Atanazije J. Matanić

Matanić, Atanazije J.

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

%■pjesnika i dobrih pjesama). S jedne strane promijenio se način shvaćanja, s druge i poezija je u svojoj »emancipaciji« devalvirala, izgubila je samo- kritičnost.Marić je ostao pjesnik svoga djetinjstva; iako su mu pjesme iz raznih raz­doblja, stil mu i tematika vuku korijene iz ranog perioda naše međuratne poezije. Vrijeme na nj nije puno djelovalo. Forma mu je, prema načelima stare poetike, bitna: stih vezan, rima izravno sredstvo. I mada varira ritam i oblik, u osnovi tka uvijek na staru žicu. I sadržaj mu je, u vezi s tim, ovisan o klasičnoj retorici, koja je preporučivala da se pjeva samo o uzvi­šenom sujetu, o plemenitim stvarima.Zbirka je, tako, inspirirana religioznim ili, bolje, nabožno-religioznim tema­m a i sadržajima. Malo je drugih motiva, a i ti su, kao npr. intimna osjećanjai izbor zvanja, vezani za osnovnu orijentaciju. Priređivač ovog izdanja prof. Lončarević uvrstio je nekoliko ciklusa. Njihovi naslovi najbolje predočuju tematiku: Prvi proplamsaji, Bože, divan li si, Narod Gospi vjeran, Poetska proza  (uglavnom božični motivi), Put k prijateljima, Naša (đakovačka) kate­drala, Samo se pjesmJom može reći to (božična poezija), Proljetna svanuća (uskrsne inspiracije).Jednom sam kritično pisao, da forma i sadržaj ne određuju vrijednost poezi­je. To je danas dovoljno jasno. Ovdje u to ne bih ulazio. Dr. Marić ne pre­tendira, sigurno, na velikog pjesnika; stoga i  n ije tražio inovacije i nove oblike. Ostao je vjeran svom mladenačkom zanosu i prirođenom pjesničkom  čuvstvu. Draži su mu dojmovi, ritam i deklamacije nego dubinski vrtlozi poetskih konotacija. Pjesnik čuvstva našao je svoje izričaje u toplim riječi­ma svog životnog opredjeljenja. Vjera mu je glavni orijentir i osnovno nadahnuće. S njom živi d osjeća, sasvim spontano i djetinji iskreno te osje­ćaje prelijeva u pjesmu.Jednostavna je stoga Marićeva poezija, puna osobnih zanosa i lepršavih riječi, koje se u svojoj jasnoći pretvaraju u unaprijed poznatu strofu. Zgod­na je za recitacije, ali bez dubinske tajnovitosti postaje jednobojna, jedno­dimenzionalna — suviše jasna. Takva poezija danas nije u modi. No, mioda nije nikakvo mjerilo. Mjerilo je negdje drugdje: u istinskom nadahnuću i pregnantnom pjesničkom suglasju, u autentičnosti pjesme, što nadilazi aku­stiku riječi.SIMPOZIJ O C. M. MARIJI PETKOVIĆ-KOVAČA t a n a z i j e  J. M a t a n i ćKao što je poznato, časna majka Marija Petković-Kovač rođena je u Blatu na Korčuli 10. prosinca 1892, a umrla je u Rimu 9. srpnja 1966. U svom je rod­nom m jestu osnovala družbu Kćeri milosrđa dne 5. listopada 1920. Danas je njezina Družba proširena u domovini i u svijetu. I upravo je njezina Družba u povodu 20. obljetnice smrti svoje utem eljiteljice organizirala znanstveni simpozij i liturgijsko slavlje u njezinu čast.Sve se odvijalo u Rimu. U subotu, 22. studenoga 1966. održan je znanstveni skup u prostorijama papinskog ateneja Antonianum, dok je liturgijski dio obavljen 23. studenoga u hrvatskoj nacionalnoj crkvi sv. Jeronima. I na jed­nom i drugom dijelu bio je prisutan značajan broj članova hrvatske kolonije u talijanskom glavnom gradu. Koncelebraciju je predvodio msgr Đuro Koksa, koji je predstavljao naš domovinski episkopat i uzoritog kardinala Franju Kuharića.93Na znanstvenom dijelu održano je šest stručnih predavanja te pozdravna i zaključna riječ. Predavači su izložili nekoliko važnih radova za upoznavanje i vrednovanje rada i života časne Majke Marije Petković. O svijetljene su sli­jedeće teme i pitanja: društveno, gospodarsko i vjersko stanje Blata na Kor­čuli na prijelazu iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće (Ivan Protić), duhov­nost i duhovni život č. m ajke Marije Petković-Kovač (Atanazije Matanić), pedagoška misao i radinost časne Majke (Ratko Perić), m isijske ideje i rad časne Majke (M. Ksenija Režić), učinak Majčine karizme u Južnoj Americi (M. Elektra Bottino, pokrajinska poglavarica Kćeri milosrđa u Južnoj Americi)i molitveni život č. majke Marije Petković (Božidar Nagy). Uvodni je pozdrav izrekao biskup Kokša, a zaključnu riječ vrhovna poglavarica Družbe č. m. Marija Goretbi Krznar. Simpozij su vodili naša dva rimska profesora: dr. Stjepan Krasić OP, s Angeliicuma, i dr. Ivan Fuček DI, s Gregorijane. Sve je bilo na zavidnoj visini.SLOVO, SVEZAK 36/1986.D r a g o  Š i m u n d ž aČasopis Staroslavenskog zavoda »Svetozar Ritig« Slovo glavna je smotra naše glagoljske baštine, književnosti i kulture. Ugledni znanstvenici, članovi Zavodai vanjski suradnici, godinama — do sada je izišlo 36 svezaka — prezentirajui osvjetljuju u Slovu  važnost i značenje naših glagoljaša, korijene i tkivo gla­goljskih kodeksa, liturgijskih obrazaca, i njihove duhovne plodove u cjelokup­nom korpusu naše nacionalne kulture. Bogata je to riznica, prava mala bibli­oteka o našem glagoljaškom nasljeđu i ćirilo-metodskoj tradiciji u hrvatskom  narodu.Iako Slovo, kao znanstvena smotra, najbolje prezentira samo sebe, prigoda je da uz ovaj svečani svezak odamo priznanje njegovim pokretačima, suradni­cima, Zavodu i njegovim voditeljima. Izvrsna je ovo edicija koju bi trebale imati sve naše biblioteke i mnogi župski uredi. Jer, Slovo je po svojoj naravi smotra našeg duhovnog, religioznog i kulturnog entiteta kroz stoljeća, spojnicaprošlosti i sadašnjosti u duhovnom jedinstvu naroda i vremena.Ovaj svezak je studiozno pisan i stručno uređen. U njemu su, u stvari, sabrani radovi — prvi dio — s Međunarodnog simpozija, koji su 1985, u povodu 1100. obljetnice smrti sv. Metoda, organizirali JAZU i Staroslavenski zavod na te­mu Cirolometodsko kulturno-književno nasljeđe u Hrvata. Suradnici su znan­stvenici iz naše i nekoliko evropskih zemalja. Tematika je opća, različita pro­fila, ali je bitno vezana uz navedenu temu. Glavna urednica je prof. Anica Nazor.U prvoj, uvodnoj studiji u ovom svesku R. Katdčić, na temelju papinskih pi­sama i nekih drugih dokumenata, izlaže nauku ili, bolje, pravovjerje sv. Me­toda. Činjenica je da su rimski pape podupirali i branili djelo Slavenskih apo­stola. O odnosu Rimske kurije prema Sv. Braći piše J. Bratulić. I stranci se zanimaju za našu glagoljsku baštinu. J. Schütz obrazlaže problematiku životai rada sv. braće Cirila i  Metoda; G. Fermeglia raspravlja o staroslavenskim  prijevodima te, u drugom prilogu, o glagoljskom i ćiriličkom pismu; prema njegovim je podacima glagoljsko starije od ćiriličkoga. Z. Hauptova analizira Naumova žitija, dok — da navedem o samo još dva-tri autora — B. Grabar obrađuje staroslavenske prijevode u hrvatskim kodeksima, M. Pantelić Bečke listiće, a L. Moszynski Omišaljski evanđelistar.  Sve odreda važne teme; ima takvih u ovom svesku još desetak. Stručne» su, akribijski pisane; čine važan korpus studija o našoj ćirilo-metodskoj baštini. U jednu riječ, svezak je vrlo bogat; svojim sadržajem i stilom l-potvrđuje ugled Zavoda i tradiciju koju Slovo nastavlja i osvjetljuje.94

Simpozij o č. m. Mariji Petković-Kovač

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia