Dragoš Machiedo

Machiedo, Dragoš

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

C A S O  P I S Z A  V J K II S K U K U L T U R  UPUTOVIMA KONCILAMisli jednog vjernikai r Ciikvà zna da raspolaže pokladom listine, koji . je dužna staivditó na raspo­laganje svakom čovjeltu. Ne radi se 10 toiilo fcojoj istini; ne ;npìr.. ó  tajkvoj, koja će dati čovjeku . određenu filozofsku satisfakciju. Radi se o istini od temeljitog značenja; od isključive, jedino značajne vrijednosti: o Istini koja spasava. Zadaća je Crkve tom istinom upoznavati čovjeka svih vremena, -rt-: a'.da..bi to mogla,: mora raspolagati i odgovarajućim sredstvima za kontakt (jezikom, , organizacijom, raznim manifestacijama) —• i iznositi adekvatni (u adekvatnom ; obliku) sadržaj. Oičto je, da dosadašnja sredstva kontakta i ;.relevarit.npst sadržaja nisu više zadovoljavali. Suvremeni čovjek .iziskuje noy.e načine i. riove : postupke,. .Ali, ne samo to, on iziskuje na svima područ­jim a.;! nove spoznaje. Trebalo: je dakle moći djelovati na - tim i. na srce suvremenog čovjeka. Ne . zaboravimo —■ i na srce, jer baš čovjek, u ovom vremenu bez srca’ treba .isrca više nego ikada. Trebalo je kapitalno zahvatiti i .u samoj . Ckrvi, da bi, ona mogla uspješno izvršiti svoj zadatak i  u ovom posebnom, vremenu: Zato je i sazvan Koncil. A  da to n ije bila samo ideja jednog posebnog pape (kao što tò rado,. ali i nedosljedno misle mnogi konzer­vativni), dokaz je, što se golema većina koncilskih otaca izjasnila za. nove postavke. . I sada su odluke Koncila.tu! ■’ i Àiko neiki u Crkvi (svjesno.did polusvjesnjo). stavljaiju u sumnju te odluke, sigurno je, da stavljaju u sumnju i Božju vijerodostojnost odluka svih koncila, pa i ioinog, koji je .usvojio dogmu, o papinoj nepogrešivosti, njima toliko dragu... Sto. dakle preosta je onome ne samo dosljedno vjernom, već jednostavno poštenom kršćaninu ('.katoliku) poslije Koncila nego da se sa svom odluč- nošću i svom. snagom bori za odluke Koncila! Za takva vjernika neshvatljiva je . mlakost,. neodlučnost, nesigurnost •— .pa i  nekih najviših funkcionera. same. Crkve u ostvarivairiju odluka Koncila. Takva se nesigurnost očituje još uvijek i u liturgiji, a osobito u njezinoj organizaciji (zanim ljivo je, da sam neke, najnovije od Koncila usvojene forme — još pred nekoliko godina vidio u Indiji, a koje ne. opažam ju mnogim evropskim crkvama ni danas) u tuma­čenju gledišta, u teološkim raspravama, no iznad svega u praktičnim (vjer­skim: i osobnim) odnosima i , posebno, u zahvatu u svijet. .No takva neodluč­nost (ukoliko je svjesna) nije korektna, dapače je grešna.Cini se, da je  vrijeme, da se to jasno kaže. Mislimo, da na to imamo pravo i .mi (beznačajni,.u hijerarhiji Orkve, obični vjernici.Vremena više, nemaj (À  misli .se, da ga je još dovoljno), čovječanstvo treba da odmah krene boljim  moralnim putem. Veliko zlo- je  naime postalo preko mjere agresivno' i bezobzirno (»dobroćudnima« i »m iroljubivim a« vjerojatno to i ne izgleda). Pogrešno se, međutim, miisli, da se s vremenom sve iscrpljuje, sve ižiivljuje, pa i zlo, te će čovječanstvo konačno krenuti samo boljim moralnim putem; dapače je već krenulo. Ta se utopija njeguje ponegdje (vrlo oportunistički) čak u Crkvi. Opasna" i netočna ideja, jer ju jesva praiksa kroz povij est demantirala. Ai'i ima i nešto drugo: kao da je  Crkva umorna i zaplašena.O dobra, draga, strpljiva i prastara majko Crkvo! Tolike si udarce dofoila^ na svome dugom, dvomilenijsfcom pohodu (srećom ipak pobjednič­kom, jer si i danas još tu) od onih iz tvog krila i  onih izvan tebe i protiv tebe. Toliko su te napadali i napadaju te, sramotili te i sramote te, da si u tuzi i u već naviknutoj strpljivosti (valjda ne u rezignaciji) sagnula skromno i (umorno glavu te podnosiš stoički ne samo udarce, ljubezno i majčinski razumiješ ne samo grešnike, već se (oprosti mi!) čak često i sla­bašno i  jedva čujno osvirćeš i na samu strahotu zla. CMjeh agresivne oholosti, razuzdane Mudnosti, grijeh umorstva nevinih i progona pravednih, strašan grijeh izdajstva čovjeka u njegovu najvećem dostojanstvu i najvećim vrijed- nostima i pravima — brutalno se nameće i napreduje, a tvoj je glas sad tako slab. (Da, samo Te srce tjera da snažno, u svojoj majčinskoj dobroti, po.digneš glas u obranu bijednih i osudiš strahotu velikog uništenja).A li, to ne! Jer ti si ne samo Majka, već i Učiteljica — i sigurno je, da ne bi, ako bi prestala biti ovo drugo, mogla uspješno ostati ni ono prvo.Toliko smo daleko stigli, istina, u tehničkim, čak sujviše daltìko u opasnim tehničkim dostignućima, a tako malo u moralnom napretku. Zar je  velik i znanstveno-tehnički napredak napravio čovjeka boljim? Dapače, čini nam se, izgleda dapače sigurno, da je većina čovječanstva prije bila moralno vrednija. Zar su čak sve naprednija društvena uređenja, čak i ona s izrazito humanističkim programom, donijela manje egoizma, manje gramzljivosti, manje oholosti?Za Iju veliku zadaću moralne renesanse pozvana je Crkva! Drugi su (druge institucije) brinuli da dadu čovječanstvu umjetnost i raznovrsnu znanost (a i  najstrašnije ratove, progone i sredstva za uništenje u »najnapred­nije doba«). Nitko od njih, pa ni izobrazba (sa sekulariziranim odgojem) nisu čovjeku dali viši stupanj morala. Oni za to nisu sposobni. Mi smo čak svje­doci, u ovom najrecentnijem vremenu, kako se uporno proganjaju iskreni propovjednici listine i slobode, — dapače još i wise, kako okultne snage zla, s najvećom brutalnošću javnog izazova, terora, mecima uklanjanju trijezne, hrabre, elitne borce, nosioce ideala mira i opće vinijednostd čovjeka. A  savjest Istoka i Zapada zadovoljava se bijednim, konvenaionalndm frazama ».indig­nacije« ili čak same formaine suóuiti (cesto isprepletenim i političkim dosko­čicama) .Ostavite mi uvjerenje, da okultne snage mraka ne bi uspjele u fizičkom uništenju (i time i^  pobjedi) nad borcima za čovjeka, da su snage dobra ovima drugima pružile pravodobnu aktivnu, efikasnu potporu, bez diplomat­skih^ obzira i _ obazrivog nepristranog takta. (To sigurno nisu ni blijedi listići pristajanja u izbornom procesu ni groteskne i Šuplje demonstraci'je). Ne, što se nas kršćana tiče, m i smo pristrani, mi smo za dobro!Čovječanstvo će se dotle nalaziti pred rušilačkim plamenom negativnih revolucija, pred strahotom najvećeg rata, čak i pred ponorom propasti, dok razorne sile mraka budu razaipinjale nevinog Isusa Krista, a osamljeni Petri budu mogli samo zaplakati nad tolikim zlom, a možda i zanijekati u časo­vim a slabosti...U ovoj situaciji ^ Crkva, ona pravedna, ona istinita, ona sveta, treba da bude glasna savjest čovječanstva. Ona svoju etičku zadaću mora i može hrabro izboriti u tome svijetu, jer je to njezina društvena zadaća, koja je i koherentna s njezinim transcendentnim poslanjem.Došlo je već vrijem e za ofenzivu dobra!Neka, pri tome, Crkva odrješito odbaci insinuacije, koje će se čuitii (i već se čuju), da opet želi osvojiti svoje pozicije u (političkoj) vlasti svijeta. Neka to odbaci odlučno — inače snage mraka imadu razloga da je kleveću.U dva milenija napora za afirmaciju svoje nauke ona je, u jednom povijesnom razdoblju, svoje moralne poglede htjela nametnuti i prisilom auktoriteta ili vlasti, pa čak i lomače. Danas i  za svagda relutantna su silno ta sredstva (svatko zapravo u Crkvi danas misli s neugodmošću i sa110žalošću na one postupke koji su bili povijesnim trenutkom uvjetovani). Crkva, također, više ne raspolaže ni armijama ni političkom silom, a njezini borci, mjesto časti i nagrada, mogu očekivati samo* udarce. . .  Da, samo udarce, premda se služe samo oružjem (ipak silno snažnim) koje znači: istina, vjera i ljubav.Treba započeti borbu za afirmaciju dobra. Izvršiti agresiju dobra. Krist je nedvosmisleno rekao: »M islite li da sam došao da donesem mir na zem lju?« (Lk 12, 51). Možda je bio u pravu Robert Kennedy kada je  rekao, da su najvrelija mjesta u paklu predviđena za nepokretne, za »m irne«. »M laki, izbacit ću vas iz usta svojih !« — veli u Starom zavjetu Gospodin. A  Isus: »Dođoh da oganj bacim na zemlju, pa što hoću drugo nego da se zapali?« (Lk 12, 49). To  je »vojujiuća Gnkva«.Tko god hoće biti s nama u takvoj borbi, bez obzira na vjeru, nazor na svijet, boiju kože, »naš je brat i naša sestra«.Za takvu borbu Grkve, za uspjeh te bonbe sama molitva, žrtve nevinih nisu dovoljne (ito je »tam jan«, naknada Nebu). Mi žiivimo u fizičkom svijetu u kojemu snage mraka djeluju vrlo »efikasnim « fizičkim  sredstvima. I snage dobra treba da se koriste tim sredstvima. Čovjeka realiziraju dvije kompo­nente: duhovna i tjelesna, te se on mora ispoljiti kroz obje.Kad govorimo o Crfcvii i njezinog borlbi za dobro, ne mislimo, naravno, samo na hijerarhiju (koja će biti uzor), već na čitavu Crkvu. Laikat je tu čak u određenom smislu značajniji, jer je brojniji i jer potpunije spada u ono što se zove svijet. (Osim toga, neće se moći govoriti o novoj ofenzivi klerikalizma).Neće biti rijetko, bit će možda potrebno i. često, da se kršćanski laici, da bi mogli izvršiti svoju idealnu zadaću, bore (znanjem, marom, osobnim poštenjem), uz poštovanje svjetovnih zakona i etičkih norma, s ostalima, s ateistima, ,sa sekularističkim čovjekom u tom našem svijetu. A  da bismo uspjeli, moramo biti svjesni, da između nas i  njih nema d ne smije biti nikakve razlike — osim u odnosu na grijeh. No, za razliku od drugih, borba kršćanskog laika za svjetovna dobra mora biti programska: borba za afirmaciju, za realizaciju dobra. Naravno, takva borba treba da bude najprije odlučena u nama samima. (Gdjekad će to dobro značiti nekoruptiv- nost, drugi put pravednost, slijedeći put zakonitost i red, gdjekad pomirenje suprotnosti, gdjekad marljivost, ali uvijek uporna dosljednost i hrabrost u istini). Pri tome n ije obavezno isticanje Krista, ni Boga, ni kršćanstva, važan je cilj: Kraljevstvo Božje ovdje, na zemlji. Potrebno je samo oduševiti iskrene u vrijednost (veličinu) praktičnog ostvarenja dobra. To je  prava revolucija savjesti! To je stvarna revolucija povijesti, svijeta!Izrazito, često presudno značenje laikata u Crkvi suvremeno je otkriće i smjer Koncila. Uza sve to, do ovoga časa, laikat n ije praktično zauzeo položaj kojii mu u toim smislu u Crkvi pripada. (Cimi se, dapače, da nitko, do ovoga časa, i ne misli ozbiljno na jedan radikalni, —  ne periferni, ne kon­zerva tivistički, —  zahvat u tome smislu). Laikat, dakle, treba da ima svoj adekvatni položaj i u internom životu Crkve. To, sigurno, ne predstavlja ona sloboda organiziranja nekoliko laičkih kongresa, pa ni onaj posljednji u Rimu (na kojemu, osim toga, laici nisu ni izrekli ono bitno, ono jedino vailjanio. Tamo su izneseni, uglavnom, pretenciozni, nedomlisleni, prepotentni zahtjevi, ali nešto biitno konsftdtocionalno nije rečeno ni zaključeno).Na taj način, i poslije I I  vatikanskog sabora, hijerarhija i dalje, uza sav prisniji pnilaz laicima (više pojedinačno negoli organizirano), živi i dje­luje u inerciji i »s ja jnoj izo laciji« posvećenosti, učiteljstva, ali i »nedodir­ljivosti« pretkoncilskog vremena. Gdje je to obnovljeno tije lo  Crkve prožeto svježom krvlju  mladosti i proljeća, prorečeno od P ija  X II?  Gdje to jedin­stveno tijelo ljubavi i akcije viđeno od Ivana X X II I?  Nalazimo se, naprotiv, u situaciji da papa formata i svetosti Pavla V I sa suviše očitom tugom mora izreći: »Zar Crkva nema ništa novo i primamljivo pružiti suvremenom svijetu?« (Tu refleksiju smatramo posljedicom činjenice neintegriranosti, nedJijafogičnosfci hijerarhijskog i »svjetovnog« dijela Grkve).111Poslije svih frustracija i svih lutanja, treba da Crkva povede svijet čistim putem Krista. Ali, da Crkva može poći putem te misije, sasvim prak­tične zadaće (kristovske postavke mogu prihvatiti, a često, : nesvjesno, i p r ih ­vaćaju mnogi vjerski neangažirani, a korektni, pa i ateisti), treba da prije toga uslijedi određena reorganizacija same Crkve. To prvenstveno znači, da njezin najbrojniji dio, laifcat, ne smije više ostaiti samo stado, pa ni vojska koja sluša, a ne utječe, ne d je lu je ... Reforma Kurije i liturgije n ije do­voljna^ A  što znače i postojeće ipoluirntelektualističke, poluklerikalne (chkveno- -političke) organizacije laika tipa »Katolička akcija«, pa čak i one humani- tarno-karitativne tipa »Ćaritas« (ne osporavajući njezino veliko značenje) ’  Sto znače razne bratovštine, Treći redo vii, »viteške organizacije« i si. (sve na lin iji konzervirane starine, petrifikacije hijerarhijskog diktata) u smislu koncilske unifikacije života i akcije Crkve?! Potreban je jedan novi, suvre­meni odnos i djelovanje u Jedinstvenoj Orlivi. To je jedini način, na koji će se dogoditi ono bitno novo, na koji će prostrujiti nova, svježa krv kroz Crkvu.Mi ovim nikaiko ne mislimo na uvođenje one profandrane i često kompro­mitirane, politificirane demokratizacije, koja bi trebala dovesti, čak do toga da laici neposredno sudjeluju pri bitnim, sakralnim , činima* da čak utječu izravno pri proglašenju, vjerskih istina. Ne, baš tamo, kao i u biti sakra- mentalnih obreda, pripada neposredno, isključivo pravo onima (i posebno onome) na koje je blagoslovljene ruke posvete položio sam Krist. A li1, kao što u ovom smislu pripada primat h ijerarhiji — u javnom radu u vanjskom svijetu treba da pripadne primat laikàtu. Mislimo, dakako, ovdje ujedno i. na pravo i dužnost obostrane konzultacije u. organizaciji i akciji internog i eksternog života Jedinstvene Crkve.. Mislim, da bi u novim koncepcijama položaj laikata trebao biti nešto kao posebni Red, posebni Stupanj. (Nisu li svii kršćani »nakalam ljeni« na Krista,, udovi njegova mističnog tijela. svećenici u određenom smislu?). Inicijacija: bi (valjda) trebala biti u sakra­mentu sv. Potvrde.*Nasuprot onima, koji nisu imali snage ili ideja da snažno krenu putem, što ga je zacrtao Koncil, susrećemo se danas uzbudjivo i s onima, ko ji misle* da je došao čas, ili da su čak obavezni svetom pobudom dužnosti, da krenu drugim ekstremnim putem. Putem ne opće obnove, već putem diverzije (eksplo­zije, revolucije, kao što gđje’koji 'sakjulariistički časopisi to nazivaju). I  . tako se mi šuisrećemo i sa znaičaijaniim skupinama, koje žele, i uz želju za žbliže- njem s drugim kršćanima, postati radikalnije u zabludama i od drugih. Mislim posebno na slučaj katoličke Holandije i njezina novog katekiema.Ne znam, zašto, ali se o toj d iverziji u krilu naše Crkve službeno i polu­službeno. govori s toliko uzdržljivosti, s toliko obazrivosti (možda i zbog kon­zervativnog, reakcionarnog principa zataškavanja »skandala«). Nad tim  mi obični vjernici ostajemo zatečeni, zaprepašteni. Pročitajte što je ' o tome usve napisao »Glas Koncila«. Pa ii sama rasprava u »C rkvi u svijetu« (br. 6/1967) to je obradila, po mome mišljenju, samo scijentistički, dakle ne­angažirano. Kao da se radi o beznačajnog stvari, kad -koje se s malim naporom, sitnim .modifikacijama teksta da sve izgladiti, riješiti (a sada se zna, da sé neki holandski teolozi i tome opiru).Htio bih, međutim, ovdje odmah reći i nešto drugo. To je ovo: holandski katekizam pokrenuo je i štošta vrlo, vrlo  vrijedno, tj. postavio je pitanja i dao već neke zanimljive odgovore, odnosno usmjerio razmišljanje, na neke sadržaje, od izvanrednog: interesa, za svakog čovjeka, a za svakog vjernika osobito. Tako u teologiji simplicističko tumačenje anđela i njihova odnosa prema Bogu i prema čovjeku, pa neadekvatno i siromašno tumačenje istočnog grijeha i puta i sudbine čovječanstva u vezi s ist. grijehom ne može zado­vo ljiti (a valjda nije nikada ni zadovoljilo) misaonog vjernika. Holandski su teolozi ta prevažna pitanja dotakli i pokušali na njih odgovoriti. To je dobro, jer suvremeni čovjek, kao i stari, a možda i više od njega, želi razgo- vjetn ija  i umnija tumačenja onih nekoliko zbunjujućih (nejasnih), spornih112ili »delikatnih« mjesta u Sv. : Pismu. Oh- ž01i više i dublje čuti o uzrocima i značenju ovozemaljske patnje.Drukčije stoje stvari s nekim drugim tumačenjima nizozemskog katekiz­ma. Taj katekizam, čini se, .dopušta barem slobodu sumnje, u najveće vjerske istine. ìz  onog, što znam o tome (potkrijepljeno, parcijalno, jednom potresnom informacijom jednog uglednog prelata o indikativnom , događaju u jednoj holandskoj crkvi), mislim, da se značajnija takva tumačenja odnose na četiri fundamentalne istine: djevičan.stvo bi. Gospe, koncepciju Isusovu u Mariji po Duhu Božjem, imanentnost Kristovu u sv. Hostiji i uskrsnuće Kristovo. Staviti u sumnju te četiri temeljne istine naše vjere ili ostaviti slobodu libe­ralističkog tumačenja tih istina — to je (dopustite meni običnom, beznačaj­nom laiku da rečem glasno) ne samo hereza, već blasfemija. To jÊ: ospora­vanje eksplicitnog svetog teksta,. Evanđelja. .Ta druga strana holandskog katekizma drastično pokazuje i nešto vrlo potresno, ali i vrlo  uvjerljivo: da i crkvena H ijerarhiji; i sami biskupi, u učiteljskoj ulozi izolirani od rimskog biskupa, mogu pogriješiti; mogu pripu­stiti zastranjivanja,’ pa makar i poticani veoma pozitivnom brigom za .obno­vom i za brzim zbliženjem s odijeljenom braćom. Svakako je sigurno, da se ni ovdje ni u bilo kojem drugom slučaju s' pitanjima vječnih istina n e . može postupati kao s pitanjima tehnike ili politike, pa ni kao s pitanjima sekula- rističke znanosti. .'. U iznošenju ,oviih misM vodi me strepnja, i moja korijenska povezanost s Crkvom. Dakle, i. ljubav za nju. Živim  u. swijetu i predobro poznajem mišljenje (zainteresiranih) običnih vjernika, te smatram, da ovim iznosim i njihova stajališta. M i želimo glasno i razgovijetno izreći molitvu potpore svetom ocu Pavlu V I, tom mudrom, učenom, dragom, skromnom i svetom papi, kako bi od ,Duha Istine smogao kristalnu razgovijetnost za čvrstinu odluke. ■ .' 1 ■' , D r a g o š  M a c h i e d o»NERELIGIOZNO« KRŠĆANSTVO DIETRICH A BONHOEFFERAIII. ŠTO ZN A Č I »NE-RELIGIOZNO« k r š ć a n s t v o ?Prije negolii odgovorimo na. to pitanje treba da. imamo na umu, da, ni samome p!ilsou milje biiilo posve 'jasno, što ono znači. U .prvom oid doku­menata, Ikoje smio naveli, pisac listiće: »Ratoo. izgleda ovo nereligiiozno. kršćanstvo., kakav oblik izauzimlje, o. tom sada mnogo -mislim i pi(sait:ću, ti uslkoro o tome više.«30 I u drugim pismima, kako smo vidjeli, nagla­šava, da se još nailazi u sitaidlijiu razmišljanja, u nëkom podsvjesnom, nagon­skom ipenioldu, kad ga na fommiuliiramj-e novih ideja viiše -tjera nesvjesna intuicija negoli njihova jasna viziija. Bonhoeffer piše: »U  o:va(j čas mislimo tome, .kako (pojmove kao što siu kajanje, vjera, opravdanje,' preporod, spasenje (dakle, pojmovi, koji su (bitni za kršćanstvo, o' m.) tumaiöilti na30 Ib., str. 135.i 13

Putovima Koncila. Misli jednog vjernika - Concilii itineribus. Meditationes unius fidelis.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia