Petar Šimunović

Šimunović, Petar

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

105»Čakavska rič« XL (2012) • br. 1-2 • Split • siječanj-prosinacPetar  ŠimunovićZagrebHRVATSKI DIJALEKTI I I JEZIČNOPOVIJESNE OBRADBE  U OBZORU DVOJAKOG MOTRIŠTAJosip Lisac, Dvije strane medalje. Dijalektološki i jezičnopovijesni spisi o hrvatskom jeziku. Književni krug, Split, 2012, 309 str. Jezik je najvrednija poklada cjelokupne hrvatske kulturne baštine. Dijalektologija i jezičnopovijesni spomenici bitne su sastavnice dviju strana medalje, o kojima piše prof. dr. Josip Lisac u ovoj knjizi. Isprepletenost tih dviju strana jezične naravi unosi mnogo svjetla u razumijevanje hrvatskoga jezika: od prvih pisanih spomenika s dijalektalnim osobinama koje autor prati i tumači u književnom korpusu hrvatskoga jezika.Prof. dr. J. Lisac jedan je najsvestranijih proučavatelja te problematike. Njegove knjige nastale u posljednjih petnaestak godina značajan su opus ovoga znanstvenika i dragocjen prilog hrvatskoj filologiji. One su, među inim: Hrvatski jezik i njegovi proučavatelji (1994), Život nikoliko izabranih divic F. Vrančića (1995), Hrvatski dijalekti i jezična povijest (o jeziku F. Vrančića i drugih) (1996), Ognji i rože Ivana Gorana Kovačića (1996), Hrvatski govori, filolozi, pisci (1999., nagrađena nagradom Akademije), Štokavsko narječje (2003), Tragom zavičaja (2006), Faust Vrančić i drugi (2004),  Čakavsko narječje (2009), knjiga koju je uredio o filolozima M. Hrasti i B. Jurišiću (2011), do knjige o Kajkavskom narječju, koja je, nažalost,  još u rukopisu. One čine bogat nezaobilazan korpus u hrvatskoj dijalektologiji i u povijesnojezičnim ostvarajima.Upravo je ova knjiga izvrsni kompendij o cjelokupnoj problematici hrvatske dijalektologije, prvotnoga stanja i razvitka hrvatskoga jezika, te o dijalektološkoj leksikografiji, nadalje o proučavateljima te kompleksne problematike s autorovim prosudbama, o književnicima čiji je jezik u prošlosti  pridonosio razvitku hrvatskoga jezika (M. Držić, P. Zoranić, A. Kačić Miošić, J. Pletikosa i dr.), o vrijednim istraživačima koji su se ustrajno trudili da dokažu samosvojnost hrvatskoga jezika (B. Jurišić, K. Krstić, Lj. Jonke i osobito D. Brozović), te o umjetničkom dosegu poezije pisaca I. Gorana Kovačića, V. Nikolića, M. Kovačevića čija je poezija pisana u zavičajnim idiomima, odnosno u izblijedjelim tragovima čakavskoga dijalektalnoga supstrata (V. Nikolić).106»Čakavska rič« XL (2012) • br. 1-2 • Split • siječanj-prosinacHrvatska dijalektologija s razmještajnim razmeđem narječja, dijalekata i mjesnih govora predstavlja jednu od najšarolikijih, najizdiferenciranijih areala u slavenskom svijetu. Povijesne migracije nadslojavale su na novim prostorima, stalnim ili privremenim naseljavanjima, tamošnju autohtonu populaciju. Tako su se, primjerice, najmlađi štokavski dijalekti po Hrvatskoj (i Bosni) našli u izravnom doticaju sa starijim starosjedilačkim dijalektima. U ovoj knjizi istražuju se ta prožimanja. Rezultati tih istraživanja predstavljaju u knjizi posebnu vrijednost. Dijalektologija se ovdje doista iskazuje kao jezična dijakronija u prostoru. S dijalektalnim refleksima u književnim djelima, razrađenima u ovoj knjizi, moguće je razumjeti putove, rast i nastajanje današnjega hrvatskoga jezičnoga standarda.Knjiga počinje zanimljivim i opširnijim radom “Hrvatska narječja u srednjem vijeku“ (7-20), prepoznatljiva , među ostalim, po značenju u latinskoj zamjenici quid, koja se na jednom prostoru u nas prepoznaje  kao čь > ča, u drugom kao kь>kaj i na trećem kao čьto > što. J. Lisac prikazuje hrvatska narječja u trima razdobljima kao i neki drugi dijalektolozi (usp. D. Brozović, „Tri razdoblja u razvitku naše dijalektologije“, RFFZd, 1, 1960, 51-65). Prvo razdoblje ide do 12. stoljeća, drugo od 12. do 15. stoljeća i treće od 15. stoljeća do danas. Tim narječjima, čakavskim, kajkavskim i zapadnoštokavskim, danas na našim prostorima govori hrvatsko pučanstvo. Ona, unatoč mnogim zajedničkim obilježjima i inovacijama, za to doba ne utječu na nacionalne konvergencije i na oblikovanje nacionalne svijesti, koje se spoznaje ostvaruju tek mnogo kasnije u 18. i 19. stoljeću. Drugo razdoblje prepoznato je po dijalektalnim diferencijacijama. Česte su novoštokavske inovacije koje se očituju u novom četveroakcenatskom sustavu (14. st.), u  prijelazu –l u –o (14. st.), gubljenju fonema /h/, u novom jotovanja (pruće, lišće), u nastavku –a u G pl. , te u ujednačivanju nekih pluralnih padežnih dočetaka u pojedinim deklinacijama. Treće razdoblje teče naoko svojim mirnijim tokom, ali dolazi do jakog jezičnog prožimanja, koje je uzrokovano migracijama pučanstva, osobito u 17. i 18. stoljeću, i do gotovo narušene, izokrenute dijalektološke karte s obzirom na prethodna razdoblja.U radu „Nacionalno u srednjojužnoslavenskim organskim i drugim idiomima“ (27-30) navode se u doba formiranja nacija preklapanja mnogih izoglosa i izoleksa na graničnim područjima kao rezultat zajedničkoga življenja i jakoga jezičnoga prožimanja. U ovećem radu „Čakavski, kajkavski i štokavski glagolski sustav“ (38-44) razmatraju se obilježja u tvorbi i uporabi glagolskih vremena i načina.Osobito je informativan prilog“Hrvatska dijalektalna leksikografija u 20. stoljeću“ (61-68). O rječnicima prof. J. Lisac ima uvida do u podrobnosti. Tako je mogao uočiti i proučiti „Koji bi nam još dijalektalni rječnici bili najpotrebniji» (69-74), od kojih je neke rječnike, osobito na zadarskom području, sam inicirao i vodio, te o „Goranskoj dijalekatnoj leksikografiji“(79-82).Tri su Liščeva omiljela područja proučavanja. Prvo je goranska dijalektologija. Iz toga je područja njegova nagrađivana  knjiga Tragom zavičaja (god. 2006), zacijelo jedna od najboljih monografija u hrvatskoj dijalektologiji. Na goransko područje odnosi se rad „Časopis Kaj i Gorski kotar“(100-106) te oveći prilog „Ognji i rože Ivana Gorana Kovačića“ (194-214). Drugo je Liščevo jezično proučavanje vezano za Šibenik, s P e t a r  Š i m u n o v i ć , Hrvatski dijalekti i jezično povijesne obrade u obzoru dvojakog motrišta (105-108)107»Čakavska rič« XL (2012) • br. 1-2 • Split • siječanj-prosinackojega su područja  knjige, rasprave i priređivački rad nekojih knjiga. Navedimo one o Antunu i Faustu Vrančiću. Uredio je knjigu F. Vrančića Život nikoliko izabranih divic, pisao o Vrančićevu Rječniku pet najodličnijih jezika, a priredio je u suautorstvu Knjigu od uspomene, spomen-knjigu o šibenskim franjevkama iz 18. stoljeća i rukopisnu knjigu Jakova Pletikose Putovanje k Jeruzolimu iz 18. stoljeća. Na Šibenik se odnosi i rad „Dijalekatna zbirka Moj grad u opusu Vinka Nikolića“. U njoj ocjenjuje osobine njegova jezika te s pravom zaključuje kako govor šibenskoga Dolca u tim pjesmama ne pripada, tada kada je zbirka pisana, čakavskom nego štokavskoikavskom idiomu. Treće područje Liščeva zanimanja  jest Zadar, u kojem je Lisac proveo sav profesorski radni vijek, u kojem, osim zapisa o Zoraniću, Barakoviću, Karnarutiću i dijalektalnih radova iz Privlake, Iža, Pašmana, Ošljaka i Ista nije posvetio odgovarajući dio svojega golemoga opusa.Liscu su zanimljiva rubna dijalektalna područja što su „Moliškohrvatski govori i novo-štokavski ikavski dijalekat“ (122-127), „Dijalektalna raznolikost istočne Hrvatske“ (128-136), vrlo informativan rad „Govori Dalmatinske zagore kao dio novoštokavskog ikavskog dijalekta» (113-121). Šteta je što u ovu rubnu skupinu nije uvrstio radove „Organski idiomi Hrvata u Rumunjskoj“, 1994.,“Govor karaševskih i kosovskih Hrvata“, 2001., te rad o bokeljskom govoru i njegov odnos s dubrovačkim.„Najstariji dubrovački govor“i „najstariju dubrovačku prozu“ uzeo je u razmatranje na temelju radova Milana Rešetara (169-174). U njima Rešetar naziva te govore srpskima i odbija mogućnost da se u Dubrovniku ikada govorilo čakavski. J. Lisac bez ideološko-nacionalnih aluzija razborito opovrgava neke teze u Rešetarovim tvrdnjama.Već smo spomenuli Liščeve jezičnopovijesne radove važne za razumijevanje oblikovanja hrvatskoga jezičnoga standarda: od F. Vrančića, A. Kačića Miošića, Jakova Pletikose i drugih, o kojima Lisac podrobnije govori u svojim drugim knjigama. Ovdje je toj tematici pridodao „Zoranićev jezik i jezik hrvatske renesansne književnosti u Zadru“ (142-146), “Jezik Marina Držića“ (147-151) i dva rada „Jezične značajke [šibenske] Knjige od uspomene“ (od 1673. do 1784. godine), koji su radovi uglavnom referalne naravi, ali se nadopunjuju s radom „Hrvatski dijalekti 17. i 18. stoljeća“ (83-91).Već smo spomenuli odjeljak u knjizi posvećen likovima i djelu značajnih jezikoslovaca i filologa (K. Krstića, Lj. Jonkea, Glorije Rabac-Čondrić). Posebno je toplo i stručno pisao, ovdje i drugdje, o svojem učitelju Daliboru Brozoviću.Knjigu poput ove, Dvije strane medalje, dosad nismo imali. Nakon sintetskih knjiga o hrvatskoj dijalektologiji: Štokavsko narječje, 2003, Čakavsko narječje 2009, Hrvatski dijalekti i jezična povijest 1996, Hrvatski govori, filolozi,  pisci, 1999. i drugih razvidno je kako Lisac nije pristupio tematici ove knjige nespreman.O profesoru Liscu vlada mišljenje kao o najsvestranijem i najinformiranijem filologu iz područja hrvatske dijalektologije i povijesnojezične problematike (F. Švelec, P. Šimunović). Nema referencijalne literature do koje nije došao i koju nije konzultirao. Ta literatura u ovoj knjizi sadržava oko 600 bibliografskih jedinica. Ova knjiga nije opterećena bilješkama ispod crte, pa se lako čita, unatoč gustom, zamornom slogu, koji djelomice potire njezinu „prozračnost“.P e t a r  Š i m u n o v i ć , Hrvatski dijalekti i jezično povijesne obrade u obzoru dvojakog motrišta (105-108)108»Čakavska rič« XL (2012) • br. 1-2 • Split • siječanj-prosinacHrvatski jezik u povijesti i sadašnjosti s genetskog, tipološkog, sociolingvističkog i standardološkog gledišta bio u svijetu i u nas proučavan zajedno sa srpskim pod udvojenim nazivom srpskohrvatski i sl. Rekao bih zbog toga, i unatoč djelovanju hrvatskih dijalektologa,  hrvatska dijalektologija, do J. Lisca, nije bila napisana.Ova je knjiga bogato, probrano i vrijedno iverje s tog golemog višegodišnjeg posla. Iz njezina sadržaja biva jasno kako su uz čakavsko i kajkavsko narječje i ono zapadnoštokavsko posebnost, koja pripada hrvatskom jezičnom korpusu, činjenici donedavno ne posve uočenoj. Knjigu je oblikovao znalac koji zna o čemu piše i kako to prezentirati. Ona je pisana čitko i na doličnoj znanstvenoj razini. P e t a r  Š i m u n o v i ć , Hrvatski dijalekti i jezično povijesne obrade u obzoru dvojakog motrišta (105-108)

HRVATSKI DIJALEKTI I I JEZIČNOPOVIJESNE OBRADBE U OBZORU DVOJAKOG MOTRIŠTA (Josip Lisac, Dvije strane medalje. Dijalektološki i jezičnopovijesni spisi o hrvatskom jeziku. Književni krug, Split, 2012, 309 str.)

HRVATSKI DIJALEKTI I I JEZIČNOPOVIJESNE OBRADBE U OBZORU DVOJAKOG MOTRIŠTA (Josip Lisac, Dvije strane medalje. Dijalektološki i jezičnopovijesni spisi o hrvatskom jeziku. Književni krug, Split, 2012, 309 str.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia