Rad se bavi istraživanjem rasporeda domorodačkih peregrinskih
civitates na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, a prema
navodima iz Naturalis historia rimskog enciklopedista Gaja
Plinija Sekunda. Prvo se daje kraći uvid u kontekst navedenog
spominjanja u NH te kratak povijesni pregled. Zatim se prelazi na
prezentiranje popisa domorodačkih civitates za koje se na osnovi
drugih podataka iz literarnih izvora ili epigrafskih spomenika može
tvrditi ili bar s većom vjerojatnošću pretpostaviti prebivanje, bilo
u cjelini ili djelomice, i na prostoru današnje Bosne i Hercegovine.
Tako se pokušava odrediti i njihov zemljopisni položaj unutar
sustava rimskih provincija Gornjeg i Donjeg Ilirika. Rad se ne
ograničava samo na one civitates koje je Plinije Stariji naveo s
brojem dekurija. Posebno poglavlje čini pokušaj određivanja
brojčanog stanja domorodačke populacije sredinom I. st. po. Kr.
Autor pretpostavlja da “plinijevska” dekurija odgovara skupu od
10 familija, gdje bi svaka familija bila ekvivalent tradicionalnoj
obiteljskoj zajednici. Na osnovi usporednih analiza, autor je
pretpostavio da prosječna veličina gornjoilirske “familije” iz
vremena Plinija Starijeg iznosi oko 25 osoba, te bi ukupan broj
pripadnika onih domorodačkih naroda za koje Plinije Stariji daje i
broj dekurija, iznosio otprilike 360.000.The work deals with research into the distribution of indigenous
peregrine civitates in the territory of today’s Bosnia-Herzegovina,
based on the Naturalis historia by the Roman encyclopaedist Pliny
(Gaius Plinius Secundus). First some insight is provided into the
context of the facts mentioned in NH, followed by a brief historical
outline. This in turn is followed by presentation of a list of indigenous
civitates, which, based on data from literary sources or epigraphic
monuments, were or may be supposed with considerable certainty
to have been in the territory of today’s Bosnia-Herzegovina in whole
or in part. This constitutes an attempt to ascertain their geographic
position within the system of the Roman provinces of Illyricum
Superior and Illyricum Inferior. This work is not only restricted to those
civitates which Pliny the Elder cited with the number of decuries.
A separate section is dedicated to an attempt to determine the
AD. The author assumes that the Plinian decury corresponded to ten
families, wherein each family would be the equivalent to a traditional
kinship commune. Based on a comparative analysis, the author
assumes that the size of “families” in Illyricum Superior during the
time of Pliny the Elder was 25 persons, so that the total population
of the indigenous peoples, for whom Pliny the Elder provided the
number of decuries, was approximately 360,000
