Sažetak
U radu će se analizirati stariji gramatički oblici zabilježeni u
Nazorovoj pripovijetci „Voda“ kao i uočljivije značajke njegova
štokavskog izraza. Jezičnopolitičko naslijeđe XIX. stoljeća nameće
pretpostavku kako će se najviše otklona od norme te posezanja za
gramatički starijim rješenjima zbivati na planu fonologije i morfologije
te da će u velikoj mjeri kolidirati s određenim rješenjima naslijeđenima
iz čakavskog narječja. Cilj je ovakvoga rada u jezičnom se smislu
dotaknuti analize Nazorova štokavskog stvaralaštva te osvjetljavanja
onih mjesta koja od njegova jezika stvaraju dominantno obilježje
njegova stvaralaštva.The article analyses the older grammar forms in Nazor’s story
“Water” (“Voda”) and the conspicuous features of his Shtokavian
literary idiom. The 19th-century linguistic and political setting allows for the premise that most deviations from the standard norm will
be found at the levels of phonology and morphology, and that these
deviations will collide with the Chakavian norm Nazor had inherited. In
place of these deviations, older grammar forms are used. The aim of the
article is to linguistically analyse Nazor’s Shtokavian literary language,
with special attention given to the deviatiaons that are the dominant
features of his oeuvre
