Petar Novoselec

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals

PRIKAZI I OSVRTI218. PRAZNA STRANA219P. Novoselec: Kai Ambos: Der Allgemeine Teil des Völkerstrafrechts, Ansätze einer DogmatisierungHrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 10, broj 1/2003, str. 219-222.Primljeno 1. svibnja 2003.PrikazProf. dr. sc. Petar Novoselec*Kai Ambos: Der Allgemeine Teil des VölkerstrafrechtsAnsätze einer DogmatisierungDuncker & Humblot, Berlin, 2002.Knjiga Kaia Ambosa Opći dio međunarodnog kaznenog prava - začeci dog-matike habilititacijski je rad autora branjen na Sveučilištu “Ludwig Maximilian”u Münchenu 2001. godine. Djelo je fascinantno već zbog opsega - ima ukupno1058 stranica, a onda i zbog obrađene literature - sadrži preko 1200 bibliograf-skih jedinica na njemačkom, engleskom, španjolskom i francuskom jeziku.Sva je ta literatura temeljito obrađena te se citira, a nerijetko i kritički analizira,u obilatim bilješkama ispod teksta, što ambicioznog čitatelja potiče na produblje-ni studij pojedinih pitanja, ali i otežava do stanovite mjere čitanje samog teksta.Autor je ipak brojnim sažecima koji se odnose na pojedine dijelove knjige, aonda na kraju i na djelo u cjelini, olakšao čitatelju orijentaciju i omogućio muda prati glavne tokove njegove misli.S obzirom na rudimentarni karakter postojećeg međunarodnog kaznenogprava, osobito njegovog općeg dijela, Ambos određuje kao cilj svog rada postav-ljanje temelja dogmatike na tom području. Ta se dogmatika mora prilagoditispecifičnostima međunarodnih zločina koji proizlaze iz kolektivnog djelovanjapa klasično kazneno pravo koje polazi od individualne djelatnosti ne može natom području dati zadovoljavajuće odgovore. Autor nema pretenziju izgraditizatvoreni i potpuno razrađeni sustav općeg dijela međunarodnog kaznenogprava, nego želi obraditi sva najvažnija pitanja i upozoriti na njihovu prijepornostu dosadašnjoj teoriji i praksi. Otud i podnaslov njegova rada Ansätze einerDogmatisierung, što bismo mogli prevesti i kao “pokušaj stvaranja dogmatike”ili “utemeljenje začetaka dogmatike” općeg dijela međunarodnog kaznenogprava. Sam autor označuje nastojanje da se izgradi čvrsta i općeprihvaćenadogmatika kao “pothvat koji se ne može ostvariti u dogledno vrijeme” (str.69). Onaj, dakle, tko već sada želi dobiti apodiktičke odgovore na sva pitanja,ostat će razočaran.Jedan od najvažnijih razloga za neizgrađenost dogmatike općeg dijela među-narodnog kaznenog prava proizlazi iz činjenice da se instituti općeg dijela teme-lje na različitim pravnim sustavima, i to pretežno na anglo-američkom commonlaw, a tek u manjoj mjeri na europskom kontinentalnom pravu. Ambos ne zatvaraoči pred činjenicom da kaznenopravna znanost njemačkog govornog područja,* Prof. dr. sc. Petar Novoselec, redoviti profesor Pravog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu220P. Novoselec: Kai Ambos: Der Allgemeine Teil des Völkerstrafrechts, Ansätze einer DogmatisierungHrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 10, broj 1/2003, str. 219-222.usprkos suptilnim razlikovanjima i profinjenosti svog dogmatskog instrumen-tarija, nije do sada imala gotovo nikakvog utjecaja na oblikovanje institutaopćeg dijela međunarodnog kaznenog prava. Stoga se zalaže za to da se umeđunarodnom kaznenom pravu u većoj mjeri uzimaju u obzir i rješenjanjemačke dogmatike koja mogu olakšati pronalaženje odgovora na brojnapitanja općeg dijela. No isto tako ukazuje na opasnost da se instituti međuna-rodnog kaznenog prava ocjenjuju iz perspektive samo jednog (vlastitog) sustavate u velikoj mjeri zagovara komparativni pristup. Usporedna metoda omogućujeda se iz konkretnih nacionalnih odredaba izvede zajedničko načelo kao načelomeđunarodnog kaznenog prava. Autor zaista u svom radu kod svakog institutaprikazuje rješenja pojedinih nacionalnih pravnih sustava, i to kako onih državakoje primjenjuju common law, tako i pravnih sustava europskog kontinentalnogkruga, i to pored njemačkog osobito francuskog i španjolskog. Stoga je ovajrad vrijedan ne samo sa stajališta međunarodnog kaznenog prava nego i uspo-rednog kaznenog prava koje je upravo u Njemačkoj, s časnim izuzecima (Jes-check), bilo zanemareno.Sam rad je podijeljen u tri osnovna dijela. Polazeći od nedvojbene ulogejudikature kao izvora međunarodnog kaznenog prava, autor u prvom dijeluanalizira sudsku praksu dosadašnjih međunarodnih sudova, ali i nacionalnihkada oni primjenjuju odredbe međunarodnog prava. Počinje s analizom Nürn-berških i Tokijskih presuda, uključujući i onih donijetih u 12 naknadnih postu-paka vođenih u Njemačkoj prema Zakonu nadzornog vijeća br. 10, da bi prekoodabranih presuda nacionalnih sudova zbog međunarodnih zločina (npr. izra-elskog suda u predmetu Eichmann, francuskog suda u predmetu Barbie, talijan-skog suda u predmetu Kappler i Priebke, američkog suda protiv Calleyja uvezi s pokoljem u My Laiu i dr.), posebnu pozornost posvetio odlukama među-narodnih sudova za Jugoslaviju i Ruandu. Od odluka Međunarodnog suda zaJugoslaviju obrađene su presude u predmetima Erdemović, Tadić, Delalić, Fu-rundžija, Aleksovski, Jelisić, Kupreškić, Blaškić, Kunarac, Kordić i Čerkez,Todorović, Krstić i Kvočka. Valja ipak naglasiti da se u tom dijelu autor ograničiona deskriptivnu metodu, kako je sam naziva, tj. na isticanje zauzetih pravnihshvaćanja koja su od važnosti za dogmatiku općeg dijela, a ne i na pitanje jesuli ta shvaćanja ispravno primijenjena  na utvrđeno činjenično stanje. Pošto jeprikazao pojedinačne odluke, autor je u sažetku nastojao istaknuti ono što imje zajedničko.U drugom dijelu knjige razmatra se, najprije, uređenje pojedinih institutaopćeg dijela u međunarodnim ugovorima, prvenstveno u Ženevskim konven-cijama iz 1949. i njihovim dopunskim protokolima iz 1977. i u konvenciji ogenocidu iz 1948. Nakon toga analizirani su prijedlozi međunarodnog kaznenogzakonika (Draft Code of Offences against the Peace and Security of Mankind)što ih je 1954, 1991. i 1996. pripremila Međunarodna pravna komisija (Inter-221P. Novoselec: Kai Ambos: Der Allgemeine Teil des Völkerstrafrechts, Ansätze einer DogmatisierungHrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 10, broj 1/2003, str. 219-222.national Law Commission), neki prijedlozi privatnih organizacija i pojedinaca(Cherif Bassiouni), da bi se na kraju prikazala rješenja sadržana u Rimskomstatutu iz 1998.Treći, najopširniji dio (str. 517-869) autorov je pokušaj da se na podlozi dotada navedenih izvora, ali prvenstveno Rimskog statuta, dadu osnove za uređenjepojedinih instituta općeg dijela međunarodnog kaznenog prava. Sve dosadašnjekodifikacije, pa i Rimski statut, zaostaju na tom području za sudskom praksom,osobito praksom sudova za Jugoslaviju i Ruandu. Stoga je odredbe Rimskogstatuta potrebno dopuniti praksom tih sudova. U nastavku ćemo ukratko iznijetiglavne autorove teze.Kaznenu odgovornost u međunarodnom kaznenom pravu obilježava temelj-na dihotomija između individualne odgovornosti i razloga isključenja odgovor-nosti (po uzoru na common law koje razlikuje između offence i defence).Individualna odgovornost uključuje kako objektivno tako i subjektivno uračuna-vanje, tj. actus reus i mens rea kako ih shvaća commom law, odnosno nepravoi krivnju u smislu europskog prava. Uračunavanje u međunarodnom kaznenompravu mora odgovoriti na pitanje pod kojim će se uvjetima kolektivno ponašanjeuračunati pojedincu, a to, naravno, nije samo pitanje uzročnosti u prirodoznan-stvenom smislu, nego podrazumijeva normativnu ocjenu. Na subjektivnomplanu moraju se odvojiti namjera i svijest o protupravnosti, a kod razlogaisključenja odgovornosti mora se razlikovati razloge isključenja protupravnostiod razloga isključenja krivnje.Kod sudioništva u širem smislu (Beteiligung) međunarodno kazneno pravorazlikuje između počiniteljstva (Täterschaft) i sudioništva u užem smislu(Teilnahme). Sudioništvo u širem smislu može se pojaviti u ukupno pet oblika:neposredno i posredno pojedinačno počiniteljstvo, supočiniteljstvo, poticanjei pomaganje. Posebne odredbe vrijede za poticanje na genocid. Njemačka teorijao vlasti nad djelom može poslužiti kao kriterij za razlikovanje između poči-niteljstva i sudioništva, a njemačka teorija o vlasti nad organiziranim aparatommoći prikladna je za određenje posrednog počiniteljstva.Zapovjedna odgovornost kao oblik odgovornosti nadređenog za nečinjenjepredstavlja temelj za kaznu kada je nadređeni znao ili mogao znati za zločinesvojih podređenih, a nije ih spriječio ili barem prijavio nadležnim organima.Proturječnost do koje može doći u tom slučaju, tj. da počinitelj odgovara zanamjerni delikt počinjen iz nehaja, što je ujedno kršenje načela krivnje, možese otkloniti jedino tako da se u tom slučaju predvidi posebno kazneno djelopovrede dužnosti nadzora s blažom kaznom nego za namjerno nečinjenje.Pokušaj je uređen prema francuskom i američkom pravu, a isto vrijedi i zadragovoljni odustanak. Međunarodno kazneno pravo na taj način slijedi mje-šovitu, subjektivno-objektivnu teoriju. Razgraničenje između pripremnih radnji222P. Novoselec: Kai Ambos: Der Allgemeine Teil des Völkerstrafrechts, Ansätze einer DogmatisierungHrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 10, broj 1/2003, str. 219-222.i pokušaja može se na apstraktnoj razini teško provesti, te će ovisiti o okolnosti-ma konkretnog kaznenog djela.Kada je riječ o subjektivnom odnosu počinitelja prema djelu, odredbu čl.30. Rimskog statuta o “mentalnom elementu” valja shvatiti kao svjesno i voljnoostvarenje objektivnih obilježja zločina, tj. kao namjeru u smislu čl. 44.hrvatskog KZ. Subjektivnoj strani pripada i zabluda koja je relevantna samoako isključuje namjeru. To znači da zabluda o protupravnosti po uzoru na anglo--američko pravo nema nikakvog učinka, što Ambos smatra neprihvatljivim itraži putove da se takvo rješenje u međunarodnom kaznenom pravu prevlada.Na krivnju može utjecati i krajnja nužda (engl. duress, njem. Nötigungsnots-tand) ako se temelji na prisili što je prema počinitelju vrši nadređeni ili u nekimdrugim slučajevima prisile svojstvene međunarodnom kaznenom pravu. Takvaprisila ne može nikada isključivati protupravnost ubojstva, ali pod određenimstrogim pretpostavkama (čl. 33. Rimskog statuta) može iznimno ispričavatipočinitelja, tj. isključivati krivnju. Autor upućuje na to da je na taj način Rimskistatut odustao od dotada vladajućeg stajališta u međunarodnom kaznenom pravukoje je došlo do izražaja i u slučaju Erdemović kada je Sud za Jugoslaviju tuvrstu krajnje nužde tretirao samo kao olakotnu okolnost.Usprkos opširnim analizama navedenih instituta neka su pitanja općeg dijelaostala neobrađena, kao npr. pitanje specifičnosti načela zakonitosti u međuna-rodnom kaznenom pravu, nečinjenje (to je i jedan od važnih nedostataka Rim-skog statuta), sustav sankcija i odmjeravanje kazne, što i sam autor priznaje teupozorava na već istaknutu svrhu svog rada koji tek treba biti početak “dogma-tiziranja” općeg dijela međunarodnog kaznenog prava. No i bez toga znanostmeđunarodnog kaznenog prava  kao disciplina budućnosti obogaćena je djelomčija će vrijednost doći na vidjelo osobito kad otpočne s radom stalni Međuna-rodni kazneni sud. Mladim pak hrvatskim pravnicima koji žele ići u korak svremenom i posvetiti se međunarodnom kaznenom pravu preporučuje se, stoga,da se uhvate u koštac s opsežnom Ambosovom knjigom.

Kai Ambos: Der Allgemeine Teil des Völkerstrafrechts Ansätze einer Dogmatisierung Duncker & Humblot, Berlin, 2002.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia