U ovom radu čita se o promjenama u Dalmaciji i na Jadranu u doba od kraja XVIII. st. do sredine XIX. st. Mleci su u to doba bili sve manje gospodari Culphusa jer je krijumčara pirata bilo sve više, Osmanska carevina bivala sve slabija, radi čega je opadala napetost između ove dvije sile, a i napetost između Dubrovnika, osmanskog podanika i njegova najljućeg neprijatelja i zavidnika Mletaka. Na drugoj strani na Jadranu je bivala sve jača napetost između Habsburgovca i Francuske, odnosno Napuljske kraljevine. U Habsburškoj carevini je opala napetost prema Osmanima u vojnoj granici, ali je u trvenjima s Napuljskom kraljevinom jačala važnost i uloga Senja.
Prije Napoleonskih ratova Carevina je stekla Dalmaciju i odmah pokušala preko nje početi ekspanziju na jugoistok, a to su nastojali i Francuzi. Austrija taj prodor nije nastavila poslije sloma Napoleona, kako su to predlagali hrvatski generali Dvoru, ali ne i Metternich koji je bio za čuvanje Osmanske carevine. C. k. Države, kako se Austrija službeno zvala. Austrija je ipak uvela građanski zakonik, suvremeno sudstvo, školstvo, zemljišnik i katastar, izgradila je luke i uspostavila pomorsku rasvjetu. Dalmacija, a osobito Zadar postala je mjesto odakle se motrila djelatnost tajnih sekti na Zapadu i zbivanja u Osmanskoj carevini. Umjetničko nasljeđe Dalmacije sticalo je sve više ugled u Beču.
Mađarski ustanak izazvao je hrvatski ban domaršal barun Jelačić, a onda je preporučio Dvoru ekspanziju na jugoistok do koje je i došlo kad je Crna Gora priznala austrijski protektorat 1872., pa je Dvor poslao dva hrvatska domaršala baruna Josipa Filipovića i Stjepana Jovanovića da oslobode, prvi Bosnu, a drugi Hercegovinu 1878. Godine 1881. i Srbija je priznala austrijski protektorat.Since mid-eighteenth century Venice was gradually losing its influence in the Culphus due to the rise of piracy and banditry and the weakening of tensions with the declining Ottoman Empire and also due to one of Venice’s rivals – the Ottoman Dubrovnik. At the same time the tension rose between Vienna and France and the Kingdom of Naples in the Adriatic; the tensions between the Hapsburgs and the Sublime Porte were also declining and the importance of the Adriatic port of Senj was rising.
The Hapsburgs gained Dalmatia following the end of Venice and started the expansion towards the southeast.
Napoleon annexed Dalmatia to the Kingdom of Italy after his defeat of Trafalgar, hoping to purchase raw materials from the Levant. Following his downfall, the Imperial Royal States, the official name of Austria of the time, did not follow the suggestions of Croat generals to start expanding southeast of Dalmatia, because Metternich wanted to preserve the Ottoman Empire. In this period, the cultural heritage of Dalmatia gained prestige in Vienna. The Imperial Royal States drafted a modern Civil Code; built modern schools; arranged a new taxation system and the land registry; modernized harbours and lighthouses. The insurgency of Hungary in 1848 was provoked by the Croatian governor, lieutenant field marshal and count Josip Jelačić who terminated the insurgency and suggested to the Emperor to start the expansion towards the southeast. This happened in the 1870s, when Montenegro and Serbia became Austrian protectorates and when two Croatian lieutenant field marshals baron Josip Filipović and baron Stjepan Jovanović liberated the Ottoman eyalet Bosnia
