Jane Bowles

Vivijana Radman

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

  Broj 4 / Književno prevođenje / Jane Bowles - Dan na otvorenom/ Prijevod: Vivijana RadmanJane Bowles - Dan na otvorenom/ Prijevod: Vivijana RadmanNa periferiji glavnog grada stajala je niska bijela kuća, veoma nalik kućama koje su je okruživale. Ulica u kojoj senalazila nije bila popločana zato što je to bila siromašna četvrt. Vrata te kuće, posve nova i ukrašena čav lima, bilasu zakračunata i s unutarnje i s vanjske strane. Velika soba, opremljena s nekoliko modernih kromiranih stolica,barom i džuboksom otvarala se na prazno unutarnje dvorište. Na jednoj od tih stolica sjedio je debeo dječačićIndijanac i slušao Good Night, Sweetheart, pjesmu koju je netom odabrao. Sv irala je vrlo glasno, a dječačić jeozbiljno zurio u stroj pred sobom. Bila je to jedna od kuća kojima je uprav ljao njihov  v lasnik, señor Kurten,napola Španjolac, napola Nijemac. Poslijepodne je bilo tmurno. U jednoj od soba upravo su se probudile Julia i Inez. Julia je bila sitna i nalikmajmunčiću. Bila je priv lačna samo zbog svojih neobično velikih i sjajnih očiju. Inez je bila v isoka, čvrstihgrudiju. Glava joj je bila premalena za tijelo, a oči suv iše blizu. Kosu je nosila ukrućenu u valove. Julia je ječala na svom krevetu. „Trbuh mi je danas u još gorem stanju", reče ona Inez. „Dođi i opipaj ga. Kvrga na desnoj strani je narasla."Okrenula je glavu na jastuku i uzdahnula. Inez je odlučno zurila u prazno. „Ne", odgovori Juliji. „Ne bih to mogla podnijeti. Santa Maria! Da je takvo što u meni, poludjela bih." Složila jekiselo lice i stresla se od jeze. „Ako nećeš, onda je nemoj dirati", reče Julija pospano. Inez si natoči jedan guaro. Premda je mnogo pila, to nijenimalo umanjivalo njezinu životnu snagu, no zato su joj često izbijali prištići. Da bi prikrila alkoholni zadah,cuclala je ljubičaste pastile; znala bi ih odjednom ubaciti šest ili sedam u usta. Kako je bila poduzetna, nerijetko biv iše zaradila na ulici nego na svojem stalnom poslu u bordelu. Julia je bila Meksikanka i velika miljenica muškaraca koji su uživali u osjećaju da joj, odlazeći s njom u krevet,ugrožavaju život. „Dobro", reče Inez. „Ako mi posudiš čarape, mislim da ću poslijepodne otići u kino. Ti radije ostani ležati u svomkrevetu. Sjedila bih s tobom, no u ovoj se sobi počinjem čudno osjećati. To je vrlo neobično jer sam, kako znaš,prisebna žena i mnogo sam propatila u životu. Ti bi morala otići k doktoru", dodala je. „Ne mogu podnijeti izlazak na ulicu", reče Julia. „Sunce je prevruće, a v jetar prehladan. Miris tržnice mi izazivamučninu iako sam odmalena naučena na njega. Tek što prohodam tri ulice, i već moram tražiti park u koji bihsjela jer se jako umorim. Onda mi netko priđe i pokuša mi prodati orhideje, a ja ih kupim. Ovog sam tjedna tri putaizlazila i svaki sam put kupila cv ijeće. Ti najbolje znaš da ja to sebi ne mogu priuštiti, ali sam toliko slaba i bolesnada svakog dana sve v iše nalikujem svojoj baki. Njoj se činilo da na Zemlji nije poželjna, da je ovdje neće ni Bog niljudi, tako da nije ni pomišljala nekomu nešto i odbiti." „Postaneš li poput svoje bake", reče Inez, „bit će to žalosna pogreška. Stvarno ne moram znati takve stvari. Otićićeš k doktoru. Dotada, v iše sjedi na suncu. Ne želim biti neljubazna..." „Ne, ne. Nisi neljubazna", usprotiv ila se Julia. „Sjediš u toj mračnoj sobi po čitav  dan čak i kad je sunčano i kad ti nije tako loše." Julija se osjeti usamljenijom no ikad. Pomiluje svoje srce. Iznenada se širom otvore vrata i u sobu uđe SeñorKurten. Bio je to slabašan čov jek, niska čela i dugačka nosa. „Julia i Inez", reče, „señor Ramirez je upravo jav io da će poslijepodne navratiti sa svojim prijateljem. Obje će vasizvesti na izlet u prirodu, pa se požurite spremiti. Pokušajte ih navečer dovesti natrag u bar." „Hans", reče Julia, „bolesna sam. Ne mogu se v idjeti ni sa señorom Ramirezom ni s ikim drugim." „Znaš da ja tu ne mogu ništa. Ako te on želi v idjeti, onda će te v idjeti. Naljuti li se, mogao bi učiniti mnogo štete.Žao mi je." Señor Kurten izađe iz sobe i pažljivo zatvori vrata za sobom. „On je jako važan", reče Inez, utrljavajući Juliji nekoliko kapi kolonjske vode u čelo. Jako važan, siroto dijete.Moraš ići." Ruka joj je bila teška i suha. „Inez...", Julija zgrabi Inez za kimono kad se ova okrenula otići. S naporom ustane iz kreveta i baci se uprijateljičin zagrljaj. Inez se morala osloniti o okv ir kreveta da se ne sruši. „Ne luduj", reče Inez Juliji, no odmah zatim i sama počne plakati. Zvučala je poput sv inje koja skv iči. „Inez", reče Julija, „odjeni se i ne plači. Bolje mi je, djetešce moje." Otišle su u bar, sjele i čekale da dođu señor Ramirez i njegov  prijatelj. Julija je obgrlila naslon stolice, a s ruke jojse, na neobično dugačkom remenu, klatila torbica. Nacrtala je crvenu točkicu u kutov ima očiju i jarko zarumenilaobraze. „Ne izgledaš baš dobro", rekla je Inez. „U srce mi se uvukao strah za tebe." Julia je razrogačila oči i ukočeno zurila u zid pred sobom. Mali je Indijanac brižno laštio golemu budilicu. Doskora je kroz okv ir vrata prov irila glava señora Ramireza. Imao je njemačko lice, no bilo je nečeg izrazitošpanjolskog u načinu na koji je nakosio svoj pusteni šešir. Brkovi su mu bili bujni i plav i. Netom se obrijao; nabradi i obrazima još su se nazirali tragovi pudera. Nosio je ružičastu košulju i lagani sako od tv ida, a naprstenjacima obje ruke po teški zlatni prsten ukrašen draguljem. „Dođite, kćeri", rekao je. „Auto je pred kućom. Moj prijatelj čeka. Idemo, pokret." Señor Ramirez je vozio jako brzo. Julia i Inez neudobno su se smjestile na rub stražnjeg sjedišta i grčev ito sedržale za remenje sa strane. „Idemo na izlet", v ikao je señor Ramirez. „Ponio sam pet boca šampanjca. Nalaze se u košari u prtljažniku. Moj ihje kuhar stav io na led. Ne v idim zašto ne bismo imali sve što nam je potrebno. Led je zaštitio ubrusom. Tako seneće prebrzo otopiti, no ipak nemamo prev iše vremena. Ja pijem samo američki v iski pa sam za sebe ponio četvrtlitre. Što kažete na to?" „Oh, baš lijepo", reče Julija. „Mislim da ćemo se divno provesti", reče Inez. Činilo se da Alfredu, prijatelju señora Ramireza, nije dobro i da je ljut. Nije rekao ni riječ, a iz načina na koji jedržao glavu nije se moglo zaključiti da je slušao išta od onoga što su ostali govorili. Dan je bio hladan; suncobrani pod kojima su stajali policajci mlatarali su na v jetru. Prošli su pored nove zgrade odžute cigle do koje je vodio uspon od šest ili sedam redova stuba. „Tu će biti nov i muzej", reče señor Ramirez. „Kad se otvori, sv i ćemo zajedno poći na svečanu večeru. Doći će svesami moji stari prijatelji. Nije to ništa. Svake bih večeri mogao večerati s pedeset ljudi." „Vaš je život fiesta", dometnula je Inez. „I v iše od toga. I v iše od obične fieste", reče, a da ni sam nije znao što je time mislio. Sunce je obasjavalo Julijino krilo. U glav i joj se mutilo i hvatala ju je groznica. Señor Ramirez je pojačao radio domaksimuma. Dok se automobil približavao predgrađu, sv irala je Madame Butterfly. „Kod kuće imam tri radija", reče señor Ramirez. „Ah", rekla je Inez, „jedan za jutro, jedan za noć i jedan za poslijepodne." Julija je sa zanimanjem i u čudu slušalaInez. Vozili su se rubom dubokog klanca oko kojeg je v ijugala cesta. Planinski predio s druge strane bio je u sjeni;nekoliko se Indijanaca penjalo prema vrhu planine. „Hodaju li, hodaju, hodaju..." reče Julija žalobno. „Oh, umorim se i od samog pogleda na njih." Inez uštipne prijateljicu za ruku. „Slušaj", šapne joj, „nisi u svojoj sobi. Ne bi smjela govoriti takve stvari. Nesmiješ pričati o tome kako si umorna. To im nije zabavno. Neće im se sv idjeti." „Stižemo za minutu", reče señor Ramirez. „Nitko osim mene ne zna za to izletište. Volim imati mjesto na koje mojiprijatelji neće dolaziti i smetati mi. Alfredo", doda, „jesi li gladan?" „Ovaj mi se Alfredo ne čini baš dobar. A tebi?" Inez potiho upita Juliju. „Ne, dobar je", reče Julija koja, jer je sama uv ijek bila ljubazna i milosrdna, nije znala kod drugih uočiti lošu narav .Provezavši se stazom dovoljno širokom za tek jedno vozilo, napokon su stigli na izletište. Bila je to oveća čistinausred šumice. Nedaleko od čistine, u podnožju brežuljka, tekla je rječica s vodopadom. Izašli su iz automobila islušali žubor vode. Obje su žene bile očarane zvukom.  „Moje dame, s obzirom da je ovako sunčano", reče señor Ramirez, „namjeravam hodati u gaćama. Nadam se da ćemoj prijatelj, ako to želi, učiniti što i ja." „Kakva sreća za nas", reče Inez piskav im glasom. „Dan je dobro počeo." Señor Ramirez se razodjene i navučetenisice. Noge su mu bile vrlo bijele i posute pjegama. „A sad ću vam smjesta dati malo šampanjca", reče lagano zadihan jer se prebrzo izv lačio iz odjeće. Ode do mjestana kojem je ostav io košaru i iz nje izvadi bocu šampanjca. U povratku se spotakne o kamen; boca mu ispadne izruke i razbije se u komadiće. Lice mu se na trenutak smrači; činilo se da će izgubiti živce. Umjesto toga on zgrabidrugu bocu iz košare i baci je v isoko u zrak, skoro do vrhova stabala. Vratio se dobro raspoložen. „Prav i se gospodin uv ijek zna našaliti", reče. „Ja sam jedan od najbogatijih poslovnih ljudi u ovoj zemlji. Takođersam i najluđi. Kao da sam Amerikanac. Kad god izađem, uv ijek se odlično provedem, a provedu se i sv i koji izađusa mnom jer znaju da će, dok sam s njima, svega biti u izobilju. Obilje hrane, obilje pića i obilje lijepih žena. Nakonšto jednom izađete sa mnom", pokaže prstom na Juliju i Inez, „drugi će vam se muškarci činiti dosadnima poputstarih učiteljica." Okrene se Alfredu. „Reci mi, prijatelju, jesi li se sa mnom proveo bolje no ikad u životu?" „Jesam", reče Alfredo. Bilo je očito da misli na nešto posve drugo. „On uv ijek razmišlja o poslu", objasni señor Ramirez Juliji. „Jako je pametan. Našao sam mu posao u njemačkomkoncernu. Proizvode zrakoplove." Alfredo reče señoru Ramirezu nešto na njemačkom, nakon čega v iše nisugovorili o toj temi. Iznijeli su svoj izletnički ručak i sjeli jesti. Señor Ramirez je uporno hranio Juliju v lastitom rukom. To je poprilično zasmetalo Inez pa se posvetila tomu dase dosita najede. Señor Ramirez je iz limene šalice na sklapanje pio ogromne količine v iskija pa je za petnaest ilidvadeset minuta već bio prilično pijan. „Prijatelji, nije li divno da smo zajedno, na okupu? Alfredo, nisu li ove dv ije žene najbolje, najslađe žene nasv ijetu? Ne shvaćam zašto bi u Božjim očima morale, zbog onoga što jesu, biti osuđene na pakleni oganj. Shvaćašli ti?" Julija je zaječala i ustala. „Ne, ne!" reče, bespomoćno gledajući uv is prema granama. „Daj", reče señor Ramirez. „Nećemo danas brinuti o tome, zar ne?" Uhvati je za zglob i povuče pored sebe nazemlju. Julija je sakrila lice rukama i naslonila mu glavu na rame. Uskoro se smiješila i milovala mu lice. „Nećete me ostav iti?" pitala je uz slabašan smijeh, pokušavajući se nagoditi s njim. Ako postoji itko tko bi semogao uspješno boriti protiv  Boga, mislila je, to je sigurno netko nalik señoru Ramirezu. Prisutnost takvogčov jeka često je dovoljna da nekim ljudima kojima je Bog v iše neprijatelj nego prijatelj odagna strah iz srca. SeñorRamirez je glavne bitke u životu vodio zbog ponosa, ne zbog sav jesti, a kako je svakog dana postizao brojneuspjehe, obnavljao je energiju i žeđ za životom te su sv i oko njega lako uv iđali njegovu snagu. Julia se uz njegaosjećala zaštićenom od pakla te je bila prilično sretna iako ju je kvrga sa strane još uv ijek silno boljela. „Mislim da bismo trebali igrati neku igru i istjerati toj djevojci mračne misli iz glave", reče Inez. Ustala je i ugrabila šešir koji je señor Ramirez odložio na zemlju te ga je, okrenutog naopako, smjestila nekolikometara dalje. Potom je skupila žirove i stav ila ih u košaru. „Sad ćemo v idjeti", rekla je, „tko može ubaciti žir u šešir. Tko pogodi, pobjednik je." „Mislim", rekao je señor Ramirez, „da bi žene trebale igrati gole, inače je to tek budalasta zabava za djecu." „A mi uopće nismo djeca", reče Inez namigujući mu. Dvije su se žene okrenule prema Alfredu upitno ga gledajući. „Oh, pustite njega", reče señor Ramirez. „Taj ne v idi ništa osim brojeva u svojoj glav i." Djevojke su se sklonile iza grmlja i ondje se razodjenule. Kad su se vratile, Alfredo je stajao nagnut nad knjigomsalda i pokušavao nešto objasniti señoru Ramirezu koji je gledao prema ženama, odušev ljen što su se tako brzovratile pa v iše ne mora slušati. „Ah", rekao je, „ovako je puno bolje, zar ne, Alfredo? Pravo prijateljsko druženje." „Dođite", reče Inez. „Stat ćemo u red pored košare i jedan po jedan pokušati ubaciti žir u šešir." Señor Ramirez se poprilično uzbudio igrajući te se počeo ljutiti zato što nikako nije uspijevao ubaciti žir u šešir.Inez je vrištala od smijeha i svoje žirove bacala sve dalje i dalje od mete, svaki put namjerno kako bi, ako jemoguće, señoru Ramirezu umirila povrijeđeni ponos. Alfredo uopće nije htio igrati. „Igre me ne zanimaju", iznenada reče señor Ramirez. „Rado bih se nastav io igrati s vama, kćeri, no, da budemiskren, ne mogu se usredotočiti na igru." „Stvarno nije važno", reče Inez, žurno pokušavajući smisliti što bi još mogli raditi. „Kako vaša žena i djeca?" upita ga Julija. Inez se ugrizla za usnu i negodujući odmahnula glavom. „Dobro su zbrinute. Poslao sam ih u jedan gradić u kojem su odsjele u pansionu. Mirne žene, sve tri, i majka idjevojčice. Sad ću malo odspavati." Namjestio se pod stablom i lice pokrio šeširom. Alfredo je bio udubljen usvoje poslovne knjige. Inez i Julija su sjedile jedna pored druge i čekale. „Ti imaš mozak pileta", reče je Inez Juliji. „Ja moram misliti za nas obje. Da se nisam naučila praktično mislitibrojeći one stotine tortilja koje sam prodavala za svoju majku, ne znam što bi bilo od nas." „Vjerojatno bismo bile mrtve", reče Julija. Postalo im je hladno. „Dođi", reče Inez. „Pjevaj sa mnom." Pjevale su pjesmu o tome kako će otići i nikada se neće vratiti, i to pet puta zaredom. Kad se señor Ramirez probudio, predložio je Juliji da pođu u šetnju. Ljupko je prihvatila i krenuli sušumom. Uskoro su naišli na oveće polje te je señor Ramirez predložio da načas sjednu. „Prv i put sam spavao sa ženom upravo u ovakvoj prirodi. Zemlja je pripadala mom ocu. Tri ili četiri puta na dandošli bismo u polje i vodili ljubav . Voljela je to raditi i dolazila bi i češće da sam tražio. Koju godinu poslije biosam na njezinu v jenčanju i strašno se potukao. Uopće se ne sjećam tko je bio čov jek s kojim sam se zakačio, no nakraju sam ga dobro premlatio. To sam zapamtio." „Ako me zagrlite", reče Julija, „neće mi biti tako hladno. Nemojte se ljutiti što to tražim jer vas jako volim i uz vasse osjećam zadovoljnom." „To je dobro", reče señor Ramirez; pogledavao je u stranu prema planinama, skrivajući oči od sunca. Slušao je hukvodopada koji se ovdje jače čuo. Julija se smijala i dodirivala mu razne dijelove tijela. „Ah", reče, „kad bih mogla biti ovako sretna kao što sam sretna sad s vama, ne bi me smetalo što me kvrga tolikoboli. Tako ste dragi i divni." Dade joj brz i zvučan poljubac pa ustane. „Slušaj", reče, „što kažeš da se ti i ja malo okupamo?" „Prev iše sam bolesna da bih ušla u vodu, a i pomalo se bojim." „U mojem se naručju ničeg ne trebaš bojati. Ja ću te nositi. Struja je ionako prejaka za tebe." Iako mu je trenutakprije bilo dosadno, señor Ramirez odjednom postane veseo kao ševa. Više od svega volio se upuštati u malepothvate za koje je od početka bilo sigurno da će uspjeti. Odnio ju je do rijeke, pjevajući na sav  glas. Na rijeci je huk vodopada bio vrlo glasan pa se Julija čvrsto priv ila uz svojeg pratioca. „Nemojte me pustiti", reče. Činilo se da se glas otima od nje poput u v jetru uhvaćene vrpce. Ušli su u vodu i señorRamirez krene hodati prema vodopadu. „Čvrsto te držim," reče. „Voda oko vodopada je prilično brza." Činilo se da uživa pažljivo prelaziti s kamena nakamen s Julijom u naručju. „Ovo nije baš lako, znaš. Vraški je teško. Kamenje je klizavo." Julija ga je čvršće zagrlila oko vrata i brzo ga ljubilaposvuda po licu. „Kad bih te ispustio", reče, „struja bi te odnijela kao list kojeg donese vodopad, a onda bi ti jedna od stijenaprobušila rupu u glav i. To bi, naravno, bio kraj." Julija u užasu razrogači oči i iznenada vrisne poput ranjeneživotinje. „Zašto vrištiš, Julija? Ja te volim, zlato." Bilo mu je dosta borbe s vodom, pa se okrenuo i uputio natrag premaobali. „Odlazimo li od vodopada?" „Da. Bilo je divno, nije li?" „Jako lijepo", odgovori ona. Kako je struja slabila, on je sve manje pazio, zbog čega je krivo procijenio korak i noga mu je kliznula između dvakamena. Izgubio je ravnotežu i pao. Nije se ozlijedio, no Julija je potiljkom udarila u kamen. Obilno je krvarila.Nekako je ustao i iznio je na obalu. Nije bila sigurna da ne umire, pa ga zbog toga još čvršće zagrli. Vukući je zasobom, brzo je hodao uz brdo i kroz šumu do mjesta na kojem su sjedili Inez i Alfredo. „Biti ću dobro, zar ne?" pitala ga je slabašno. „To je prokleto kamenje sklisko", zareži. Bio je zlovoljan i htio je što prije krenuti kući. „Oh, moj Bože!" zajauče Inez v idjevši što se dogodilo. „Šetnja je baš tužno završila! Juliji se uv ijek događaju užasnestvari. Ona je dijete nevolje. Srećom, ja sam njena suprotnost." Señor Ramirez se toliko žurio otići da mu se nije dalo skupljati košare i tanjure koje je donio sa sobom. Odjenuli suse i on im je dov iknuo da uđu u automobil. Julija je omotala šal oko glave iz koje je tekla krv . Inez je, kaoraspomamljena, uokolo grabila stvari. „Smijem li ovo uzeti?" pitala je domaćina. Nestrpljivo je kimnuo glavom u znak dopuštenja. Julija je plakalaritmično poput dojenčeta koje tek što nije zaspalo. Dvije su žene sjedile zagrljene na zadnjem sjedištu automobila. Inez Juliji objasni da će tanjure i košare pokloniti svojoj obitelji. I njoj nekoliko suza klizne niz obraz. Kad su stiglipred kuću, señor Ramirez s vozačkog sjedišta uruči Inez nekoliko novčanica. „Adios", reče. Dvije žene iziđu iz automobila na ulicu. „Hoćeš li ponovno doći?" nježno ga upita Julija, načas prestavši plakati. „Hoću, doći ću", reče. „Adios." Nagazi gas i odveze se. Bar je bio prepun muškaraca. Inez provede Juliju kroz unutarnje dvorište do njihove sobe. Kad je zatvorila vrata,gurne novčanice u džep i odloži košare na pod. „Hoćeš li neku od ov ih košara?" upita. Julija je sjedila na rubu kreveta i zurila u prazno. „Ne, hvala", reče. Inez je pogleda i v idje da je ova daleko. „Señor Ramirez mi je dao četiri plastične šalice", reče Inez. „Hoćeš li jednu?" Julija joj nije odmah odgovorila. Potom reče: „Hoće li se vratiti?" „Ne znam", reče Inez. „Idem u kino. Navratit ću do tebe prije nego što odem u bar." „Dobro", reče Julija. No Inez je znala da je Juliji zapravo svejedno. Slegnula je ramenima, izašla i zatvorila zasobom vrata.  Autori:Bowles JaneRadman Viv ijanaDatum objav e:28.06.2012

Dan na otvorenom

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia