Brlobaš, Željka

Croatian

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main

PRIKAZIIločki jezikoslovni razmišljaji(Marko Samardžija: Devet iločkih pri-općenja i jedno warszawsko, Muzej grada Iloka, Ilok, 2010.)Autor knjige jedan je od utemeljitelja iločkih Dana Julija Benešića, skupa koji je prvi put održan 2001. godine nastav-ljajući se sve do desetoga jubilarnoga. Na Danima je dosad izloženo stotinjak pri-općenja iz jezikoslovne i književnoznan-stvene kroatistike, povijesti, arheologije, muzeologije i restauratorstva. U povodu desetoga skupa autor knjige, kao sudionik i suorganizator Benešićevih Dana, sabrao je i objavio svojih deset izlaganja. Članci u ovoj knjizi tematski su pove-zani s Ilokom i Srijemom, a dakako naj-više  s  djelom  Julija  Benešića  (1883.  – 1957.), hrvatskoga književnika, književ-noga i kazališnoga kritičara, kazališnoga intendanta,  prevoditelja,  urednika,  gra-matičara,  leksikografa.  U  pojedinim  se člancima propituju i određena pitanja iz povijesti hrvatskoga standardnoga jezika u 20. stoljeću.Najveći dio članaka u ovoj je knjizi tematski ponajviše povezan s djelom Ju-lija Benešića. To je s jedne strane i razu-mljivo, samim time što su tematske cje-line godišnjih skupova u Iloku bile po-svećene Juliju Benešiću i njegovu bogatu književnome i jezikoslovnome stvaralaš-tvu. S druge strane, i ovom novom knji-gom upotpunit će se novije bibliografske činjenice o proučavanju i istraživanju Be-nešićevih posebice jezikoslovnih promi-šljanja. U  jednome  od  članaka  autor  propi-tuje  Benešićev  Rječnik  iločkoga  govo-ra. Taj je rječnik nedovršen i u rukopi-su, a sadržava 247 neobrojčanih stranica s oko 3700 natuknica, porednih po slovima hrvatske abecede. Najveći dio natuknica jesu leksemi, s ponešto dvorječnih i više­rječnih natuknica. Gotovo svim natukni-cama označen je naglasak. Autor navodi na koje je načine Benešić protumačio na-tuknice  (sinonimizacijom,  vrlo  kratkom definicijom  i  sl.).  Velik  broj  natuknica nema objašnjenja jer je rječnik ostao ne-dovršen. Na osnovi podataka uz nekoli-ko natuknica autor utvrđuje da je dio na-tuknica unesen u Rječnik između 1904. i 1928. godine, a pritom navodi tri skupi-ne izvora rječnika. Autor izdvaja i činje-nicu da u Benešićevu rječniku postoji za-bilježeno osamdesetak poslovica i fraze-ma, navedenih kao primjeri obradbe na-tuknica, o čemu valja naglasiti, prema au-torovim rije  čima, da su dijelom nezabilje-ženi u postojećim rječnicima. Budući da su poznate Benešićeve zasluge za utvrđi-vanje razlika između hrvatskoga i srpsko-ga jezika (posebice u jednome od poglav-lja djela Gramatyka jęzika chorwackiego czyli serbskiego), autor ističe da »poma-lo neobično za rječnik jednoga mjesnog govora« Benešić upozorava na razlike iz-među  iločkoga  govora  i  srpskoga  jezi-ka »što potvrđuje da ga je ta problema-tika dugo zanimala i da mu je poticaj za nju dalo upravo stanje u njegovome zavi-čajnom govoru«. Benešić je najviše upo-zoravao na dvije vrste razlika, naglasne i leksičke. Na kraju prikaza autor ističe da je osim natuknica u rječnik uvršteno i ne-koliko neleksikografskih umetaka (npr. o dječjim igrama, iločkim napjevima, pre-zimenima i sl.) za koje smatra da su više-struko važni: leksički, jer su u njima veći-nom rije  či kojih nema u rječničkom dije-lu; onomastički, jer sadržavaju obilje oni-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 36/2 (2010.), str. 385–470mijske  građe;  povijesno,  jer  sadržavaju zanimljive podatke o Iloku i njegovim ži-teljima onoga vremena. Iako upućuje i na određenu  nedorađenost  Benešićeva  ne-objavljenoga  rukopisnog  rječnika,  autor smatra da bi Rječnik bilo korisno objaviti upravo i zbog hrvatske dijalektne leksiko-grafije (mjesne i regionalne). Pritom po-sebice smatra da je ovaj Benešićev rječ-nik jedan od prvih hrvatskih dijalektnih rječnika štokavskoga govora. Proučavajući leksikografski rad Juli-ja Benešića, autor u knjigu uvrštava tekst u kojemu promišlja o pet temeljnih rječ-nika  koji  čine  Benešićev  najvažniji  do-prinos  hrvatskome  jezikoslovlju  i  jezi-koslovnoj  kroatistici.  Ti  rječnici  pripa-daju  dijalekt(al)nome,  aneksnome,  dvo-jezičnome i jednojezičnome ogranku hr-vatske leksikografije. Uz prethodno nave-deni dijalektni rječnik autor posebice isti-če aneksni hrvatsko­poljski rječnik, koji zauzima više od polovice opsega Grama-tyke jęzika chorwackiego czyli serbskie-go (1939.), i koji je temeljac na kojemu je Benešić u sljedećih desetak godina izgra-dio Hrvatsko-poljski rječnik (1949.) s oko 60 000 hrvatskih natuknica, kojemu autor uz osnovnu namjenu pripisuje ulogu kon-cepcijskoga vodiča, jezičnoga savjetnika i prozodijskoga priručnika. O najopsežni-jemu Benešićevu leksikografskome dje-lu, Rječniku hrvatskoga književnoga je-zika od Preporoda do Ivana Gorana Ko-vačića, autor ovdje podsjeća na nekoliko činjenica u vezi s nastankom i razlozima (ne)objavljivanja toga rječnika.Posebno je zanimljiva tematika članka u kojemu autor analizira imena u Beneši-ćevu Hrvatsko-poljskom rječniku. Budu-ći da je riječ o dvojezičniku, autor pro-pituje opravdanost uvrštavanja pojedinih imena u natuknice. Najbrojnija su skupi-na imena u Benešićevu Rječniku osobna imena ljudi, zatim slijedi uvrštavanje et-nika te nazivi kršćanskih blagdana. Sva ostala imena uvrštena u dvojezičnik (npr. ojkonimi, oronimi, hidronimi i sl.) autor smatra posve zališnima jer ne daju leksi-kografske  nego  leksikonske  (enciklope-dijske) podatke. Međutim, autor zaklju-čuje da je Benešić, odlučivši se za uvr-štavanje imena u dvojezični rječnik, očito bio svjestan njihove važnosti za prijenos kulturnoga i civilizacijskoga sadržaja, no pritom zanemarivši činjenicu da sva ime-na nisu jednako leksikografski bitna jer su većim dijelom zapravo leksikonski po-datci za koje u poljskome, u odnosu na hrvatsku polaznu natuknicu, postoji refe-rentna praznina.U  jednome  od  članaka  tematski usmjernih na jezikoslovne prinose Julija Benešića autor propituje jezik i pravopis Benešićevih Kritika i članaka prema za-htjevima tadanje jezične politike. Knjiga Kritike i članci (1943.) sadržava četrdese-tak Benešićevih književnih radova – pre-težno kazališne i književne kritike, osvrte na pojedina djela poljskih pisaca, portre-te poljskih književnika, ali i članke o hr-vatskim književnicima i kritičarima. Au-tor navedenim tekstovima pristupa istra-živački: prati provedbu direktivnoga tipa jezične politike u smislu provedbe tadaš-njih jezičnih propisa. Propituje provedbu morfonološkoga (“korienskoga” pravopi-sa), odstupanja od zahtjeva tadašnje služ-bene normativistike, “čišćenje” hrvatsko-ga jezika od posuđenica te težnju za ukla-njanjem srpskoga leksičkoga i uopće je-zičnoga utjecaja. Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 36/2 (2010.), str. 385–470Posebnu pozornost u jednome od pri-loga autor usmjeruje na dvije ocjene Be-nešićeve  Gramatyke  jęzika  chorwackie-go czyli serbskiego autorâ Nikole Andri-ća i Aleksandra Belića. Andrić se u svoje-mu prikazu 1939. god. podjednako osvr-nuo na sve sadržajne dijelove Gramatike (sam gramatički dio, hrvatsko­poljski di-ferencijalni rječnik, izbor književnih tek-stova te aneksni rječnik), ali se najopšir-nije osvrće na dio o hrvatsko­srpskim ra-zlikama te zaključuje da je taj dio Beneši-ćeve gramatike od velike važnosti za Po-ljake, koji lakše mogu razumijevati hrvat-ske i srpske knjige, a koristan je i Hrva-tima, koji ne poznaju beogradske turciz-me, rusizme i germanizme. Za razliku od Andrića Belić se u svojoj ocjeni (1940. god.) osvrnuo samo na poglavlje Serbiz-my i kroatizmy, ne smatrajući to poglav-lje znanstveno opravdanim ni korisnim. Samardžija  se  u  komentarima  Beliće-vih temeljnih stavova o Gramatici osvr-će na Belićeva unitaristička stajališta o je-ziku te Belićeve stavove o tadanjim na-stojanjima hrvatskih jezikoslovaca o raz-graničenju hrvatskoga i srpskoga jezika. Pritom autor jasno naglašava činjenicu da je upravo Julije Benešić navedenim po-glavljem u Gramatici dao važan doprinos oblikovanju svijesti o hrvatskome i srp-skome jeziku.Tematski blizak prethodnomu članku jest i onaj dio knjige u kojemu autor pro-pituje što je Benšić, i zašto, stvarno rekao/napisao 1954. godine u tekstu Glas pro-tiv ankete. Riječ je o Benešićevu odgovo-ru na Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa, koju je uredništvo Le-topisa Matice srpske objavilo 1953. godi-ne. Između ostaloga, autor o Benešićevu odbijanju Ankete zaključuje da »ma ka-kvim god razlozima [...] bio vođen u pisa-nju svoga “glasa protiv ankete”, osobnim ili načelnim, ili i jednima i drugima, Bene-šić je tim kratkim člankom / dopisom osi-gurao trajno mjesto među odlučnim brani-teljima hrvatskoga jezika« (str. 112).Prema  naslovu,  »jedno  warszawsko priopćenje«  (o  kojemu  autor  u  predgo-voru knjige objašnjava svoj stav o pra-vopisnome kriteriju u odnosu warszawski – varšavski) odnosi se na tekst Julije Be-nešić između hrvatskoga i poljskog u ko-jemu autor ističe cjelokupan jezikoslov-ni i književni rad »iznad svega zaljublje-nika u Poljsku i njezine ljude, ponajpri-je u poljsku književnost i jezik, marlji-va i ustrajna graditelja hrvatsko­poljskih veza«. To warszawsko priopćenje speci-fično je po tome što nije bilo izlagano na Benešićevim Danima, već u Warszawi u povodu 50. godišnjice Benešićeve smrti 2007. godine.Tematika ostalih triju članaka u knji-zi, koji nisu usko povezani s promišlja-njima o J. Benešiću, odnosi se na sljede-ća područja. Prvi je od njih tekst o Ma-rinu Somborcu (Lovas, 1899. – Zagreb, 1973.), predavaču hrvatskoga jezika kao općega predmeta na Filozofskome fakul-tetu Sveučilišta u Zagrebu, a ponajviše je riječ o Somborčevim bio­bibliografskim podatcima. U drugome autor analizira zbivanja, činjenice, uzroke i posljedice “nacionali-ziranja” imena naseljenih mjesta u Kralje-vini Jugoslaviji, s posebnim osvrtom i na predloženu promjenu imena Ilok u Prago-vo 1935. god., na odbijanje iločkoga op-ćinskoga odbora te promjene i na konač-no Akademijino protivljenje preimenova-njima mjesnih naziva. Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 36/2 (2010.), str. 385–470U trećemu članku Samardžija anali-zira jezična i pravopisna rješenja u iloč-kome polumjesečniku Iločanin iz 1906. god., u odnosu na normiranje i kodifici-ranje  hrvatskoga  standardnoga  jezika  u okviru utjecaja vukovaca, posebice Bro-zova  fonološkoga  pravopisa  i  novošto-kavske gramatičke norme – morfološke i sintaktičke, i na leksička rješenja koja su bliža obilježjima leksika iz druge polovi-ce 19. stoljeća nego leksiku Broz­Iveko-vićeva rječnika.Osim prikazanih članaka knjige pre-ma njihovim temeljnim sadržajnim činje-nicama, knjiga sadržava autorov predgo-vor te, kao dodatke na kraju knjige, biblio­grafske  napomene  o  radovima  uvršte-nim u knjigu i uvijek knjizi korisno kaza-lo imena. Popis literature autor je dono-sio uz pojedine radove. Budući da je riječ o cjelini knjige koja obuhvaća pojedinač-ne autorove tematske razmišljaje usmje-rene ponajviše prema djelu Julija Bene-šića, možda bi bilo dobro da je literatu-ra navedena uz pojedine članke objedi-njena na kraju knjige, iako dakako odre-đenih prednosti ima i navođenje literature uz određene članke.Valja navesti i činjenicu da je autor kao svojevrsni moto, prije predgovora, u knjigu uvrstio stihove pjesme Paje Kani-žaja Zaplakao sam hrvatski. Knjiga je osim toga popraćena biranim fotografijama, slikovnim prilozima, crte-žima i sl. kao svojevrsnim ilustracijama tematskoj osnovici teksta. Uz to što će knjiga, na temelju prika-zane  sadržajne  razine,  obogatiti  biblio-grafski popis onih djela u kojima se do-sad propituju, analiziraju, utvrđuju i pro-mišljaju  svekolika  jezikoslovna  i  druga nastojanja Julija Benešića, ona je i svoje-vrstan vrijedan prilog objavljivanju rado-va nastalih na temelju Benešićevih Dana te će nadopuniti slijed od dosad objavlje-nih triju zbornika. Željka Brlobaš

Iločki jezikoslovni razmišljaji : (Marko Samardžija: Devet iločkih priopćenja i jedno warszawsko)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main