Prikaz knjige: Blanka Matković – Josip Dukić, Dugopoljski žrtvoslov (1941.-1948.), Samostalni istraživački projekt “Hrvatska povijest 1941.-1948.”, knj. 1., fotografije Zoran Alajbeg, nakladnik Općina Dugopolje, Dugopolje, 2011., 192 stranice

Slavko Kovačić

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals

149Crkva u svijetu, 47 (2012), br. 1, 145-149studentima teologije, ali i prirodnih znanosti, te zaključujemo autorovim riječima: “Vjera koja nepredočivo postajanje svemira uključuje u Božju veličinu prihvaća blisku srodnost svega živoga, biološko obilježje ljudskog djelovanja, te biokemijske temelje duha i svijesti kao neprevidiv uvid u dubine činjenice da smo stvoreni. Konačno, potrebna nam je vjerodostojna, raspravi otvorena etika, koja staro biblijsko znanje o stvorenju, kojemu neopozivo pripadamo, aktivno unosi u velika pitanja preživljavanja našega doba” (str. 242). Neka nam razmišljanje, razgovor i rasprava o kršćanskoj vjeri na temelju onoga što nam je i u ovom djelu predočeno kao doseg prirodnih znanosti, pomogne da još dublje proniknemo u otajstvo Boga, svijeta i čovjeka.Ante Mateljanamateljan@kbf-st.hrDugopoljski žrtvoslov (1941.-1948.) Blanka Matković – Josip Dukić, Dugopoljski žrtvoslov (1941.-1948.), Samostalni istraživački projekt “Hrvatska povijest 1941.-1948.”, knj. 1., fotografije Zoran Alajbeg, nakladnik Općina Dugopolje, Dugopolje, 2011., 192 stranice.Komisija HBK-a za hrvatski martirologij na svojoj je prvoj sjednici, održanoj u lipnju 2011., raspravljala o istraživanju istine o žrtvama pogubljenim u nas tijekom II. svjetskog rata i poraća iz mržnje prema katoličkoj vjeri, kojima je zato primjeren još i naslov kršćanskih mučenika. Komisija je izjavila da će, premda joj nije cilj sastaviti cjeloviti popis stradalih u tom vremenu, jer je to mnogo zahtjevnija zadaća, svakako “raditi i na tome, te poticati druge da se taj posao konačno dovrši, jer se inače i dalje ostavlja velik prostor za razne nečasne manipulacije, kakvih je do danas bilo napretek (...). Komisija će pomagati i poticati odgovorne da žrtve komunističkoga terora ostvare svoje civilizacijsko pravo na humani pokop i na dolično obilježje, što je dobrim dijelom zacrtano i u Zakonu o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata, koji je donio Hrvatski sabor. Nažalost, ostaje činjenica da se ono što je zapisano, čak i zakonom određeno, i dalje zanemaruje i ne ostvaruje”.150Slavko Kovačić, Dugopoljski žrtvoslov (1941.-1948.)Na temelju spomenutoga Zakona o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata što ga je donio Hrvatski sabor, bilo je imenovano posebno povjerenstvo za istraživanje činjenica o svim žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća, koje se je više puta sastajalo u prostorijama Hrvatskoga državnog sabora, kako se je onda službeno zvao. Poduzete su razne akcije, u raznim regionalnim središtima osnovani su uredi za prikupljanje podataka. Međutim, koalicijska je vlada na čelu s Ivicom Račanom, navodnim velikim “demokratom”, ukinula, iz razloga koje nije teško dokučiti, to povjerenstvo i urede te praktički obustavila rad na istraživanju, a ni sljedeća vlada – barem koliko je meni poznato – nije nešto ozbiljnije poduzela da se s tim radom nastavi. Pitamo se može li se zataškavanjem istine, a prepucavanjem pojedinih novinara, političara i državnih dužnosnika koje god orijentacije doći do toliko potrebnog pomirenja u hrvatskom društvu i državi? Zar i za ovu problematiku ne vrijedi ona evanđeoska “Istina će vas osloboditi”, čemu u istom evanđeoskom duhu moramo dodati: a potom međusobno opraštanje preporoditi.Smatramo stoga osobito prikladnim u svezi s tim ovdje navesti po našem sudu ključne odlomke iz govora zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića održanog godine 2011. nad otvorom jame Jazovka u Žumberku, jame u koju su, kako je poznato, partizani po nalogu svojih komunističkih vođa u dva navrata, početkom siječnja 1943. te tijekom svibnja i lipnja 1945., bez suda i presude pobili i bacili oko 500 zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, ranjenika i medicinskog osoblja iz zagrebačkih bolnica i Karlovca. Oni glase:“Došli smo ovamo s dubokim osjećajima kršćanske sućuti za stradale, kao i za njihove obitelji i rodbinu. Ovamo smo došli i s molbom koju upućujemo Bogu da svojim Duhom istine dotakne sve one koji su se dali zarobiti mržnjom, čija su se srca pretvorila u izvore zla; da im probudi savjesti te im pomogne svjedočiti istinu za koju nije nikada kasno. Naime, istina spašava od zablude, pročišćuje srca i obnavlja svijet (…). Koliko su udaraca živima, desetljećima nakon tih događaja, nanosili bezumni sluge okrutnog režima? (…). Tomu je mjestu stradanja i patnje /i mnoštvu drugih!, dodao S. K./ bila namijenjena šutnja iz straha”, jer se za njih “nije smjelo znati” i o njima je “bilo zabranjeno govoriti”. Po kardinalovim riječima, “ta nametnuta šutnja nije mogla zaustaviti glas istine”. 151Crkva u svijetu, 47 (2012), br. 1, 149-153Ovdje je iz tog govora potrebno osobito naglasiti sljedeće riječi: “Selektivan odnos prema žrtvama režimâ i ratovâ prošlog stoljeća na hrvatskim prostorima ne oslobađa nas od tereta prošlosti i ne daje sigurnost željenog mira (...). Na nama je čuvati spomen na svaku žrtvu, osobito obescijenjenu i poniženu.”Knjiga Dugopoljski žrtvoslov (1941.-1948.), Blanke Matković i Josipa Dukića, pravi je korak u tom smjeru. Autori već u kratkom uvodu s pravom naglašavaju: “U Hrvatskoj je pitanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća gorući historiografski, demografski i politički problem, što predstavlja golemi uteg cijeloj naciji. U dnevnopolitičke svrhe zlorabi se čisto povijesno demografsko pitanje stradalih u ratu i poraću pa se s njima na razne načine i u raznim prigodama manipulira. (...) Vrijeme demokracije u kojemu živimo otvorilo je mogućnosti slobodnog istraživanja, o čemu se u vrijeme komunizma moglo samo sanjati.”Vrijedno je iz toga uvoda navesti i sljedeći odlomak: “Uteg prošlosti se snažno osjećao i još uvijek osjeća i u Dugopolju (...). Najbolja potvrda tome su još uvijek uznemireni duhovi povodom podizanja novog spomenika svim stanovnicima Dugopolja nastradalima u Drugome svjetskom ratu i poraću i u Domovinskom ratu. Uzavreloj situaciji doprinijeli su bivši i sadašnji predsjednici Republike Hrvatske, Stipe Mesić i Ivo Josipović.”Autori naglašavaju da su se rado prihvatili zadatka napisati rad o svim žrtvama iz Dugopolja, ne razdvajajući ih na “pobjednike” i “poražene”, “partizane” i “ustaše”, “crvene” i “crne”, jer im je namjera bila omogućiti “da Dugopoljke i Dugopoljci čuju istinu o žrtvama rata i poraća iz svoga mjesta, ali i svi dobronamjerni ljudi kojima je do istine stalo“.Kažu da su na samom početku istraživanja bili iznenađeni činjenicom da o dugopoljskim žrtvama rata i poraća ne postoji ni jedan ozbiljniji pisani rad koji bi bio plod barem pokušaja utvrđivanja činjenica znanstvenom metodom.Spomen na samo dio stradalih mještana Dugopolja sačuvao se je na “partizanskom” spomeniku u središtu sela, na čijim su pločama 1971. godine urezana imena 209 žrtava rata, od kojih je 77 pripadalo partizanskim jedinicama, a 132 su bili dugopoljski civili. O ostalim žrtvama nije se do 1990. smjelo ni govoriti, a kamoli pisati, a njihovi potomci su na različite načine bili ponižavani. Najčudnije je – kažu autori – to što na pločama spomen-obilježja iz 1971. nedostaje 17 pripadnika partizanskih postrojbi i 51 civilna osoba. Uz to, opažaju da su na tim pločama za čak 96 osoba navedeni netočni podaci o godini rođenja i stradanja.152Slavko Kovačić, Dugopoljski žrtvoslov (1941.-1948.)Autori su svoj “Dugopoljski žrtvoslov” podijelili na pet cjelina. Nakon uvodnih podataka o mjestu i općini Dugopolje slijedi sumarni prikaz ratnog stanja u mjestu, popraćen ratnom kronologijom Dugopolja. Ta kronologija, dokumentirana u bilješkama, zauzima više od 27 stranica. Središnji je dio knjige sam dugopoljski žrtvoslov, u kojemu, nakon vrlo kratkih uvodnih napomena, slijedi popis svih ratnih žrtava, s imenima, prezimenima, nadimcima, nadnevcima rođenja, imenima njihovih roditelja, narodnosti, vjeri, bračnom stanju, zanimanju, s naznakama radi li se o civilu ili vojniku i o okolnostima stradanja, nakon čega za svaku žrtvu slijede podaci o nadnevku stradanja, mjestu stradanja i ukopa. Ti pomno provjereni podaci dokumentirani su u bilješkama pri dnu svake stranice. Autori su se u sastavljanju toga popisa služili podacima prikupljenim od nekoliko prethodnih komisija čiji se materijali čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Državnom arhivu u Splitu, ali i svim drugim dostupnim vrelima, među kojima osobitu vrijednost imaju Matica umrlih župe sv. Mihovila, koja se nalazi u Matičnom uredu u Solinu, i Stanje duša župe sv. Mihovila, koje se čuva u dugopoljskom župnom arhivu. Za razliku od prethodnih sastavljača, autori su uz stradale civile i pripadnike raznih postrojba uvrstili i one koji su stradali od bolesti, gladi, pronađenih mina i bombardiranja, s potpunim pravom, jer i to su ratne žrtve. Tako sastavljeni žrtvoslov zauzima u knjizi 77 stranica, a popis završava rednim brojem 445., što je užasno velik broj, jer kad se uzme da je u Dugopolju prije početka ratnih zbivanja bilo tek nešto više od 3000 stanovnika, stradala ih je gotovo jedna šestina.Tome glavnom popisu, radi istraživanja i lakšeg pretraživanja, autori su dodali i popise u kojima su žrtve razvrstane po abecednom redoslijedu i po godini stradanja, koji zauzimaju daljnjih 15 stranica.Iza svih tih popisa slijedi analitički dio, gdje su najprije navedene osobe stradale pod nerazjašnjenim okolnostima, zatim stradale od bolesti, gladi, mina i drugih nedaća, stradale od bombardiranja, stradale od talijanskih postrojba, od četnika i talijanskih postrojba, od ustaških, domobranskih i njemačkih postrojba te, na kraju, stradale od partizanskih postrojba do svršetka ratnih zbivanja i tijekom prvih poratnih godina.Svi ćemo se složiti s autorima u tome što su u završnom poglavlju naveli potpune podatke o svim spomen-obilježjima podignutim dugopoljskim žrtvama. Osobno bih ipak izrazio 153Crkva u svijetu, 47 (2012), br. 1, 149-153neslaganje s uvrštavanjem fotografije na kojoj se vide grubi grafiti, kakve smo, nažalost, i bez toga prisiljeni gledati posvuda u gradovima i selima ispisane po zidovima. Splitske su ih ulice pune, tako da je teško naći zgradu na čijim ih zidovima nema. Neki te grafite u naše doba odveć dobrohotno kvalificiraju kao “supkulturu”, a nažalost većina ih se može staviti samo pod nazivnik “nekulture”.U završnom dijelu knjige, za takva izdanja svakako očekivanom i dobrodošlom dodatku, niz je probranih dokumenata u kojima su određeni podaci o dugopoljskim žrtvama, ukupno njih petnaest. Pohvalno je što autori za svoj popis – odnosno “dugopoljski žrtvoslov” – koji je plod dugih istraživanja, čiju zahtjevnost, a tako i količinu uloženoga vremena i truda može procijeniti samo onaj tko se je bavio ili se bavi sličnim poslom, na kraju napominju da on ostaje otvoren ispravcima i dopunama, dakako, ukoliko se pronađe koji novi i vjerodostojniji izvor. Ta je knjiga, kažu oni, prva u nizu “Samostalnog istraživačkog projekta Hrvatska povijest 1941-1948.” Stoga, dok im čestitamo na tome dovršenom djelu, želimo da isto tako uspješno nastave s radom na spomenutom projektu te da, kao što su rekli na kraju svoga uvoda, „ova i sve buduće knjige potaknu i druge istraživače, kako bi se mogla čuti istina i o drugim mjestima, istina ničim uvjetovana, oslobođena od svih mogućih manipulacija, površnih novinarskih zamagljivanja, beskorisnih uličnih prepucavanja (...)“.Slavko Kovačićskovacic@kbf-st.hr

Dugopoljski žrtvoslov (1941.-1948.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia