U članku se analizira i interpretira spis »Eulogus, seu de Anima separata, eiusque passione« iz Skalićeve knjige Encyclopaediae, seu orbis disciplinarum, tam sacrarum quam prophanarum, Epistemon. Tema te Skalićeve rasprave je problem trpnosti (ljudske) odvojene duše, a to se u članku tumači u tom smislu da je osnovni problem određenje biti čovjeka. Ta tema pojavljuje se u sklopu renesansnog novoplatonizma kontaminirana religioznim sadržajima i učenjima, a kao konačni ishod utvrđuje se konačnost ljudskog bića u svim vidovima spoznavanja, htijenja itd. Nasuprot renesansnom novoplatoničkom htijenju za diferenciranjem filozofske i religiozne tematike i nasuprot težnji za sveobuhvatnim novoplatoničkim sustavom (F. Petrić) Skaliću se iz tog horizonta otvara uvid u aspektualnost istine i u jedno principijelno otvoreno i usavršivo znanje.The authoress analyses and interprets the writing »Eulogus, seu de Anima separata, eiusque passione«, a part of the work Encyclopaediae, seu orbis disciplinarum, tam sacrarum quam prophanarum, Epistemon by Pavao SkaliĆ. The issue discussed in Skalić\u27s treatise is the problem of the separate (human) soul\u27s passivity. The authoress suggests that the main problem is actually a determination of the essence of man; within the framework of Renaissance Neoplatonism, this topic is corrupted by religious contents and teachings. The finiteness of human being in all the aspects of cognition, volition, etc., is established as the final result. Against the Neoplatonic Renaissance intention to differentiate the philosophical and religious themes, and against the tendency toward an ali-inclusive Neoplatonic system (Frane Petrić), Skalić - from this viewpoint - realizes the aspectuality of truth and a principally open and improvable knowledge
