Josip Balabanić

Croatian

Balabanić, Josip

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Nova prisutnost 9 (2011) 3, 571-576 571Strossmayerova kroatocentričnost u funkciji jedinstva crkava i kao protuteža sekularizmu Na temelju korespondencije s papinskim nuncijem Vannutellijem u Beču (1881-1887)1Josip Balabanićjosip.balabanic@gmail.comUvodStrossmayerova kroatocentričnost došla je snažno do izražaja i u korespon-denciji s papinskim nuncijem u Beču (1881-1887). U ovome izlaganju2 promatra se u svjetlu posredničke uloge koju on Hrvatskoj dodjeljuje u procesu postiza-nja jedinstva kršćanskih crkava. Prema Strossmayeru, jedinstvo crkava bilo bi najbolji odgovor na pogubne učinke sekularizacije i sekularizma uslijed kojih je u drugoj polovici 19. st. svijet Zapada temeljito dekristijaniziran. Strossmayer, kao i njegov suvremenik papa Lav XIII., za sekularizam u njegovim poglavitim pojavnim oblicima (laicizam, vjerski indiferentizam, ateizam, liberalizam) na-laženje je lijeka vidio, ponajprije, u jačanju vjerskog života koje će biti temeljni preduvjet sjedinjenja crkava. Stoga, sve što slabi vjeru, nije u interesu ni po-jedinca ni naroda. Zatim, u svome programu sjedinjenja crkava Strossmayer je posebno usredotočen na »povratak pravoslavnih Slavena«, u prvom redu Rusije, u jedinstvo s Rimskom crkvom, pri čemu je u svojoj filozofiji povijesti nalazio posebno mjesto za Hrvatsku. Bio je duboko uvjeren da će, prema Bož-jem promislu, u sjedinjenju crkava Istoka i Zapada upravo njegova domovina imati ključnu ulogu. U svjetlu tih pretpostavki razumljivo je što su mnogobrojni problemi hrvat-skog naroda i Hrvatske, te susjednih naroda, kojima se Strossmayer bavi u ovoj tajnoj, diplomatskoj korespondenciji, u funkciji obrane i jačanja Hrvatske. Da bi 1 Korespondencija Strossmayer – Vannutelli 1881-1887, prir. J. Balabanić (prijevod s lat.) i J. Kola-nović (transkripcija rukopisa i komentari), Hrvatski državni arhiv, DiS, Zagreb, Kršćanska sadaš-njost, 1999.2 Ovo je ponešto dorađeni tekst referata priređenog za Simpozij hrvatskih povjesničara koji se odr-žavao u Zagrebu 8.-10. prosinca 1999. Izlaganje nije pročitano jer je zbog smrti prvoga hrvatskog predsjednika, 10. prosinca, taj znanstveni skup prekinut prije vremena predviđenog programom. Sada možda dolazi zgodno o proslavi 150. obljetnice utemeljenja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, jednog od velikih djela biskupa Strossmayera kojem je udario temelje. Josip Balabanić, Strossmayerova kroatocentričnost u funkciji jedinstva crkava...572ona bila sposobna odgovoriti spomenutoj povijesnoj i onkraj-povijesnoj zadaći, mora biti jaka i sve jača. Tako se mogu dublje shvatiti i sva Strossmayerova na-stojanja oko sjedinjenja tada još razdrobljenih hrvatskih zemalja, kao i njegovi kulturni pothvati, a njegova politika, u najširem smislu riječi, s pravom označiti kao kroatocentrična. Strossmayerova neumorna obrana hrvatskih nacionalnih interesa i rad na narodnoj prosvjeti savršeno se podudario s idealom sjedinjenja kršćanskih crkava. Sva spomenuta, vrlo obilata korespondencija s papinskim nuncijem u Beču o tome vrlo rječito svjedoči.Kroatocentričnost3 kao jednu od temeljnih i jasno prepoznatljivih crta u djelo-vanju biskupa Josipa Jurja Strossmayera (Osijek, 1815. – Đakovo, 1905.) već ranije su prepoznali i istaknuli neki hrvatski povjesničari, npr. Ivo Sivrić i Stanislav Marijanović. U ovome izlaganju želimo poduprijeti tezu o kroatocentričnosti Strossmayera, biskupa i domoljuba, isticanjem nekoliko pojedinosti koje svjedoče kako je, djelujući u polju visoke diplomacije, sve činio da pridonese rješavanju ve-likih teškoća u kojima se nalazio njegov hrvatski narod, ali ne kao neka izolirana cjelina, nego kao dio zapadnog svijeta i kršćanstva. One su bile političke naravi, ali ujedno tijesno povezane s duhovnim kretanjima u Europi i svijetu.Sekularizacija i sekularizam – Odgovori na planu opće CrkveMože se iznijeti mnogo razloga iz kojih je vidljivo da je proces sekularizacije kao priznanja posebne vrijednosti i potrebe afirmacije svijeta prirode i ljud-skoga društva, dobio snažan poticaj upravo pojavom kršćanstva. Kršćanstvo je, međutim, srastavši sa strukturama feudalnog društva, ispreplelo duhovnu i svjetovnu vlast, sveto i profano, što će imati kobnih posljedica za njegovo po-slanje. Sâm hijerarhijski i monarhijski ustroj Zapadne crkve utvrdio se prema imperijalnom modelu karolinške renesanse i, praktično, takvim se zadržao sve do danas. Drži se da je pontifikat pape Lava XIII. (1878-1904), kada se odvija i spomenuta korespondencija Strossmayer-Vannutelli, u tom pogledu barem donekle bio od prijelomna značenja. Bio je taj papa čovjek vjere koji je želio da Crkva prizna »napredak« modernog svijeta dajući na znanje da je taj svijet, u onome što čini civilizacijski pomak, zapravo čedo kršćanske kulture. Papin-3 J. J. Strossmayer isticao se borbom za ujedinjenje rascjepkanih hrvatskih zemalja i suverenost Hrvatske unutar Monarhije te je tako težio južnoslavenskoj uzajamnosti i zajedništvu unutar Mo-narhije. Šire, na slavenskom jugu, pomagao je kulturni preporod u drugih slavenskih naroda kako bi Slaveni, u Europi i u Crkvi, ravnopravno stali uz bok Germanima i Romanima. Sukladno svojim geslima: »Sve za vjeru i domovinu« i »Prosvjetom k slobodi!« ostavio je brojne kulturne ustanove za prosvjećivanje svog naroda, posebno za obrazovanje mladih naraštaja. Njegovu programu eku-menskog zbližavanja može se štošta danas prigovoriti, ali mu se ne može zanijekati širina pogleda. Iako je svojoj domovini Hrvatskoj u postizanju crkvenog jedinstva dodijelio središnju ulogu, za samo jedinstvo bio je uvjeren da će biti plod kršćanske zrelosti svih kršćana i da će jedino takvo moći odgovoriti zahtjevnim zadacima Evanđelja u svijetu sekularizma. Kroatocentrično domolju-blje biskupa Strossmayera imalo je dakle univerzalnu dimenziju. Nova prisutnost 9 (2011) 3, 571-576 573stvo i Katoličku crkvu Lav je vidio kao svjetsku moralnu velesilu s duhovnom zadaćom. Želio je da se između Crkve i svijeta moderne kulture ponovno uspo-stavi povezanost i sklad. Kroz globalno i organizirano javno djelovanje katolika (kategorija »katolicizma«) želio je da papinstvo u modernom svijetu Zapada ponovno zadobije univerzalnu ulogu najvišega moralnog autoriteta, da bude »moralno središte svijeta«.4 Sekularizam, međutim, kao nusproizvod procesa sekularizacije, ideologijski je pokret koji se zalaže za posvemašnje umanjivanje važnosti religije i njezino potpuno istiskivanje iz javnog života. Zato je posve razumljivo da su u drugoj polovici 19. st. suprotne ciljeve sebi postavljali različiti projekti rekristijanizacije. Neki od njih su gajili ekumenski ideal, a prethodnicu uspostave ponovnog jedinstva kršćanskih crkava vidjeli u »pokretu obraćenja« pripadnika različitih kršćanskih crkava. Upravo na toj zajedničkoj duhovnoj razini našli su se Lav XIII. i biskup Strossmayer. Biskup đakovački je smatrao da unutar takva povijesnog gibanja rekristijanizacije Europe i sjedinjenja crka-va, voljom Božje providnosti, njegova domovina mora odigrati posebnu ulogu pa je nastojao na to skrenuti pozornost i državnih vlasti u Beču i, putem ove korespondencije s poglavitim eksponentom Svete Stolice u Monarhiji, samog vrha Katoličke crkve. Glavne teme korespondencije Strossmayer – VannutelliU ovoj korespondenciji ima obilje mjesta gdje Strossmayer središnju crkve-nu i središnju bečku državnu politiku na sve moguće načine nastoji sagledati na liniji pomaganja Hrvatskoj radi njezina »određenja«. Već kao građanski liberal Strossmayer je od rane mladosti bio prihvatio načelo narodnosti i na njemu je gradio zahtijevanje slobode za hrvatski narod, nužnost federalizacije Monarhije i sl. Ipak, načelu narodnosti duhovna dimenzija božanskog određenja u pogle-du Hrvatske dodala mu je i dubinu. U tom duhu on razmatra hrvatske društve-ne i političke prilike, pitanje cjelovitosti Hrvatske, slobodu hrvatskog naroda, tradicionalne kršćanske vrijednosti, važno pitanje obitelji i braka, vjerski od-goj mladih, javno ćudoređe, pitanje crkvenog uređenja u Bosni, Međimurju, Istri, Zadru, Zagrebu. Neumorno ističe kako bi Crkva i država morale složno djelovati protiv sekularizma i laicizma koji isključuju Crkvu iz javnog života, propovijedajući indiferentizam, ateizam, materijalizam. Cijela korespondencija vrvi prijedlozima u smjeru jačanja vjerske i ćudoredne snage hrvatskog naroda, nužnosti njegove političke slobode i gospodarske samostalnosti, odgovarajućeg crkvenog uređenja svih hrvatskih crkvenih krajeva, zatim podrškama pokuša-jima organizirana nastupa laikata mladoga hrvatskog katolicizma, prokaziva-njem mađarske isključivosti i sustavnog razornog djelovanja nekih liberalnih 4 V. KÖHLER, u: Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, III, 1971, 20. Josip Balabanić, Strossmayerova kroatocentričnost u funkciji jedinstva crkava...574krugova (materijalistâ, ateistâ, masonâ, Židovâ itd.). U korespondenciji s apo-stolskim nuncijem Vannutellijem Strossmayer ima pred očima samo jedan cilj: osposobiti Hrvatsku za njezinu posredničku ulogu u ostvarenju kršćanskog jedinstva. Posve je razvidno kako njegova kroatocentričnost sasvim logično slijedi iz njegova domoljublja, iz njegove vjere i iz njegove filozofije povijesti. Neke prividne nesuvislosti u Strossmayerovu postupanjuNa već primjerenom vremenskom odmaku, a i lišeni nekih ideoloških pre-drasuda, danas smo kadri mnogo točnije prosuditi djelovanje velikog biskupa, ne samo temeljne usmjerenosti njegovih pothvata, nego i neka naizgled para-doksalna ili tobože nedosljedna ponašanja, koja uostalom kao da ne bi išla u prilog njegovoj kroatocentričnosti. Primjerice, njegov panslavizam za koji su ga optuživali, njegov odnos spram »južnoslavenskog pitanja« koji ni danas mnogi ne razumiju, njegovo, na jednoj strani, austrofilstvo, a na drugoj mađarofobija, ali i germanofobija. Sve to, međutim, postaje nam shvatljivije ako uzmemo da su to izrazi jedne te iste težnje da sve učini u smjeru približavanja pravoslavnih Slavena Rimu, a da pri tom – u svrhu takva zbližavanja - ojača i Hrvatsku. Zato je tako oštro napadao masone, pojavu ateizma na Sveučilištu, liberalno ženid-beno zakonodavstvo, slabljenje katoličanstva (hrvatstva) u Bosni itd. Ima, međutim, nekih teže razumljivih i naizgled nelogičnih postupaka. Kako razumjeti, na primjer, što tih godina (a čitamo o tome i u ovoj korespondenciji) nije dao potporu nekim ustanovama, primjerice Hrvatskome naravoslovnom družtvu (HND, 1885), što je napadao njegovo znanstveno glasilo Glasnik HND (1886) i njegova urednika zoologa i akademika Spiridona Brusinu? Strossmayer jednostavno nije želio potpomoći Brusinu masona, pa nije podupro ni osnu-tak HND, niti se u njega učlanio jer je znao da će sukladno svome programu unapređivati i u narod širiti ne samo prirodne »pozitivne znanosti« nego i materijalizam. Iako je desetak godina ranije »s velikom zahvalnošću« i rado prihvatio da mu taj isti Brusina posveti svoje djelo Fossile Binnen-Mollusken (1874), izdano u Zagrebu na njemačkom jeziku prilikom otvorenja Sveučilišta, sada 80-ih godina više nema tako dobro mišljenje o njemu. Na drugoj strani, međutim, zagrebački nadbiskup Josip Mihalović, mađaron i istaknuti protago-nist mađarskih interesa u Hrvatskoj, našao se i među članovima utemeljiteljima HND i među članovima koji uredno plaćaju članarinu, pa onda i među onima kojima, u pretplati, ide Glasnik Hrvatskoga naravoslovnog družtva! Na isti način moglo bi se argumentirati protiv kroatocentričnog Strossmaye-ra i reći da je »nerazumljivo« što je »njegova« Akademija znanosti i umjetnosti dobila »jugoslavensko« ime, dok je mađaronski eksponent ban Khuen Heder-vary tih godina sve činio (uzalud!) da se ona nazove »Hrvatska akademija zna-nosti i umjetnosti«. Nova prisutnost 9 (2011) 3, 571-576 575Sve to moguće je razumjeti poznajemo li stvarnu pozadinu motiva i ide-ja koje nadahnjuju protagoniste događaja. Khuen je, naime, radije htio ime »hrvatsko« negoli politički opasnije »jugoslavensko«. Strossmayer je htio ime »jugoslavensko« upravo zbog kulturne kroaticentričnosti svog južnoslavenskog projekta, uključno i u ovom slučaju, radi jačanja Hrvatske na političkom polju što bi u konačnici povećalo njezinu ekumensku uspješnost, dakle, osnažilo je i učinilo djelotvornom na duhovnom polju. Velika ideja slobode hrvatskog naroda Završimo ovo izlaganje Strossmayerovom idejom slobodne Hrvatske. Taj veliki ideal slobode i oslobođenja hrvatskog naroda on je vidio kao najviši naci-onalni cilj, komplementaran providnosnom poslanju hrvatskoga naroda. Zato on iz svoje vjere zna da njegov narod do slobode mora doći i – da će doći. U svojoj metafizičkoj viziji povijesti J. J. Strossmayer bio je dakle posve siguran u uskrsnuće svog naroda, tj. da će on ustati iz groba ropstva. U to je bio uvjeren više nego u sunce na nebu ili, još bolje, onoliko siguran koliko je u svojoj snaž-noj vjeri vjerovao u istinitost Isusova uskrsnuća!Pišući papinskom nunciju, izražava to na više mjesta, osobito pri kraju nji-hova dopisivanja, potkraj 1885. i 1886. To su prve godine dugotrajne i teške Khuenove vladavine. Videći teške neprilike nakon loše nagodbe s Mađarima (koju on i Rački zovu »krpežom«), prepun je mračnih tonova pa poziva nuncija da Sveta Stolica pomogne i ne prihvati crkvena rješenja suprotna hrvatskim interesima (pitanje uređenja crkvenih pitanja u Bosni, Međimurju, Istri, Rijeci, zavodu sv. Jeronima u Rimu i dr.). Istodobno, međutim, pun je čudne snage, nepokolebljive vjere u budućnost i u hrvatsku slobodu. Ona mu je neizbježan sretan ishod zbog tolikih žrtava koje je taj narod podnio tijekom povijesti, u obrani Zapada. Kao i u slučaju patnji progonjenog i ubijenog biblijskog Pra-vednika, a posve u logici Velikoga petka i Uskrsa, razmatrajući teške neprilike i ponašanje neprijatelja hrvatske slobode, 2. prosinca 1885. emfatički je napisao: »Ono što su nekoć pokušali zli židi – kad su na grob našega Gospodina Isusa Kri-sta navalili golem kamen i grobnicu zapečatili svojim pečatom, te postavili stražu kako bi učinili da smrt Gospodnja bude trajna i vječna – to se danas u nas događa. Vječni neprijatelji našeg naroda, naše slobode i našeg određenja navaljuju golem kamen na grob Hrvatske, na nj udaraju svoj pečat te postavljaju stražare koji su najpokvareniji i koji najpodlije surađuju na upropaštavanju vlastita naroda kako bi pokazali da su smrt i propast, te jaram naš, neoborivi. Ja pako na te tužaljke, budući da su najopravdanije, nisam ništa drugo protivno mogao navesti nego onu nadu koja, iz božanske vjere rođena, nikad ne vara. Onaj dabome koji je, uprkos skrajnjoj zloći i lukavstvu židova, treći dan uskrsnuo i postao vječno vrelo svega našeg života, odvalit će sigurno u svoje vrijeme i u svome trenutku također onaj preteški kamen koji danas neprijatelji Hrvatske navaljuju na njezin grob, uskrisit će Hrvatsku na negdašnji njezin život, slobodu i određenje.«Josip Balabanić, Strossmayerova kroatocentričnost u funkciji jedinstva crkava...576ZaključakKao kršćaninu i biskupu, Strossmayeru je ljudsko spasenje najpreča zadaća pa mu je moderni sekularizam koban za pojedinca i razoran za svaku ljud-sku zajednicu (obitelj, narod, državu, Crkvu). Za cijeli svijet i za svaki narod protuteža će, po njegovu uvjerenju, uslijediti jačanjem religioznosti u svijetu, posebno sjedinjenjem kršćana unutar rimske Katoličke crkve, ali i otporom svega uljuđenog društva, odnosno država, nadirućem sekularizmu i ateizmu. U cijelom tom nastojanju, smatrao je Strossmayer, Hrvatska će imati odlučujuću ulogu. Nije tu nipošto riječ o nekakvu nacionalistički obojenom mesijanizmu; nešto slično tvrdio je Strossmayer i za političku misiju Habsburške Monarhije s obzirom na južne Slavene, a i s obzirom na Poljake u odnosu na grkokatoličke Rusine. No za svoju domovinu Hrvatsku Strossmayer je držao da ima snažne i opipljive povijesne argumente (uspješna obrana kršćanskog Zapada i Monar-hije), jedinstvenu povlasticu uporabe narodnog jezika u liturgiji i činjenicu nepomućene povezanosti Hrvata s Petrovom stolicom, gotovo jedincate među svim Slavenima. Iz toga slijedi da hrvatski narod, zbog uloge koju ima, mora biti ujedinjen i politički slobodan. Zato svi kojima su na srcu ljudska sloboda i kršćanske vred-note moraju jačati materijalnu ili gospodarstvenu snagu Hrvatske i hrvatskog naroda. Stoga je biskup đakovački nastojao maksimalno pridonijeti osnivanju jakih kulturnih institucija, razvoju školstva, znanosti, umijeća i umjetnosti. Korespondencija s nuncijem Vannutellijem u Austro-Ugarskoj Monarhiji sre-dinom 80-ih godina 19. st. o svemu tome jasno svjedoči i potvrđuje izrazitu kroatocentričnost svih Strossmayerovih pothvata. U središtu svih njegovih razmišljanja, posve se nadopunjujući, stoje kršćanska vjera i Hrvatska. Njegova kroatocentričnost ima univerzalni obzor: hrvatski narod mora biti duhovno i materijalno snažan jer jedino tako može biti na visini svoje povijesne zadaće.Iz ove korespondencije postaje jasno da je Strossmayerova kroatocentričnost bila metafizički i meta-historijski utemeljena, tj. da je bila u funkciji njegova shvaćanja spasenjskog poslanja Crkve. Dakako, sukladno katoličkoj ekleziolo-giji onog vremena u kojoj je, kao što je dobro poznato, veliki biskup išao ispred svog vremena, što je jasno pokazao i na Prvom vatikanskom saboru. Poznata je njegova širina u odnosu na druge zapadne kršćane (protestante, npr.), ali i nerazumijevanje nekih nekršćanskih religija (npr. islama, židovstva). To je samo dokaz da svatko tko je duhom i djelima velik nije manji zato što je imao ograničenosti i mana. Stoga samo ljudi skučena duha Strossmayerovu kroato-centričnost mogu proglasiti pukim prozelitizmom. Kategorija svake velike vizi-je neizbježno se mjeri putovima ostvarenja, ali ponajprije i veličinom i trajnom vrijednošću postavljena cilja.

Strossmayerova kroatocentričnost u funkciji jedinstva crkava i kao protuteža sekularizmu Na temelju korespondencije s papinskim nuncijem Vannutellijem u Beču (1881-1887)

Strossmayerova kroatocentričnost u funkciji jedinstva crkava i kao protuteža sekularizmu Na temelju korespondencije s papinskim nuncijem Vannutellijem u Beču (1881-1887)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia