Mičetić  još jednom  podvlači  svoj  stav  da  nerazu-mljivost Vinodolskog zakona ne proizla-zi iz kompetencije sastavljača, zahtjevno-sti materije ni jezičnih promjena u prote-klih 700 godina, nego je posljedica pre-pisivačevih  pogrješaka.  Sukladno  tomu, ističe da je sličnost čakavštine kojom je dokument napisan s današnjom čakavšti-nom mnogo veća nego što se do sada mi-slilo, a naglašava i veću jezičnu, kompo-zicijsku  i  sadržajnu  kvalitetu  izvornika Vinodolskog zakona u odnosu na sačuva-ni prijepis.Knjiga  je  opremljena  Bilješkama (297−301),  Sažetkom  (303−304)  i  nje-govim  prijevodom  na  engleski  jezik (305−306) te Bilješkom o autoru (307).Knjigom Praputnjak i Vinodolski za-kon Zrinko Mičetić čini iskorak od čitanja koje su svojedobno ponudili Lujo Marge-tić, Josip Bratulić i drugi autori. On na te-melju sadržaja drugih privatnih i javnih dokumenata,  zapravo  svega  onoga  što može  poslužiti  kao  pozadinski  segment tumačenja  Vinodolskog  zakona,  uspije-va donijeti neka nova, suvisla tumačenja, koja  mogu  koristiti  jezikoslovcima,  po-vjesničarima,  ali  i  pravnicima  prilikom bavljenja  ishodištima  hrvatske  kulture  i pismenosti.Vladimira RezoPrikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 36/1 (2010), str. 223–236Aktualnost ogledâ o jezičnoj pravilnosti(Ivo  Pranjković:  Ogledi  o  jezičnoj pravilnosti, Disput, Zagreb, 2010.)U novoj knjizi autora Ive Pranjkovića objavljeno je tridesetak rasprava tematski usmjerenih općoj normativistici i standar-dologiji te pitanjima pojedinih normi hr-vatskoga  standardnoga  jezika,  posebice pravogovornoj, pravopisnoj i leksičkoj.Iako su prethodno svi članci objavlje-ni kao rasprave u časopisima, zbornicima, kao prilozi tematskim raspravama ili okru-glim stolovima, kao novinski članci ili ko-lumne, te kao recenzije (prikazi), valja na-glasiti da su efektno smješteni i uklopljeni u cjeline knjige te se bez danih podataka o prethodnome objavljivanju na kraju sva-kakoga priloga uopće ne bi moglo zaklju-čiti da su nastajali kao pojedinačni članci, tj. da prvotno nisu bili dio ovakve sadržaj-ne i tematske cjeline.Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi dio O jezičnoj pravilnosti i normama hr-vatskoga standardnog jezika – načelno te drugi dio Norme hrvatskoga standardno-ga jezika u praksi pokazuju zanimljiv pri-stup – od općega prema pojedinačnomu, od teorije do primjene. Treći dio Osvrti sadržava prikaze posvećene publikacija-ma u kojima je riječ uglavnom i o norma-tivističkoj problematici.Prva rasprava u knjizi bavi se temelj-nim načelima jezične pravilnosti, npr. na-čelo stabilnosti, proširenosti, autoritetno-sti,  svrhovitosti,  ali  i  logičko,  estetsko, pragmatično, pravno, znanstveno, zemljo-pisno, aristokratsko, demokratsko načelo – i pokoja još pobrojana načela (načelo produktivnosti,  autohtonosti,  tradicijsko i načelo jednostavne realizacije) koja pri donošenju normativnih odluka valja uzi-mati u obzir. Tomu tematskomu području valja dodati i prilog raspravi o normama i normiranju hrvatskoga standardnoga je-zika, u kojemu autor donosi svoja promi-šljanja »o normalizaciji norme«, i to po-sebice pravopisne i leksičke, ali i pravo-govorne. U ovoj je knjizi i autorov tekst Hrvatska normativistika od Adolfa Vebe-ra Tkalčevića (koji je prethodno objav-ljen kao pogovor knjizi Norme i normira-nje hrvatskoga standardnoga jezika, Za-greb, 1999.).O aktualnoj jezičnoj situaciji u Bosni i Hercegovini autor piše u prilogu u ko-jem u devet teza razmatra navedenu pro-blematiku dotičući se pitanja o nazivu je-ziku, o standardnojezičnoj problematici, o jeziku kao nastavnome predmetu. Nor-miranju  jezika  i  jezičnoj  politici  u  Bo-sni i Hercegovini autor je posvetio i čla-nak u kojemu analizira i prikazuje knji-gu Miloša Okuke Jezik i politika (Saraje-vo, 1983.).Pravogovornoj  su  normi  posvećena dva članka. U prvome se od njih razma-tra odstupanje od klasične, novoštokav-ske distribucije naglasaka, osobito u rije-čima stranoga podrijetla. Dakako, razma-traju se pravogovorne činjenice poveza-ne s naglascima na nepočetnim slogovi-ma, ponajprije kratkosilaznima i dugosi-laznima. Navode se promišljanja pojedi-nih autora, posebice onih koji su prvi ra-spravljali o navedenoj problematici (npr. K. Mosketalo, D. Brozović), utemeljeno Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 36/1 (2010), str. 223–236se  navode  primjeri  određenih  pravogo-vornih pojavnosti na određenim primje-rima, a upućuje se ukratko i na naglasnu normu s tim u vezi u bosanskome i srp-skome standardnom jeziku. Pritom se na-ilazi i na kritičko promišljanje o tome da se u Rječniku hrvatskoga jezika (ur. J. Šo-nje) u slogovima tipa snijeg i mlijeko su-sreću naglasci »koje bismo mogli nazvati turbodugosilazni i turbodugouzlazni, što smatram naprosto neozbiljnim« (str. 23). Komplementaran navedenomu jest i čla-nak nastao 70-ih godina prošloga stolje-ća u kojemu autor provodi analizu govo-ra spikera Radio-Zagreba posebice kad je riječ o naglasnoj normi, odnosno realiza-ciji silaznih naglasaka na nepočetnim a i na posljednjim slogovima, pogotovo u iz-govaranju riječi stranoga podrijetla. Au-tor zaključuje da je tekst »nažalost aktu-alan i zbog toga što je ortoepska norma u nas još uvijek “uporabna”, tj. zato što još  uvijek  nemamo  nijednoga  pravogo-vornog normativnog priručnika« (str. 97). Osim navedenih naglasnih autor upozo-rava i na pogrješke obezvučenja zvučnih suglasnika na kraju riječi, a u tekstu navo-di i druge uočene sintaktičke i morfološke pogrješke, npr. u redu riječi, rekciji, upo-trebi glagolskih oblika, posvojnih zamje-nica, brojeva.U okviru pravopisne norme izvrstan je članak posvećen općim načelima (ne)sa-stavljenoga pisanja. U njemu naime autor izdvaja  promišljanja  o  pravopisnoj  pro-blematici  i  kriterijima  (ne)sastavljeno-ga  pisanja  od  Brozova  pravopisa  1892. pa do suvremenih pravopisa te komenti-ra određene zaključke dane u njima. Pri-tom npr. valja istaknuti i analizirana na-čela izolacije, diferencijacije i derivacije dana u čalanku Augusta Musića iz 1903. godine, gdje se uz ostalo Musić kritički osvrće na Maretićeve stavove o tome da (ne)sastavljeno  pisanje  treba  prepustiti običaju. Posebice valja navesti činjenicu da Pranjković analizira dva opća načel-na pravila dana u 5. izdanju Babić–Fin-ka–Moguševa  Hrvatskoga  pravopisa  u kojemu se navodi da je »suvišno uvodi-ti u jezični popis novu jedinicu naprimjer kad već postoje u popisu jedinice na i pri-mjer koje, napisane sastavljeno ili rastav-ljeno, ne mijenjaju osnovno značenje po-ruke«. Na temelju navedenoga autor pro-pituje i komentira činjenicu »je li istina da slijed jedinica na primjer/naprimjer ima u bilo kojem kontekstu isto značenje« po-kazujući u rečenici Oni su se na primjer ugledali na primjer svoga učitelja zemljo-pisa da nije točna tvrdnja da se navede-na dva na primjer ne razlikuju po znače-nju. Ako se doista ne razlikuju, onda za-ključuje autor da bi se i drugi na primjer u rečenici morao moći napisati kraticom, što međutim rezultira neovjernim rečeni-cama: *Oni su se na primjer (naprimjer) ugledali npr. svoga učitelja zemljopisa // *Oni su se npr.  ugledali npr. svoga učite-lja zemljopisa.Leksička norma u hrvatskome jeziku propituje se u knjizi u nekoliko članaka. U jednome se od njih, u kojemu se pro-matraju riječi stranoga podrijetla i pod-sjeća na Maretićevu tvrdnju »ne upotre-bljavaj nepotrebnih tuđih riječi, t.j. ona-kih za koje ima u jeziku dobrih zamje-na«, autor bavi pitanjima što je to nepo-trebna tuđa riječ, kakva se zamjena može smatrati dobrom, te što je to uopće stra-na (tuđa) riječ. Pritom se polazi od anali-ze usvojenica, prilagođenica, posuđenica, tuđica te se na primjeru Rječnika suvišnih tuđica u hrvatskomu jeziku M. Šimundića 

Novo tumačenje starih zakona (Zrinko Mičetić: Praputnjak i Vinodolski zakon, Kulturno društvena udruga "Praputnjak", Praputnjak, 2009.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main