Henri de Lubac

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

ODNOSI IZMEĐU OPĆE CRKVE I POSEBNIH CRKAVA*Henri de LubacNunc est »hora veritatis«. Certo notio clare exigitur de natura Ecclesiae localis. (Kardinal Wright)**Od pofčefcka se, znam«, u kršćanstvu govori, u jednini, o Crkvi koja je  jedina i, u množini, o Crkvama ko(je su jednako brojne kao i gradovi u kojiima se ta jedina Crkva proširila.1Jedina Kristova Crkva je  »opća«, ona je  »katolička«. Crkve su općenito nazvane »po? ;bne« Sli »mjesne«. Ta su dva naziva (epiteta) često pove­zana ili se bez razlike uzimlju jedan umjesto drugoga. Kratak pregled— bilo teoloških spisa, bilo, još određenije, komentara koje je  pobudio posljednji sabor, bilo pak biskupskih tekstova (na rimskoj sinodi 1969)— pokazuje da se i danas jednako služimo jednim ili drugim nazivom.2To je  ipo sebi ispravno. Pa ipak, dainas bi moglo biti korisno da, bar u nekim slučajevima, prihvatimo točniju terminologiju. Zaista, nasuprot riječi »opća Crkva«, navedeni smo da, prema kontekstu i obrađivanim pitanjima, govorimo o Crkvama u dva formalno dosta različita smisla. Odatle proizlazi dvosmislenost. Čini se da je  —  prije svakoga pokušaja ocjene vnijédndsti ili doktrinannoga suda —  potrebno razjašnjenje. Bilo bi; idafcte, (kortenoi da razlučimo ta diva smisla a  Ikojima se radi zbog* Patar de Lubac nara je  poslao ovaj članak za C rkvu  u sv ije tu . Uredništvo se toplo zahva­lju je  Patru de Lubacu, jednom od najvećih teologa našega stoljeća, na suradnji u našem časopisu.** Sad Je »čas Istine«. Doista je  potreban jasan  pojam  o naravi m jesne Crkve.1 Usp. LG, 26, 1: »Ta se Kristova Crkva uistinu nalazi u svim zakonitim mjesnim zajed­nicam a, k o je  se, ako su u vezi sa svojim  pastirom, i sam e u Novom Zavjetu nazivaju Crkvama.«2 Isti autor, na prim jer, piše da je  biskup »-središte m jesne Crkve« 1 da on osigurava »vezu svoje Crkve posebno s Crkvom«. Jedan drugi autor piše: »Posebna (tj. m jesna) Crkva.« Drugi opet raspravlja o »postojećem  odnosu Između m jesne 1 opće Crkve«« itd. itd.5dotične upotrebe dvaju naziva: u prvom bi se slučaju govorilo o »poseb­nim Crkvama«, u drugom o »mjesnim Crkvama«.To je  upravo učinio (a da, čini se, nije imao nakanu poučavanja) II vati­kanski sabor. Konstitucija Svjetlo naroda, u četiri navrata, u svom tre­ćem poglavlju, pod »posebnom Crkvom« označava zajednicu s kojom upravlja biskup:»Kolegijalna se veza pokazuje i u međusobnim odnosima pojedinih bis­kupa s posebnim Crkvama i s općom Crkvom« (23, 1).»Pojedini su pak biskupi vidljivo počelo i temelj jedinstva u svojim  po­sebnim Crkvama« (23, 1).»Pojedini biskupi koji se postavljaju na čelo posebnim Crkvama« (23, 2). »Biskupi upravljaju posebnim, njim a povjerenim Crkvama . . . «  (27, 1).S druge strane, u 23. broju, četvrti odjeljak, govori se o skupinama (po­sebnih) Crkava »organski spojenih, koje ne dirajući u jedinstvo v je r e . . .  imaju vlastitu disciplinu. . .« .  Te skupine su nazvane »mjesnim Crkva­ma«.Iste su riječi upotrebljene u »Dekretu o pastirskoj službi biskupa; drugo poglavlje toga dekreta nosi naslov: Biskupi i posebne Crkve ili biskupije; u 11. broju se kaže: »Biskupija s e . . .  povjerava biskupu . . .  tako da . . .  tvori posebnu Crkvu« — i još: »Pojedini biskupi kojima je  povjerena briga za posebnu C rkvu. . .« .  Isto tako u »Dekretu Ad Gentes, o miisij- skoj djelatnosti Crkve, u trećem poglavlju: O posebnim Crkvama, u 20. broju sto ji: »Budući da posebna Crkva mora što savršenije odražavati opću Crkvu. . .«  — i dalje (20, 2): »Da se to misijsko djelo posebne Crkve uzmogne provesti. .  .«3Od ta dva tako odjeljena smisla najstariji je  i najglavniji očito onaj na koji Sabor misli kad govori o »posebnoj Crkvi«. U doktrinarnom izla­ganju u odnosu između »Crkve« i »Crkava«, autori se obično pozivaju na klasične tekstove sv. Ignacija Antiohijskog. Tako na rim skoj sinodi 1969. godine msgr Gilbert Ramanantoanina navodi: »Lik posebne Crkve, kao što je  očito u poslanicama sv. Ignacija, predstavlja b iskupa. . . «  Ono što tvori tu Crkvu jest okupljanje naroda oko biskupa ko ji poučava vjeru i slavi euharistiju, to je , kako kaže Svjetlo naroda (26, 1), »zajed­nica oko oltara pod biskupovom sv. službom«. Posebna Crkva n ije  odre­đena po topografiji ili po nekoj drugoj naravnoj ili ljudskoj stvarnosti,3 Naravno, ovdje dolazi u obzir, kao i  tijekom  povijesti, slodobna strana u izboru riječi. Je r , posebna je  Crkva isto tako i m jesna : to je  »congregatio localis« (LG, 26, 1). Možda je  tu ipak nezgoda u tome što je  određujemo po nekoj geografskoj oznaci nazivajući je  mjesnom Crkvom. Zbog toga bi većina (zbog velike točnosti) htjela izbaciti r i je č  dijeceza koja po svome porijeklu može izazvati misao o administrativnom »okrugu«, sličnu starim  dijecezama rimskoga carstva ili francuskim  oblastima. Mi, uostalom, nećemo davati veliku važnost ovdje predloženoj term inologiji, važno je  da se razumijemo o sam im  stvarim a. Prim jetit ćemo, s druge strane, da se D ek ret  o  istočn im  k a to ličk im  C rkv am a  služi razli­čitom terminologijom. On shvaća izraz »posebne Crkve« u mnogo širem  sm islu. Njegov drugi od jeljak je  naslovljen P e se b n e  C rkv e ili ob red i. Crkva-obred je  »zajednica s h ije ­rarhijom  koja  je , u sebi autonomna, . . .  u savršenom zajedništvu s drugim Crkvam a i s općom Crkvom*« (msgr Neophytos Edelby, u V atican  II, L es E glises o r ien ta les  c a th o liq u es , éd. du Cerf, 1970 ,s. 143). Radi se, praktično, u prvom redu o partijarškim  Crkvam a kojih  drvenu duhovnu baštinu treba očuvati. U tom bi smislu sva latinska Crkva, k o je  je  p atri­ja rh  rim ski biskup, tvorila posebnu Crkvu. Uostalom, ta terminologija vrlo m alo odgovora, jednako kao što ni obred, ako ga se pođrazumjeva samo pod pojmom litu rgijske predaje, ne bi bio ni jedini elemenat, ni uvijek jedan od elemenata po kojim a se razlikuju te »posebne Crkve« — kao što nam  to tum ači msgr Edelby (usp. ss. 140—143; v id jeti također ss. 99 i 157). Mi ovdje ne možemo ulaziti u pojedinosti.6nego po »tajni vjere«. Njezino je  m jerilo, mi ćemo kazati, u biti teološ­koga reda.4Nije, međutim, potpuno osta stvar sa skupinama Crkava o kojima govori Sabor (LG, 23, 4). Te različite skupine —  iako »ih je odabrala Božja providnost« — imaju u svojoj strukturi nešto kontiingentno i činbenici koji su činili da budu uspostavljene barem su djelomično ljudskoga reda. »One Imaju svoju disciplinu, svoj način liturgije, svoju teološku i du­hovnu baštinu« — sasvim pravilno, je r  (tj, dok) sve to postoji i razvija se »ne dirajući u jedinstvo vjere i božansko ustanovljenje opće Crkve«. N ajstarije od tih skupina su zbog više razloga časne: to su »drevne patri- jarške Crkve«; ali mogu, tijekom stoljeća, nastati i druge, različite vrste, prema razdobljima povij est i. Njihovo je  mjerilo, reći ćemo, dobrim dije­lom, socijalno-kulturnoga reda.Odatle slijedi da bi posebna Crkva i m jesna Crkva, kako smo ih označili i  ako se mogu apstraktno suprotstaviti jedna drugoj, nastale, tako reći, iz obrnutoga kretanja. Posebna Crkva, kao takva, uvijek je  'opća;, ona je  svom svojom biti okrenuta prema jedinstvu; nije, dakle, potrebno — bilo bi čaik suvišno -— navoditi (kao u slučaju skupina koje nazivamo mjesnim Crkvama) da ona postoji »ne dirajući u jedinstvo v je r e .. .«  U svakoj je  (posebnoj) Crkvi, u načelu, prisutna opća Crkva. U svakoj jet osnovna dužnost biskupa, da pazd da bi vjera koju ispovijeda- bila vjera aijele Crkve i  da slavi Euharistiju koja je  istodobno mističan i vidljiv vez katoličkoga jedinstva. Svaka je  živa stanica »u kojo j je  pri­sutan sav životni misterij jedinstvenoga tije la  Crkve, svaka je  otvorena na sve strane vezama zajedništva i samo preko te otvorenosti čuva svoj crkveni bitak« (J. Ratzinger).Zbog toga što je  ona sastavljena od posebnih Crkava, u kojima postoji hijerarhija ili je  nema, moći će se to isto kazati, jasno, i o Crkvi koju mi ovdje nazivamo »mjesna«. Ali, zbog toga što ona tvori takvu odre­đenu skuplinu, ta  mjesna Crkva odlikuje se nizom posebnih crta po koji­ma se razlikuje od dmgiih; upravo se u tome sastoji njezina vlastitost. Ona nado naglašava one razlike koje, po potrebi, ističe protiv nerazu­m ijevanja drugih skupina ili protiv pokušaja jednolikosti.To je  — još jednom ću spomenuti — pravilno. Ne smije se tome davati ni malo pejorativnog priimisla. Naprotiv. Ako samo Crkva koju mi ovdje nazivamo posebna tvori dio temeljne strukture opće Crkve (koja se samo u n jo j ostvaruje), mjesna Crkva n ije  stoga m anje korisna, štoviše ona je  neophodna za dobro Crkve. Ona elementu Božjega jedinstva pridru­žuje elemenat ljudske raznolikosti, učvršćuje tako ono jedinstvo nadna­ravnoga i »naravi« (iM »ljudskoga«), u čemu se prepoznaje sve što je  izvorno katoličko. Stvarno i živo jedinstvo Crkve ne sastoji se u jedno- likosti: ono je  dogovor, sklad.5Samo, da bi se ostvario sklad, raznolikost se mora uzeti u bitnom kre­tanju  prema jedinstvu. Mjesna Crkva ne bi više igrala svoju ulogu i ne4 V. npr. H. M. Legrand, u P astora ln oj slu žb i b isk u p a , coll. Unarn san ctam , 71, 169, ss.104—113.6 »Crkva je  uvijek nastojala . . .  da redom prihvaća ta različita m jesna bogatstva kojim a se njezino jedinstvo iz dana u dan sve više obogaćuje. U toj raznolikosti m jesnih Crkava koja  ide za jedinstvom plodnije se iDokazuje katolički (opći) karakter nepodjeljene Crkve.« (S yn odu s E p lscoporu m , 1969, E xposltto  et ex p lic a to  re la t ion is  » d e p a r te  doctrinäli« , s. 9).7bi zasluživala svoje âme kad bi se iznevjerila vlastitom dinamizmu po­sebnih Crkava koje objedinjuje.6 Upravo do toga može doći kada je  u opadanju onaj đinamizam vjere. U tom se slučaju Ijuidi više zalažu za ljudsku raznolikost koju predstavljaju, nego za nadnaravno jedinstvo kojemu pripadaju. Popušta se centrifugalnim kretanjim a ,umjesto da se njim a vlada. Nema vdše, onda, zajedničkoga usmjerenja i sklada, nastaje razilaženje i popuštanje crkvenoga veza. Ispravna činjenica raznolikoga plur aliteta koju, s m anje ili više snage, uvijek nameću geografske okol­nosti, klima, temperarci enat, povijest, društveni razvoj itd. — ta čin je­nica koja je  u sebi dobra i p ro vid en ci jalna otvara v-ata jednostranom i neumjerenom isticanju dokMnarnog pluralizma.Kardinal Maouchi je, na rimskoj sinodi 1969, vrlo dobro govorio o pra­vilnom pluralitetu: »Taj pluralitet je  (prema II vatikanskom) u najužem jedinstvu zajedništva uvijek pripadao tradiciji apostolskih Crkava.« Uostalom, sama ga riječ zajedništvo sadržava, kako je  to  na isto j sinodi prdmjetio kardinal W ojtila : »Zajedništvo, naime, označava pod dinami­čkim aspektom jedinstvo koje se između mnogih i različitih mora, putem saobraćaja, sve dublje i  plodnije ostvarivati. Pluralitet, dakle, čak. raz­nolikost, treba uvijek uzimati s obzirom na zajedništvo, s težnjom  za jedinstvom.«Tu težnju za jedinstvom ruši upravo doktrinarni pluralizam. Povijest Crkve nam otkriva više prim jera tih njegovih kobnih plodova. On po­staje osobito opasan kada se odvija na razini nacije. I ne može se tvrditi da je  ta opasnost danas nestvarna. Svjedočanstvo za to, između ostalih, neka bude ona tužba koju je  kardinal Zoungrana izrazio na sinodi 1969: »K oji put se nađe neki ,nacionalizam’, zaista protukatolički. Dok apostol Pavao radije govori o Crkvi Božjoj koja je  u Konfetu, Rimu itd. —  uvijek i posvuda ista, ti ljudi, naprotiv, suprotstavljaju Orkvu u jednom narodu Crkvi u drugom kraju.« Takav crkveni nacionalizam bi se, u svojim  tež­njama za autonomijom,7 nepravilno skrivao iza onoga što nas uči II vati­kanski sabor bilo o »posebnoj«, bilo o »mjesnoj Crkvi«.K rajn ji je  lijek za tu opasnost koja je  stalno prisutna pod različitim oblicima kolegijalna veza biskupa koja je  opća. Da bi taj lijek  postao 5Do uspješniji, sadašnja organizacija biskupskih konferencija može u od­ređenim okolnostima biti korisna : ona može, u težnji za jedinstvom svih, uspostaviti neku vrstu »postaje« kao što su u stvari velike patrijaršije  (ma da su, s druge strane, različite).8 Međutim, prvotni cilj tih konfe­rencija je  mnogo uži, neposredno praktičan, i njihova aktivnost —  jioš više aktivnost njihovih kom isija — ne predstavlja sama po sebi vršenje kolegijaliteta.9 I  ne može se a prionu isključiti pretpostavka, da ta  orga-8 Sve što je  ovdje rečeno o m jesnoj Crkvi kao o m anje-više kontingentnoj i  lju dskoj skupini posebnih Crkava — odnosi se, naravno, jednako na svaku posebnu Crkvu, iako ne više kao takvu (tj. zato što je  »povezana sa svojim  pastirom i s njim  okupljena u Duhu Svetom po Evanđelju i Eu haristiji« , v. O p a s tir sk o j službi b isku p a , 11) — nego zato što je  ona, sabrana s drugim ili ne, po svojim ljudskim  posebnostima, »m jesna Crkva«.7 Paradoksalno, ali u skladu sa strastvenom  logikom, ta težnja za m jesnom autonom ijom  može izazvati težnju koja bi željela da se opća Crkva uredi prema svojim  posebnostim a.8 Usp. M. J .  Le Guillou, u L a  c o llég ia lité  ép is co p a le , 1965, s. 172: »Postaje apostolskoga kolegij aliteta su prava središta za jed n ištv a . . .  Ta velika sjedišta svojim  m eđusobnim  zajedništvom sim boliziraju apostolat. Ona, svojom konvergencijom, izražavaju njegovu opću sliku.Đ To pokazuje sama struktura "Dekreta o  p a s tir sk o j slu žbi b isku p a . Može se jo š  vidjeti komentar msgra Ondina u U nam  sa n ctam  (t* 74, éd.du Cerf, Pariz, 1969), ss. S2—83.8nizadja, u određenim slučajevima, može imati suprotan utjecaj i u ne­bom obliku jačati težnju »narodnih Crkava-« koje su vođene potpuno suprotnim poticajima o;d poticaja Duha Božjega. Zbog toga je  važno da nikad ne zaboravimo bitno opću narav kolegijalnoga veza.10Taj kolegijalmi vez ide od svake posebne Crkve do svih drugih, od sva­koga poglavara Crkve od svih drugih, budući da je  svaki od njih zajed­nički odgovoran za »Kristovu Predaju«, kao što su to bili »Dvanaesto­rica« ikojih misiju nastavljaju. I unutar te opće mreže od koje se sastoji jedina Božja Crkva postaji središte, »obavezna oznaka« (Ratzinger) : po­sebna Rimska Crkva kojom upravlja nasljednik Petra, poglavara Dva­naestorice. »Crkva je  naime u biti ,Petar i oni koji su s njim ’« (J. Goi- spn). Tako je, ,dakle, s Rimskom Crkvom, ona nužno mora sa soboiin složiti svaku Crkvu«, kako je  govorilo sv. Iren e j.11 Pozivanje na Petra je, ako se talko može kazati, »kratki način« koji je  sam Krist uspostavio da bi osigurao jedinstvo.Pojedinosti ustanova u kojima se ostvaruje to temeljno pozivanje m ije­n ja ju  se prema mjestima i vremenima, kao što to jasno pokazuje poVijest kanonskoga prava. Ali preko uzastopnih podešavanja, koje moramo uvi­jek  pronalaziti, nastaje bolje zajedništvo, »tj. ono temeljno jedinstvo po Duhu Svetomu koji sve upravlja u Crkvi za promicanje kraljevstva Bož­jega« (kard. Garrone, sinoda 1969). Neke decentralizacije, na primjer, mogu biti uputne, ali se nikad ,ne smiju shvatiti kao slabljenje tog veza jedinstva. Zatvaranje u se i zauzimanje odstojanja od središta ne mogu ni najm anje koristiti n i inicijativi, n i plodnoj aktivnosti nijedne mjesne ili poseibne Crkve. Takvo bi ih držanje moglo samo učiniti neplodnima.12Svaka je  Crkva sa svojim »pozivanjem na Petra« zaštićena u svojoj neo­visnosti pred svjetovnim pritiscima svih vrsta, i ma odakle dolazili, koji se mogu vršiti na nju (u naše dane, pa i u slobodnim zemljama gdje je  Crkva teoretski slobodna u odnosu na državnu vlast izložena je  mnogim ovisnostima s obzirom na tiranske snage »mišljenja«). U tom pozivanju također svaka Crkva nalazi zaštitu svoje osobnosti. To pozivanje, ta j ne­posredni vez s Rimom, najuspješnije održava vjem ost svakoga člana Crkve svaki put kad ga neka unutarnja kriza stavi na kušnju. Tada je  odlučno osobno Petrovo posredovanje. I ovdje nam povijast rječito go­vori: niisu billi tako rijetki slučajevi kad je  »vjernicima bila vdo potrebna doktrinarna orijentacija ko ja  n ije  bila potpuno jasna u naučavan ju  n ji­hova biskupa«. Može se čak pitati: »Nisu li sami biskupi potrebni da fiih ,učvrsti’ njihova glava, Petrorv nasljednik — koliko za njihovo ohrabre-10 Usp. msgr W. Onclin, La collégialité episcopale à l ’état habituel ou latent, u Concilium, 8, 1965, t. 2, ss. 79—88. Neka nam bude dopušteno ovdje podsjetiti na ono što smo o toj stvari pisali 1967. god. u Paradoxe et m ystère de l ’Eglise, Pariz, Aubier, s. 41: »Nauka kolegijaliteta je  možda, u nagloj živahnosti svoga oživljavanja, u opasnosti da se, u duhu nekih, teoretski i  praktično prilagodi ljudskim  uzorima. U opasnosti smo možda da bes­kra jno istražujem o načine organizacije kolegijalnog djelovanja, zaboravljajući, s jedne sirane, da samo kolegijalitet božanskoga prava zanima op ću  Crkvu i s druge da se njegov najredovitiji način djelovanja ne sastoji u vršenju  bilo koje jurisdikcije, nego u živom interesu da svaki član općega episkopata, na tra jan  način, istodobno pridonosi v jeri Crkve, njezinoj disciplini, njezinu životu, širen ju  kraljevstva Božjega, i to u svijesti svoje osobne odgovornosti.«11 A dv ersu s H eareses , 1, 3, c. 3, n. 2; S ou rces ch ré tien n es , 34, s. 103.12 Također se, govorio je  kard. Garrone, »od nas (biskupa) prije svega očekuje da pitanjeo odnosima između biskupa i Svete Stolice doista i stvarno bude traženje pogodnijih načina za pronalaženje jedinstva u hitnom posla prom icanja i bran jen ja  vjere«.9nje i da mogu naučavati sa svim jamstvom, toliko za ojačanje njihova dđktrinarnoga auktodteta među vjernicima?«13Težnja za slabljenjem  veza sa središtem •— koja se ima nekoliko godina ovdje-ondje očituje — istodobno je, usprkos riječima koje koji put vara­ju , težnja za rušenjem veza općega kolegijaiiiteta.14 Tu prijetn ju  koju spomenuta težnja predstavlja za Crkvu najbolje će moći udaljiti duboka svijjetst o ornome što je  bitno u crkvenog strukturi : zajedništvo svake posebne Crkve, u osobi njezina biskupa, s pastirom Grk ve iz Rima, s op­ćim pastirom i vječnim središtem katoličkoga jedinstva.1313 T. I. JImenez-Ùrresti, L ’au torité  du  P on tlf rom ain  sur le co llèg e  ép iscop a l, u L a  c o l lé ­g ia lité ép iscop a le , 1965, s. 270.15 Upozorimo u svezi s tim e da u francuskim  prijevodima novih litu rgijskih  tekstova, tamo gdje latinski tekst ima » p r o . . .  papa n ostro«, francuski sto ji sam o: » p o u r . . .  le  pape«. Razlog koji se navodi za ispuštanje »našega« ne vrijed i; inače bi jednako vrijedio za lzostavlja-nje riječi »naš« u Oče-našu. Ta zamjenica ima pozitivnu vrijednost u slučaju pape kao 1 u slučaju m jesnoga biskupa.15 »On je , naime, onaj kojem u je  Gospodin rekao ’Pasi ja n jce  m o je . . a pasti znači brinuti se o zajedništvu svih« (kard. W ojtila). Usp. kard. W right: »Nacionalne, regionalne i  slične konferencije vrlo su pogodne barem radi praktičnih razloga. Ali kao takve ne pred­stavljaju  zajedništvo s Rimom, niti u pravom smislu tvore Katoličku Crkvu. B o lje  bi bilo govoriti o biskupijskim  Crkvama ili, još bolje, o biskupima razasutim po svijetu  zajedno .sei.svojim vjernicim a, k o ji su u zajedništvu sa središtem vjerskoga jedinstva, t j. s rimskom Stolicom.«10

Odnosi između opće Crkve i posebnih Crkava

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia