Iako je Lika bogata predrimskim (japodskim) i prethrvatskim arheološkim nalazištima, pretpovijesnih toponima nije se mnogo sačuvalo (Anvendon, Arupion, Epidocij, Ausankalij, Pset) kao u prekovelebitskom, primorskom (liburnskom) dijelu današnje Like, ali je naslijeđeno poprilično imena iz romansko-hrvatske jezične simbioze (Lika, Bag, Supetar, Kosinj, Kvarte, Turan, Kaniža, Počitelj). Takva toponimija upućuje na diskontinuitet života u doba hrvatske doseobe, kad su se poromanjeni starinci povukli u gore i bavili se stočarstvom, a Hrvati zauzeli polja uz ponornice Liku, Gacku i Krbavu, na prostoru staroga kulturnog tla, koje su za doseobe Hrvati naselili i intenzivno obrađivali. U radu se istražuje toponomastička stratigrafija s posebnim osvrtom na jezično porijeklo ojkonima prethrvatske i hrvatske provenijencije. Po ličkim poljima mnoga su zemljišna imena motivirana svojstvima i izgledom prirodnog reljefa (čret, kal, resnik, mekota, drezga, plas, *plěšъ, gvozd) ili su nastala ljudskim, kulturnim utjecajem (gradina, crkvište, vas, selište, grad, gradščak, gradište, turan). U srednjovjekovnoj ličkoj toponimiji vrlo su zastupljeni etnički ojkonimi na -’ane: Rešane, Brodnjane, Breštane, Brušane, Jelšane, Pećane... Takvi ojkonimi pridruženi su uvijek naseljima, kao i ojkonimi od rodovskih, plemenskih te patronimnih ojkonima na -ići: Mogovići, Kukljići, Lagodušići... i na -ci: Novaci, Morinci, Dugopoljci, Glavaci. Mnogo je toponima koji odslikavaju posjedovne odnose: Raduč, Otež, Bužim (-m < -n), Hotuča, Janče, Sičevo, Tribikovo; Kovačica, Letinac; Ljupča Vas, Tihotinja Vas, Hotilja Vas... i društveni ustroj: Banj Dvor, Banji Stol, Županj Dol... Doista bogata i još uvijek nedovoljno istražena srednjovjekovna lička ojkonimija doživljava s Krbavskom bitkom 1492. radikalne promjene. Od tada Liku napuštaju mnogi starosjedioci čakavci, a na njihove prostore naseljavaju se novoštokavci ikavci, uglavnom iz zapadne Hercegovine i zapadne Bosne te pravoslavci (Vlasi i Srbi novoštokavci ijekavci) iz unutrašnjosti Balkanskoga poluotoka. U vezi s tom izmijenjenom slikom Like razmatraju se novonastale demografske prilike, nov razmještaj ličkih dijalekata i mjesnih govora i s obzirom na starosjedilačku, čakavsku vlašku populaciju i one nadošle populacije novoštokavskoga ikavskog dijalekta (Bunjevci) i one novoštokavskoga ijekavskog dijalekta, koju sačinjavaju vlaško- -srpski naseljenici.Although Lika abounds in Pre-Croatian archaeological sites, there are not many Pre-Croatian substratum toponyms that have been preserved (Avendon, Ardocij, Ankus, Bag, Mrsinj, Turan, Kompolje, Skadar, Kosinj, Lika...), which signifies how discontinuant living was at the time of Croatian migrations: the indigenous population retreated into mountains and the Croats occupied the fields beside rivers: the Lika, the Krbava, the Gacka... in the region of the old cultural soil which they were perseveringly colonizing and intensively cultivating. Therefore, many names of land plots in the fields of Lika are inspired by water (čret, kal, resnik, gat, prespa, brlog, bruvno, brod...). Mountains of Lika were rich in forests. Hence many settlements were named after trees: drezga (Drežnice), dubrava (Dubrava), cer (Cerje), jela (Jelšane), *brěza (Brizna), plěš ‘bare rocky countryside’ (Pleševica), plas ‘forest clearing’, gvozd ‘forest’ (Gvozd), etc. Consequently, there is a very rich geographical nomenclature in Lika, which was reflected in toponymy. In medieval toponymy of Lika there are ethnic oychonyms ending in -jane: Rešane, Brodnjane, Brušane, Podstenjane... Such oychonyms always indicate »the location a particular group selected for its permanent settlement’, unlike the patronymic oychonyms (most frequently formed by the suffix -ići), which denote »a multitude that is in a certain relationship with the clan’s founding father whose name is in the root of the oychonym’ and indicate a living and long after preserved clan community of the settlement. This rich and developed medieval oychonymy was submitted to radical changes after the battle of Krbava in 1493. Following the battle, many čakavian indigenous inhabitants left Lika and (new-štokavian, ikavian) Catholics mostly from Western Herzegovina and (new-štokavian, ijekavian) Orthodox from the inland of the Balkan peninsula took their places
