Samo tri godine poslije objavljivanja djela De l’infinito, universo e mondi Giordana Bruna 1587. g. u Ferrari objavljuje Frane Petrić svoje djelo De spacio physico et mathematico koje predstavlja originalan i sustavan doprinos kozmološkom tumačenju beskonačnog. Svojom kritikom aristotelizma Petrić u tom djelu rehabilitira u potpunosti pojam praznog prostora, razumijevajući ga u biti izvankozmičkim prostorom, rušeći time aristotelovsko-ptolemejsku kozmologiju u smislu beskonačnosti kozmosa koju se nije usudio kritizirati ni Kopernik u djelu De revolutionibus. Najposlije, Petrić tvrdi odrješito da je izvankozmički prostor konačan samo u onome dijelu u kojemu dotiče površinu svijeta; u svim drugim dijelovima međutim on je beskonačan. Prostor nebeskog jest dakle beskonačan jer nema sebi samome ni unutarnjih ni vanjskih granica; on je u neprestanom širenju, u tom smislu da je riječ o beskonačnosti in actu koja se može širiti samo prema sve složenijim formama beskonačnoga.Dopo solo tre anni dalla pubblicazione del De l’infinito, universo e mondi di Giordano Bruno, Francesco Patrizi pubblica nel 1587 a Ferrara una sua operetta dal titolo, De spacio physico et mathematico, che constituisce il contributo più originale e sistematico per una interpretazione cosmologica dell’infinito. In tale opera il Patrizi perviene, attraverso le sue critiche all’aristotelismo, prima ad una completa riabilitazione del concetto di vuoto e quindi ad intenderlo essenzialmente come uno spazio extracosmico, infrangendo in tal modo la cosmologia aristotelico-tolemaica in un aspetto che neanche Copernico aveva osato criticare nel suo De revolutionibus, cioè appunto l’infinità del cosmo. Infine, Patrizi afferma decisamente che lo spazio extracosmico è finito solo dalla parte in cui lambisce la superficie del mondo; esso è invece infinito da ogni altra parte. Lo spazio delle regioni celesti, quindi, è infinito perché non ha limiti né interni, né esterni a se stesso ed è anzi in continua espansione, nel senso che si tratta di una infinità in atto che può estendersi solo verso forme più complesse di infinità