Lucija Radoš

Radoš, Lucija

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

PRIKAZI FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 1, str. 189-200 195KNJIŽNICE I DRUŠTVO KROZ POVIJESTJosip Stipanov KNJIŽNICE I DRUŠTVO: OD POTREBE DO MOGUĆNOSTI (Zagreb, Školska knjiga, 2010.)Na neki se način može reći da društvo, zajednica mora sazreti da dođe do nastanka i osnivanja knjižnica kao nezamjenjive poluge u djelotvornom funkcioniranju i uspješnom razvoju toga društva. Prošle je godine Školska knjiga na za-grebačkom sajmu knjiga Interliberu pred-stavila novu knjigu teologa, filozofa i naj-prije knjižničara, dr. sc. Josipa Stipanova. Naslova Knjižnice i društvo: od potrebe do mogućnosti, knjiga u tvrdom uvezu obase-že 277 stranica. Podijeljena je, uz uvod na samom početku, i literaturu na kraju knji-ge, na jedanaest poglavlja, a poglavlja na manje dijelove. Odmah u uvodu autor otkriva motive za pisanje knjige i po čemu je ova knjiga drugačija od ostalih koje se bave knjižni-cama i njihovim razvojem od samih poče-taka do danas: “Ova knjiga nije povijest knjižnica, … već prije svega prikaz odnosa knjižnica i društva kroz povijest, društva gledanoga u cijelosti, …” Jer istina, kao što i sam Stipanov kaže, o knjižnicama je dosta napisano i dosta se piše, a tema po-vijesti knjige i knjižnica je sve popularni-ja, tako da je autor prethodnom rečeni-com odmah dao čitatelju na znanje po čemu je ova knjiga novina u knjižničar-skoj struci, posebice kod nas. U prvom (Knjižnica i knjiga, str. 11-16) i drugom poglavlju (Knjižnica kao komuni-kacijska agencija, str. 17-26) raspravlja o fenomenima i neodvojivosti knjige i knjiž nice. Smatra da su knjiga i knjižnica gotovo neraskidivo povezani, jer, dakako knjižnica bez knjiga ne postoji, dok s dru-ge strane, knjiga postoji i izvan knjižnice. Nadovezujući se na ovu suprotnost, knjižnicu naziva komunikacijskom agen-cijom u smislu da jedino knjižnica kao ustanova pridaje knjizi novu dimenziju koju ona kao izdvojeni primjerak nema. Zbog čega baš komunikacijska agencija? – jer je knjižnica nastala kao odgovor na čo-vjekovu potrebu da svoju prirođenu po-trebu za komuniciranjem, koja se s vre-menom povećavala i širila, počne ostvari-vati na način koji nadilazi njegov prirodni način komuniciranja te nakon izuma pi-sma i pisanja na prenosivom mediju, čo-vjek organizira knjižnicu.S trećim poglavljem Nastanak (prvih) knjižnica (str. 27-67) autor počinje pre-gled odnosa prvih društava prema izumu pisma, pojavi knjige i nastanku prvih knjižnica, što se smatra početkom povije-sti i civilizacije uopće. Započinje s Mezo-potamijom i Sumeranima koji su stvorili klinasto pismo kojim se pisalo na gline-nim pločicama i služilo je prvenstveno za utilitarne svrhe i za zapisivanje molitava i zaziva. Osnivanje prvih škola u to doba rađa potrebu nastanka školskih knjižnica, kako to i pokazuju arheološki ostaci. Na-kon propasti sumerske države na tim se prostorima razvija jaka država Babilona-196PRIKAZI FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 1, str. 189-200ca. Oni u kulturnom smislu nastavljaju tradiciju Sumerana, čak ih nadmašuju. Sljedeći narod koji je odigrao vrlo važnu u ulogu u razvoju pisma i knjižnica, bili su Feničani koji su izumili alfabet i trgovali su papirusom, čime je nastanak knjige postao lakši. Dalje, autor se dotiče i ži-dovskoga naroda kao naroda kod kojega je vjera izrazito utjecala na razvoj knjiga i knjižnica, a taj se fenomen kasnije na-stavlja u kršćanstvu i islamu. Što se Egip-ćana tiče u ovom nizu starih naroda, kod njih su knjižnice bile malobrojne i nisu bile usmjerene korisniku, budući da je društvo bilo teokratsko, i da je čitača bilo relativno malo, pa stoga autor zaključuje da se egipatske knjižnice u svojoj razvije-nosti ne mogu mjeriti s onima iz Mezopo-tamije. Stipanov u ovim poglavljima lije-po ističe vezu između poimanja potrebe za knjigom i knjižnicama u Mezopotamiji u odnosu na Egipćane, i unatoč tome što su se Egipćani služili papirusom kao me-dijem za pisanje, a time su imali i veće ko-munikacijske mogućnosti, razlog bržeg razvoja knjižnica u Mezopotamiji je bilo dinamičnije i urbanije društvo u odnosu na egipatsko. Nadalje se autor bavi na-stankom knjižnica na Dalekom istoku, odnosno u Kini, Indiji i Japanu, i konsta-tira da su Kinezi bili izumitelji niza teh-ničkih izuma izravno vezanih za knjigu, a time posljedično i za knjižnice, od kojih Stipanov posebno diskutira o ulozi carske knjižnice. Svjesni uloge knjige i knjižnica kao jakoga komunikacijskog sredstva, kod Kineza se počinju događati i prve cenzure, zabrane i paljenja knjiga. Nasu-prot kulturno razvijene Kine, stoji Indija, gdje je veliki utjecaj odigrala vjera u raz-voju obrazovanja. Hinduizam nije bio plodno tlo za nastanak knjižnica jer se brahmanska kasta pridržavala usmene tradicije, bojeći se da zapisano znanje ne prodre u niže slojeve društva, dok se po-javom budizma nisu počele osnivati sa-mostanske knjižnice koje jesu pogodovale otvaranju društva, ali ne u tolikoj mjeri da se ono indijsko može mjeriti s egipat-skim ili mezopotamijskim društvom u pogledu pismenosti. Što se tiče japansko-ga društva, ono preuzima kinesko pismo i vjeru, no za razliku od Kineza, ondje se ne događaju cenzure i paljenja knjiga, što-više, to je tipičan primjer otvorenosti društva koje je preuzelo tuđe pismo i vje-ru. Ondje su knjižnice također vezane uz religiju, pa tako prve knjižnice koje nasta-ju su one hramske, zatim privatne, obi-teljske i kasnije školske. Stipanov zaklju-čuje ovo poglavlje o Dalekom istoku mi-šlju da je na razvoj knjižnica ponajviše utjecalo dakako samo društvo i činjenica je li ono bilo zatvoreno i statično, ili je sredina bila otvorena i mobilna.Slijedi četvrto poglavlje Knjižnice u Grčkoj i Rimu (str. 68-103). Stipanov na ovim stranicama daje pregled nastanka knjižnica i definira njihovu poziciju, a istovremeno ističe sličnosti i razlike u sta-tusu među knjižnicama na relaciji Atena – Aleksandrija – Rim. Za Grčku navodi pojam decentralizirane države kao bitan za razvoj urbane sredine, a time i za na-stanak i razvoj knjižnica, koje, za razliku od ostalih knjižnica o kojima je Stipanov razlagao u prethodnim poglavljima, nisu bile vezane uz hramove niti je njihova svrha bila vjerska i obredna. One se orga-niziraju za potrebe mislilaca, učenih ljudi, znanja, umjetnosti, dakle, prve nastaju privatne knjižnice. Prema ovome, razu-mljivo je što u Grčkoj nije postojala cen-zura ni paljenje knjiga. Svojom politikom, PRIKAZI FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 1, str. 189-200 197Aleksandar Veliki ovaj grčki znanstveni duh širi na istok, i daljnjom decentraliza-cijom sve veće države nastaje sve više knjižnica, od kojih je najveća i najpozna-tija ona Aleksandrijska. Za razliku od Grčke, rimska država je imala za “službe-nu državnu politiku” osnivanje i razvoj knjižnica, ponajprije stoga što su rimski carevi prepoznali moć i značaj knjige. I upravo zbog toga u Rimu je postojala i cenzura, kao i progon pisaca, odstranjiva-nje nepoćudnih knjiga, jer su carevi podu-zimali sve da se ne ugrozi ustroj carstva. Stipanov ovdje piše i o materijalima za pi-sanje, najprije je to bio papirus, a knjiga u obliku svitka, dok se kasnije počinje upo-trebljavati pergamena koja je bila pogod-nija za knjigu, i ona kao trajniji materijal uvjetuje nastanak novog oblika knjige – kodeksa. Autor lijepo završava ovo po-glavlje, mišlju da se na primjeru grčko- -rimskog razdoblja može zaključiti da je-dino otvoreno društvo koje potiče cjelo-kupno kulturno stvaralaštvo  može biti podloga za nastanak i uspješan razvoj knjižnica.Peto poglavlje pod nazivom Srednji vi-jek je izuzetno opsežno poglavlje (str. 104-161), i unutar njega se nalazi nekoli-ko manjih dijelova: Europa, Karolinška re-nesansa, Renesansa 12. stoljeća, Osnivanje (prvih) sveučilišta, Bizant, Knjižnice u islamskom svijetu, Kina i Zaključak, te sma-tram kako bi bilo preopširno i za rad ne-prikladno da iznosim značajke svakoga od njih, stoga ću podvući samo nekoliko bitnih misli. Stipanov ocjenjuje da u povi-jesnom periodu nazvanom srednji vijek knjižnice kao komunikacijske agencije propadaju, budući da se radilo o vremeni-ma obilježenim sukobima i ratovima za vrijeme kojih su javne knjižnice propale. One koje su “preživjele”, bile su malobroj-ne, služile su uglavnom u vjerske svrhe, a shodno tome, broj korisnika je bio izrazi-to ograničen, a proizvodnja knjige vrlo mala i gotovo isključivo za vjerske potre-be. Samostanske knjižnice zapadnoga svi-jeta postaju nepristupačne ili pristupačne samo malobrojnima, a knjige gube svoju dimenziju prijenosa znanja. Bitnom odred nicom društva  postaje samo vjera, a ne znanje. Što se tiče Bizanta, Dalekog istoka i islamskih zemalja, knjiga i knjiž-nica ondje nisu izgubile svoju (društvenu) ulogu i na njima i dalje počiva ukupno obrazovanje i znanost. U takvom okruže-nju, upravo su Arapi odigrali ključnu ulo-gu u prijenosu antičkih tekstova, prven-stveno prijevodima i prijepisima. Kultur-no stanje na Zapadu, prema Stipanovu, pozitivne pomake bilježi od 12. stoljeća, kada započinje proces svojevrsne obnove, koja preko renesanse otvara razdoblje slo-bodne misli koje na neki način traje do današnjeg doba. Ovdje se prvenstveno misli na razvoj gradova i sveučilišta, a shodno tome, monopol crkvene vlasti se postupno smanjuje, čime se otvara pro-stor čovjekove slobode mišljenja i stvara-laštva. Pojava narodnih jezika, povećanje pismenosti, širenje krugova korisnika knjižnica iz novih slojeva građanstva, do-vodi do toga da knjižnični fondovi posta-ju bogatiji i raznovrsniji. Krajem se sred-njeg vijeka počinje prakticirati posudba, pa nastaju i prvi propisi o radu knjižnica. Stipanov naglašava da u ovom periodu još nema aktivne komunikacije Istok – Za-pad, kad se radi o knjižnicama i knjizi, i navodi kako usprkos putu svile tiskarsko umijeće uz pomoć pomičnih ploča nije došlo do Zapada, kao što je tek kasnije došao i papir. 198PRIKAZI FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 1, str. 189-200Dalje, u šestom nevelikom poglavlju Humanizam i renesansa (str. 162-175), au-tor izlaže dijelove Izum tiska, Tiskarstvo i (ponovno) Zaključak. Ondje Stipanov pro-mišlja o razdoblju u kojem izum tiska i po-četak tiskarstva radikalno mijenjaju daljnji tijek događaja i razvoj Europe. Proizvodnja tiskane knjige i upotreba papira pogoduje osnutku prvih javnih knjižnica, raste krug čitatelja i korisnika, dakle razvija se sloj pismenih ljudi. Iako je riječ o relativno kratkom povijesnom razdoblju, u uspored-bi sa srednjim vijekom, dolazak “Gute-nbergove ere” naznačuje kulturno-duhov-ni procvat u kojemu su ponovno knjižnice kao mjesta okupljanja obrazovanih ljudi, imale važnu i nezaobilaznu ulogu.Sedmo poglavlje nosi naslov Od rene-sanse do Francuske revolucije i na str. 176 – 203, uz svojevrstan uvod u novu temu, uključuje sljedeća poglavlja: Reformacija, Početak moderne znanosti, Prosvjetiteljstvo, Daleki istok – Kina, Japan i Indija, i na kra-ju Zaključak poglavlja. Autor ovdje opisuje knjižnice kao ustanove koje potpuno idu u korak s modernom Europom, nastavlja-jući se na prethodno povijesno razdoblje gdje se njihov razvoj više ne povezuje ni na kakve političke ni vjerske prilike. Po-trebe i zahtjevi korisnika knjižnica se sve više povećavaju, što se očituje u promje-nama u radu knjižnica. Stipanov nazna-čuje početke narodnih knjižnica, što pri-donosi povećanju pismenosti. Osim toga, nova tehnologija u vidu tiska, i papir, su već ustaljeni i rukopisna knjiga je posve istisnuta. Zbog takvog tehnološkog na-pretka, pri čemu Stipanov ne zaboravlja na ulogu prosvjetiteljstva kao revolucio-narnog pokreta koji na prvo mjesto stav-lja čovjeka-individualca i njegove duhov-no-intelektualne  potrebe, dolazi do osni-vanja velikih knjižnica raznih namjena, od kojih kasnije mnoge postaju nacional-ne i/ili sveučilišne.Od Francuske revolucije do Prvoga svjet-skog rata naslov je sljedećeg osmog po-glavlja koje teče od 204 do 236 stranice, a uključuje dijelove Francuska revolucija i In-dustrijska revolucija, zatim veću cjelinu Knjižnice i knjižničarstvo u sklopu kojega čitamo Narodne knjižnice, Školske knjižni-ce, Specijalne/stručne knjižnice, Sveučilišne knjižnice, Nacionalne knjižnice, Razvoj knjižničarstva i nastanak profesije, i na kra-ju Zaključak. Autor ističe kako je ovo vre-mensko razdoblje od stotinjak godina bilo  ključno za razvoj knjižnica, isto tako za knjižničarsku profesiju. Stipanov ocje-njuje kako su proglasi Francuske revoluci-je bili oživotvorenje mnogih ideja pro-svjetiteljstva, među kojima je bila i ona javnog školstva koje postaje obavezno. U svjetlu ovih činjenica, definiraju se narod-ne knjižnice. Krajem 19. stoljeća, u prvi plan istupa sam korisnik i njegove speci-fične potrebe, što je bio logičan slijed snažnog razvoja znanosti  i ozračje scijen-tizma. Sve ovo uzrokuje nastanak različi-tih vrsta knjižnica: nacionalnih, narod-nih/javnih, školskih, sveučilišnih, znan-stvenih, specijalnih/stručnih i dr, a po-sljedično pogoduje i ubrzava razvoj knjiž ničarstva kao struke.Deveto poglavlje Od kraja Prvoga svjet-skog rata do danas (str. 237 -248) svojim je opsegom malo i obuhvaća dijelove Knjiž-nice dobivaju nadopunu i Knjižnice dobivaju konkurenciju ili (i) alternativu. Stipanov razmišlja da je u ovom periodu došlo do najviše promjena u gotovo svim segmen-tima života i u svim djelatnostima, što se reflektiralo i na život knjižnica. Dolazi do napretka znanosti i tehnologije, a izum PRIKAZI FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 1, str. 189-200 199telefona, radija, televizije, kasnije fotoko-pirnih aparata, telefaksa, te pojava novih medija, CD-a i DVD-a, dovodi do, kako autor ocjenjuje “kraja tzv. Gutenbergove galaksije”. U skladu s promjenama u in-formacijskoj znanosti, knjižnice se kao komunikacijske agencije počinju umreža-vati, povećavajući svoju djelotvornost. Stipanov ovo poglavlje okončava mišlju da, budući da je informatička tehnologija u vidu računala postala najveći i najmoć-niji komunikacijski alat, je nedvojbeno da će ta tehnologija presudno djelovati na daljnji razvoj knjižnica.Pretposljednje (deseto) poglavlje nosi naziv Knjižnice sutra (str. 249-260). Ovdje autor raspravlja o potpuno novim trendo-vima, pojavama i društvenim dimenzija-ma, koje više nisu određene fizičkim i/ili prostornim granicama, već počinje egzi-stirati “novi informacijski svemir, cyber-prostor”. Stipanov zanimljivo parafrazira onu poznatu Descartesovu: “Spojen sam, dakle postojim!” U ovim novim informa-cijsko-tehnološkim uvjetima treba promi-šljati i o tome da i knjižnice dobivaju novu ulogu, a shodno tome, treba se zapi-tati i kako će izgledati njihova budućnost. U “društvu promjena” knjižnice trebaju naći svoje novo mjesto. Stipanov tvrdi da uloga i opstanak knjižnica u novim uvjeti-ma nije sporan, međutim treba uzeti u obzir činjenicu da se ustanove, a to je i knjižnica, sporije mijenjaju i prilagođava-ju nego tehnologija. Autor zaključuje po-glavlje time što će komunikacijske agenci-je kao takve u novom okruženju biti još djelotvornije u svojoj zadaći skupljanja i čuvanja zabilježenog znanja, bez obzira na tehnologiju odnosno medij.U posljednjem (jedanaestom) poglav-lju Stradanja i nestanak knjižnica (str. 261-271), koje je podijeljeno na dijelove Fizič-ki razlozi, Društveni razlozi i Unutarnji ra-zlozi, autor raspravlja koji čimbenici do-vode do toga da su, usprkos naporima društava kroz povijest, pojedine knjižnice propale i/ili nestale. Što se tiče fizičkih ra-zloga, to su bila razaranja i uništenja, pro-uzročena najčešće namjernim čovjekovim djelovanjem, i razorna djelovanja prirode (poplave i požari). Stipanov dalje nabraja koje su knjižnice tijekom povijesti nesta-le/uništene ovim načinima. Što se tiče društvenih razloga, pod tim autor podra-zumijeva nemar i nebrigu društva za knjižnice, odnosno, “prestanak” potrebe za knjižnicom, te pljačke (ratni plijen). Kao primjer u povijesti navodi prestanak značaja benediktinskih samostana, koji su se tako postupno zatvarali, a s njima i njihove knjižnice (odnosno, propale su i/ili su nestale njihove knjige). I konačno, unutarnji razlozi, pod kojima Stipanov misli na slab i propadljiv materijal/medij na kojemu je zabilježeno znanje, a navodi i neprikladne uvjete čuvanja. Nepoznato je koliko je knjiga tako propalo, a taj se podatak neće nikada ni doznati, što se posebno odnosi na Egipat u kojem se ko-ristio papirus, čijem je propadanju pogo-dovala tamošnja vlažna klima. Stipanov dalje za primjer spominje i fenomen pa-limpsesta na pergameni, odnosno primjer kada bi se prvotni tekst (uglavnom “po-ganska” antička baština) izbrisao da bi se na ostrugani komad napisao novi tekst (uglavnom kršćanskoga sadržaja). Što se tiče uvjeta čuvanja, odnosno optimalne temperature i vlažnosti u knjižnicama, oni su u prošlosti  uglavnom bili nezado-voljavajući, dok danas knjižnice tome po-svećuju više pažnje, pogotovo veće knjiž-nice, kao npr. sveučilišne i nacionalne.200PRIKAZI FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 1, str. 189-200Prikaz bih zaključila sljedećim dojmo-vima o knjizi. Oni su da je autor uspio u svojoj prvotnoj nakani da analitički i kri-tički poveže potrebe i mogućnosti pojedi-nih društava kroz povijest za knjižnica-ma, i to vrlo uspješno, dijelom i stoga što je tekst napisan jednostavnim i znanstve-no-popularnim stilom, što omogućuje či-tanje i čitateljima koji nisu stručnjaci u knjižničarskoj profesiji. Autor je također načinio odmak od pisanja čiste povijesti knjige, i na nov i zanimljiv način povezao društvo i općenito fenomen knjižnice, kako u povijesti, tako i danas. I zaključna misao jest ta, što je vrlo pohvalno da je au-tor dao i naznake u kojem pravcu bi se knjižnice mogle razvijati u budućnosti, koji su njihovi potencijali u novom, tehno-loškom društvu i koje bi potrebe one ubu-duće mogle zadovoljavati. Iz navedenog smatram da će knjiga zasigurno doprijeti do čitatelja, kako do onih iz knjižničarske struke, tako i do pukih znatiželjnika.Lucija Radoš

KNJIŽNICE I DRUŠTVO KROZ POVIJEST

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Directory of Open Access Journals