Vukša, Perina

Croatian

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main

PRIKAZI I OSVRTITrajan doprinos hrvatskoj fonetici(Ivo Škarić: Hrvatski izgovor, Na-kladni zavod Globus, Zagreb, 2009.)Godine 1991. objavljena je grama-tika Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika (skupi-na autora; zajedničko izdanje HAZU i Nakladnoga zavoda Globus) koju su zasigurno mnogi često uzimali u ruke kako bi doznali nešto novo iz Foneti-ke hrvatskog jezika, ili slobodno mo-žemo  reći  Škarićeve  Fonetike.  Bio je to bitan događaj u povijesti naše lingvi  stike jer je prvi put u nekoj gra-matici  posebno  mjesto  dobila  opća fonetika (na kraju primijenjena na hr-vatski govor), detaljno i temeljito opi-sana. Poznavajući Škarićevu angaži-ranost, iskustvo, inovativnost i nada-sve stajalište da standardni jezik nije statičan, nego se uvijek treba brinuti o njegovu razvoju, mogli smo pretpo-staviti da će I. knjiga Velike hrvatske gramatike (skupina autora; Nakladni zavod Globus, Zagreb) 2007. godine biti temeljito prerađena, dopunjena i zaokružena. Tako je i bilo. A godine 2009. napokon je objav-ljen samostalan znanstveni opis hrvat-ske fonetike pod naslovom Hrvatski izgovor autora Ive Škarića. U knjizi je izlaganje općefonetskih pojmova i građe svedeno na minimum te se prvi put obrađuje sadržaj hrvatskoga izgo-vora koji već i izgledom ističe identi-tet hrvatskoga jezika, a prema Škari-ćevu mišljenju upravo je jezični iden-titet ono na što se uvijek jezik svodi. Knjiga  sadržava  Predgovor  (str. 9),  Uvodnu  riječ  (str.  12),  Literatu-ru  (str.  146–151),  Pojmovno  kazalo (str.  152–159)  te  9  poglavlja:  Uvod (str. 13–23), Govorni organi (str. 25–39),  Proizvodnja  govornih  zvukova (str. 41–53), Izgovor (str. 54–79), Po-vezivanje govornih članaka (str. 81–90), Preinake glasnika unutar govor-nih riječi (str. 91–115), Prozodija ri-ječi (str. 116–128), Rečenična prozo-dija  (str.  130–139)  i  Znakovlje  (str. 141–145). Na kraju svakoga poglav-lja navedena je temeljna literatura ve-zana uz opisano područje. Poznato je da fonetiku kao znanost o govoru u užem smislu zanima pro-ces govorne signalizacije te se u Uvo-du  donosi  detaljan  opis  signalizaci-je, govorne signalizacije, poruke i po-ruke  oblikovane  hrvatskim  jezikom. Škarić nadalje definira govor, ritmo-tvorne  jedinice,  intonacijske  jedini-ce i arhetipski govor. Posebnu pozor-nost  posvećuje  jeziku,  zajedničkom ili općem jeziku svih današnjih Hrva-ta, uvodi vlastite nazive te razlikuje tzv. klasični hrvatski (nastao norma-tivističko-političkim  načinom)  i  op-ćeprihvaćeni hrvatski (nastao sponta-no, zbog migracija, urbanizacije sta-novništva i javnih glasila), dodajući kako na istoj sociolingvističkoj razini uz općeprihvaćeni hrvatski stoji jedna njegova inačica koju naziva prihvat-ljiv govor. On, pak, proizlazi iz nasto-janja nenovoštokavaca da se priklone Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504klasičnoj normi i nastojanja novošto-kavskih govornika da usvoje općepri-hvaćeni hrvatski govor. Bitno je ista-knuti da se u knjizi usporedno opisuju fonološke i fonetske osobine klasič-noga i općeprihvaćenoga idioma te se upućuje na crte prihvatljivoga govora. Poglavlje je zaključeno detaljnim opi-som područja jezične fonetike. Svatko će se složiti da većina go-vornika koja vlada materinskim jezi-kom i govorom o govornim organima i njihovu radu i ne razmišlja. A upra-vo o tim bitnim dijelovima tijela koji u  govornom  komuniciranju  postaju odašiljači ili prijamnici posvećena je pozornost u drugom poglavlju. Treće  poglavlje  donosi  pregled proizvodnje govornih zvukova te do-znajemo kako i gdje oni nastaju, ka-kvih su titraja i spektralnoga sastava, što su formanti, a što antiformanti i sl. Bitno je napomenuti da je poglav-lje obogaćeno i slikovnim prikazima fiziologije i akustike samoglasnika, a prikazana je i podjela glasnika prema temeljnom izgovornome mjestu.U dosta opširnom i pomno razra-đenom četvrtom poglavlju Škarić se detaljnije pozabavio izgovorom ili ar-tikulacijom.  Definira  glasničke  opa-žajne  osobine  (GOO),  navodi  GOO izgovornoga načina i GOO izgovor-noga mjesta. Nadalje opisuje slušne opažajne osobine glasa te razvrstava skupine glasnika u općem hrvatskome prema glasničkim opažajnim osobina-ma i daje široki opis glasnika u općem hrvatskome prema opažajnim osobi-nama. U potpoglavlju Fonemski, alo-fonski i prozodijski glasnici autor na-vodi da je za opći hrvatski evidentira-no u drugoj polovici 20. st. 30 “gla-sova”,  odnosno  fonemskih  glasnika kojima su priključeni grafemi. Škarić upozorava  da  bi  temeljnu  fonemiku i fonetiku u nekim dijelovima treba-lo preispitati jer se “onda sve sređiva-lo kroz pravopis i za potrebe pravopi-sa, a ne u funkciji jezika i izgovora”. (str. 70) U posljednjem potpoglavlju Izgovorne osobitosti autor donosi ra-znolikosti u različitim hrvatskim go-vorima, ali i između triju tipova op-ćega hrvatskoga u području vokaliz-ma, u izgovoru polutjesnačnih nepča-nih suglasnika (i njihovih tjesnačnih parnjaka), u izgovoru dugoga jata, u izgovoru treptavih r te bočnih l i ļ.Znati  govoriti  hrvatski  obuhva-ća i  poznavanje pravila o  udruživa-nju govornih članaka te nas vrlo saže-to u petom poglavlju Škarić upućuje na velike razlike između pisanja – či-tanja i govorenja – slušanja i ističe da se piše prema pravilima pisanja, a go-vori prema pravilima govorenja te da treba  ispravljati  pogrješan  pedagoš-ki stereotip: „Piši kao što govoriš, či-taj kao što je napisano!‟ (str. 81). Au-tor nam je potanko objasnio pojmo-ve slog, artikulacija sloga i morfem, te zorno prikazao govornu, fonološku i jezično-pravopisnu riječ, prikazujući njihovu nepodudarnost, iako su sve tri na istoj raščlambenoj razini. Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504Posebno je opširno obrađena tema preinaka glasnika unutar govornih ri-ječ kojoj je posvećeno šesto poglav-lje. Opisuju se male adaptacijske pro-mjene koje su manje od jedne glasnič-ke opažajne osobine, a zatim i one ve-ličine jedne i više GOO, često nazi-vanim zamjenama glasnika. Autor de-taljno opisuje živa obvezujuća asimi-lacijska pravila u općem hrvatskom, a poglavlje zaokružuje opisom šest od-nosa fonema i glasnika, te još jedan-put rezimira kako „fonem i glasnici nisu isti niti su jednaki identiteti‟ (str. 114). U sedmom se poglavlju Škarić de-taljnije bavi prozodijom riječi. Prozo-dijski sustav hrvatskoga jezika jedan je od najsloženijih u europskim jezi-cima, a pravila su strogo određena no-voštokavskim distribucijskim ograni-čenjima. Poznato je i Škarićevo staja-lište da bi se u govorenoj uporabi stan-dardnog jezika govornici trebali osje-ćati slobodno te utvrđuje da se prozo-dijske norme polako gube u standar-dnom  jeziku  (primjerice,  ostvariva-nje silaznih naglasaka u srednjim slo-govima, gubljenje zanaglasnih dulji-na…). Autor jasno razlikuje i opisu-je prozodiju triju idioma općega za-jedničkog hrvatskog jezika, i to kla-sični  idiom,  općeprihvaćeni  idiom  i prihvatljivi idiom. Cjelinu zaokružu-je  prikazom  zvučnih  osobina  nagla-saka u navedenim idiomima. Zvučnu narav hrvatskih naglasaka prihvatlji-voga tipa odražavaju prosjeci izmje-renih tonova, jakosti i trajanja samo-glasnika izgovorenih više puta u dvo-složnim riječima jednoga prvaka hr-vatskoga glumišta i jednoga stručnja-ka fonetike, a u klasičnom tipu općeg hrvatskoga zvučne osobine naglasaka predstavljaju prosjeci izmjerenih vri-jednosti tona jakosti i trajanja samo-glasnika u dvosložnim riječima koje je izgovarao P. Cindrić. Zvučne oso-bine naglaska u prihvaćenom tipu op-ćega hrvatskoga dobivene su snima-njem 50 vrlo učestalih riječi nespor-noga  bezdubletnoga  prozodijskog lika prema klasičnoj hrvatskoj normi, a izgovaralo ih je 9 studenata Filozof-skoga fakulteta u Zagrebu koje su fo-netski stručnjaci izabrali prema krite-riju alokalnosti, normalnosti izgovora i poželjnosti takva javnoga govora na općem hrvatskom. Osmo  poglavlje  autor  posvećuje rečeničnoj prozodiji i detaljno opisu-je intonacijske jedinice: intonacijsku jezgru, intonacijski početak i intona-cijski završetak, s posebnim osvrtom na intonacijske jezgre ostvarive u hr-vatskom standardu.U  posljednjem,  devetom  poglav-lju, tumače se fonetski i fonološki na-čini zapisivanja (hr, IPA, cro), nači-ni obilježavanja prozodije (hr i IPA) i nazivanje slova, fonema i glasnika te njihov uobičajen redoslijed.U ovoj je knjizi zbijena nevjero-jatna  količina  informacija,  a  mnoš-tvo  primjera,  slika,  shematskih  pri-kaza i sonograma omogućuje stjeca-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 429–504nje osnovnih znanja o komunikaciji, o govornom mediju, o govornim orga-nima, o proizvodnji govornih zvuko-va, o izgovoru, o prozodiji triju idio-ma općega zajedničkog hrvatskog je-zika (klasičnoga, općeprihvaćenoga i prihvatljivoga). Smatram  da  će  onima  kojima  je Fonetika hrvatskoga književnoga je-zika objavljena godine 1991. na 316 stranica bila preopsežna, predetaljna ili, pak, teško razumljiva, ova samo-stalna, jasna i sažeta biti mnogo pit-kija i jednostavnija, a opet informa-tivna. Iako nas je svojim dosadašnjim izdanjima zauvijek zadužio, vjerujem da će prva samostalna fonetika hrvat-skoga književnoga jezika ostaviti ve-lik trag u našem jezikoslovlju i otvo-riti nova pitanja, rasprave i istraživa-nja te potaknuti sve koji požele ići za Škarićevom  energičnošću  i  neopisi-vom lakoćom zaključivanja. Svi oni kojima je fonetika uže ili šire područ-je interesa ovu će knjigu uvijek izno-va otvarati.Perina Vukša

Trajan doprinos hrvatskoj fonetici (Ivo Škarić: Hrvatski izgovor, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2009.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main