Post-otoplasty Ear Keloid

Abstract

Uvod: Odstojeća uška predstavlja jedan od najčešćih estetskih deformiteta ušne školjke. Idealno vrijeme za liječenje je predškolska dob. Pristup svakom bolesniku je individualan i uključuje detaljan pregled i uzimanje anamnestičkih podataka. Kirurško liječenje uvijek čini kombinacija nekoliko kirurških pristupa (Mustard, Converse, Bear, Pitanguy, Šercer, Stenström...). Komplikacije zahvata su rijetke, a kao jedna od mogućih izdvaja se pojava keloida ili prekomjernog ožiljka. Prikaz slučaja: U desetogodišnje djevojčice zbog odstojećih uški učinjena je otoplastika po Bearu. Osam mjeseci poslije operacije pojavio se manji keloid u području poslijeoperacijskog ožiljka. Promjenu smo liječili flavonoidom u vidu gela. Dvije godine poslije operacijskog zahvata kod bolesnice je ustanovljen velik grozdasti keloid na obje uške. U liječenju smo koristili kiruršku eksciziju, intralezijske kortikosteroide i terapiju argon laserom. Rasprava: Keloid je česta kožna lezija koja se teško liječi i ima visoku učestalost recidiviranja. Do sada nije osmišljen jedinstven terapijski pristup keloidu. On uključuje primjenu okluzivnog zavoja, intralezijske injekcije kortikosteroida, kriokirurgiju, kiruršku eksciziju, radioterapiju, lasersku terapiju, terapiju interferonom, 5 % imiquimod kremom, 5- FU (fluorouracilom) i drugu manje poznatu terapiju usmjerenu na sintezu kolagena. Zaključak: U našem slučaju koristili smo se pristupom koji se sastojao od kirurške ekscizije keloida te poslijeoperacijske uporabe intralezijskih injekcija kortikosteroida i primjene argon lasera. S obzirom na to da se radi o dječjoj dobi, uočili smo nedostatak literature o primjeni intralezijskih kortikosteroida. Nadamo se da će naš rad pridonijeti spoznajama o mogućnostima liječenja keloida nakon otoplastike u dječjoj dobi.Aim: Prominent ear represents one of the most common aesthetic deformations of the auricle. The ideal time for its treatment is the pre-school age. The approach to each patient is individual and includes a detailed examination and thorough medical history. Surgical treatment always uses a combination of several techniques, including those after Mustard, Converse, Bear, Pitanguy, Šercer, Stenström et al. It is very rarely followed by some complications, one of them being keloid or excessive scar. Case: An otoplasty after Bear was carried out on the protruding ears of the ten year girl. Eight months after the operation, a minor keloid appeared in view of a post-operative scar which was treated by gel flavonoid. Two years after the operation a large grapelike keloid was found at both auricles. The treatment included excision, intralesional corticosteroids and argon laser therapy. Discussion: Keloids are skin lesions difficult to treat and are highly recidive. So far, no common therapy for keloid treatment has been established. It includes the application of occlusive bandage, intralesional corticosteroid injections, surgery, excision, radiotherapy, laser therapy, interferon therapy, therapy by 5% imiquimod cream, by 5 FU (fluorouracil) and other less utilised therapy aimed at collagen synthesis. Conclusion: The authors used the combined techniques of keloid excision followed by post-operative intralesional corticosteroid injections and the application of argon laser. Additionally, we observed a lack of resources dealing with intralesional corticosteroid applications in children. Therefore, our paper should encourage further research of keloid treatment, following otoplasty in childhood