Člankom se nastoji povezati muzejsku reprezentaciju prošlosti s dva vida kolektivne memorije – komunikacijskog i kulturalnog pamćenja. Uvođenjem komunikacijskog pamćenja živih protagonista prošlosti u muzejsku instituciju, u kojoj dominira kulturno pamćenje historijskih disciplina, demokratizira se stvaranje muzejske poruke o prošlosti. Promjene u muzeološkom pristupu historiji transformiraju muzej iz autoritativnog pripovjedača u medijatora višestranih povijesnih priča
