Božo Kovačević

Kovačević, Božo

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

257pravima i obvezama koje iz toga proizlaze. Kako su socijalne i poslovne granice sve manje važne u svijetu globalizacije, tako se i u pogledu zaštite i korištenja intelektu-alnih tvorevina nameće potreba za ujedna-čavanjem osnovnih pravila.Božo Skoko u posljednjoj se cjelini po-zabavio osnovnim pojmovima odnosa s javnošću te međusobnim odnosom PR-a i medija. Pritom se poziva na knjigu Zorana Tomića Odnosi s javnošću – teorija i prak-sa (2008) u kojoj taj autor kaže: “Odnosi s javnošću su proces komuniciranja organi-zacije s njezinom unutarnjom i vanjskom javnošću u svrhu postizanja međusobnog razumijevanja, izgradnje društvene odgo-vornosti i ostvarivanja zajedničkih intere-sa” (usp. Skoko, 315). Suvremeni odnosi s javnošću oblikuju se početkom 20. stolje-ća, a najčešće se svode samo na odnose s medijima, koji su najpoznatija vrsta odno-sa s javnošću. Odnosi s javnošću i mediji međusobno su ovisni. Danas se PR u Hr-vatskoj sve više približava zapadnim stan-dardima profesionalnosti, s Hrvatskom udrugom za odnose s javnošću (HUOJ) kao nacionalnom udrugom hrvatskih struč-njaka za odnose s javnošću. Zbornik radova Uvod u medije završava malim medijskim rječnikom koji obuhva-ća definicije i temeljne pojmove obrađene u trinaest cjelina knjige.Anita JambrušićRecenzijaMartin RochesterFundamental Principles of International RelationsWestview Press, New York, 2010, 432 str.Zadaću da napiše kratak i studentima zani-mljiv udžbenik međunarodnih odnosa Mar-tin Rochester obavio je više nego uspješno. Na nešto više od 400 stranica prikazao je povijest konceptualiziranja međunarodnih odnosa od Westphalskoga mira 1648. go-dine pa doslovno do naših dana. Svjetska financijska kriza, izbor Baraca Obame za predsjednika SAD-a, propast pregovora u okviru WTO-a o ukidanju carinskih bari-jera i subvencija poljoprivredi, priznanje Kosova i rusko-gruzijski sukob oko Južne Osetije i Abhazije neke su od izrazito su-vremenih tema koje su uspješno kontek-stualizirane na nadahnuto napisanim stra-nicama ovog udžbenika.Dominantne teorijske koncepcije na po-dručju međunarodnih odnosa – idealizam, realizam, marksizam, konstruktivizam i fe-minizam – autor ne prikazuje kao zaokru-žene teorije, već ih tretira kao paradigme, široke teorijske orijentacije koje omogu-ćuju smislenu organizaciju iskustava ste-čenih na nekom području i razumijevanje promatranih događaja. Premda bi se nakon pročitanih samo nekoliko uvodnih poglav-lja knjige mogao steći dojam da je autor odveć lapidarno prikazao te koncepcije, posvetivši im svega osam stranica knjige, temeljito upoznavanje s cjelinom teksta pokazat će da je pri obradi svake značajni-Politička misao, god. 48, br. 1, 2011, str. 257-262258je teme jasno prezentirao kako bi određeni skup fenomena bio objašnjen u kontekstu pojedine paradigme i kakva bi se predviđa-nja budućih zbivanja mogla izvesti teme-ljem svake od njih.Rochester se ne priklanja nijednoj od paradigmi niti nastoji prezentirati svoju teoriju. Možda i previše skromno u pred-govoru najavljuje da je temeljna načela međunarodnih odnosa nastojao predstaviti “u kratkoj, čitljivoj prozi” (xiii). Ta čitljiva proza čitatelju pruža temeljit pregled po-vijesti promišljanja međunarodnih odnosa, jasan uvid u sve teme i probleme razumi-jevanja odnosa između država, međuvla-dinih organizacija, nevladinih organizacija i multinacionalnih kompanija te daje niz poticaja za samostalno promišljanje proš-losti, sadašnjosti i budućnosti svijeta.Kao što se ne opredjeljuje ni za jednu od dominantnih paradigmi, autor ne pre-ferira nijedan od pojmova koje su različiti suvremeni stručnjaci za međunarodne od-nose ponudili da bi objasnili stanje svijeta u posthladnoratovskom razdoblju. Nedu-go nakon svršetka II. svjetskog rata raz-vrgnuta je pobjednička koalicija i stvoren je bipolarni međunarodni poredak poslije vi-šestoljetnog trajanja multipolarnog poretka uspostavljenog između europskih sila. Ali ni puna dva desetljeća nakon propasti jedne od svjetskih velesila ne može se sa sigurno-šću utvrditi kakav je međunarodni poredak zauzeo mjesto bipolarnosti razdoblja Hlad-noga rata. Premda ih spominje, Rochester očito misli da dosjetke kao što su unimul-tipolarnost, bimultipolarnost ili apolarnost nisu prihvatljiva rješenja. Isto tako nije ga zahvatila euforija koja je nakon raspa-da SSSR-a navela neke da govore o kraju povijesti, kao Fukuyama, ili o definitivnom ustoličenju SAD-a kao jedine velesile.Njega zanima kako na podlozi kontinu-iteta povijesnih zbivanja prepoznati ona koja su uistinu relevantna kao najava kor-jenitih promjena u sustavu međunarodnih odnosa. Pokušavajući definirati stanje su-vremenog međunarodnog sustava, on ne polazi samo od medijski najeksploatirani-jih događaja (pad Berlinskog zida i tero-ristički napad na tornjeve WTC-a u New Yorku), nego traga za širim spektrom onih zbivanja u prethodnim desetljećima koja mogu dati osnovu za sustavno promišlja-nje i definiranje suvremene situacije. Tu situaciju određuju četiri bitne odrednice:“(1) rastuća difuzija i neodređenost sile, s terminom ‘velesila’ pod upitnikom i sa sve više problematičnim samim terminom ‘sila’;(2) rastuća fluidnost svrstavanja, s tim da su stare osovine sukoba Istok-Zapad i Sjever-Jug zamijenile Zapad-Zapad i Jug--Jug kao i druge zapetljane linije;(3) rastući popis tema s kojima se su-očavaju nacionalne vlade, pri čemu se pro-blemi gospodarstva, okoliša i energetike nameću zajedno s tradicionalnim proble-mima vojne sigurnosti i s promjenjivom prirodom sigurnosti same, što dovodi do upletanja država u sve zamršenije obrasce međuovisnosti;(4) rastuća važnost nedržavnih aktera, uključujući multinacionalne korporacije, međuvladine organizacije i nevladine orga-nizacije, koji se s državama natječu u obli-kovanju ishoda svjetske politike” (59).Pažljivo razmatranje tih odrednica do-vodi do zaključka o promijenjenoj ulozi nacionalnih država u globalnoj politici i, u radikalnoj verziji, do tvrdnji da je epoha nacionalnih država prevladana. Ali nema jedinstvenog stajališta o tome hoće li svijet u budućnosti u većoj mjeri oblikovati inte-Osvrti, prikazi, recenzije259gracijski trendovi kao što su globalizacija, cyberspace i druge pojave koje uzrokuju gubitak državne kontrole i eroziju suvere-niteta, hoće li to biti dezintegracijski tren-dovi koji se očituju, ponajprije, u stvaranju mnoštva malih, jedva održivih država iznik-lih na etničkim konfliktima i separatistič-kim pokretima ili će obje skupine trendo-va u jednakoj mjeri utjecati na oblikovanje svjetske politike. Moglo bi se dogoditi da svjedočimo nastanku globalnog sela ili, suprotno tome, nastanku feudalnog svijeta s mnoštvom sela bez nacionalnih državnih okvira (67).U završnom poglavlju Rochester ponov-no raspravlja o budućnosti globalne poli-tike. U tom kontekstu razmatra nekoliko mogućih scenarija globalnog razvitka. Je-dan je od tih scenarija regionalizam kakav se razvija u EU-u, začetke kakvoga vidi-mo i u sporazumu NAFTA između SAD-a, Meksika i Kanade. Ali sama mogućnost uspostave velikih regionalnih entiteta ne znači nužno da bi stabilnost i mir bili osi-gurani u većoj mjeri negoli su to u kontek-stu dominacije nacionalnih država i super-sila. K tomu, tu je problem demokratskog deficita koji je već došao do izražaja u EU-u, gdje je – unatoč provedenim refor-mama – i dalje očita prevlast predstavnika nacionalnih vlada u odnosu na demokrat-ski izabrani Europski parlament.Kad je riječ o mogućoj svjetskoj vladi, neovisno o tome bi li ona bila ona strogo centralizirana ili konfederalna, problem demokratskog deficita može biti još izra-ženiji nego kad su u pitanju regionalni entiteti jer bi bilo još teže uspostaviti od-govornost izvršne vlasti prema biračima. S jedne strane, bilo bi, vjerojatno, mogu-će nametnuti primjenu Opće deklaracije o ljudskim pravima i konvencija koje propi-suju poštivanje i zaštitu prava određenih skupina pripadnika ljudskoga društva, ali bi utjecaj građana svijeta na odluke svjet-ske vlade bio gotovo nikakav. Centralizira-no odlučivanje na globalnoj razini moglo bi pospješiti rješavanje problema globalnog zagrijavanja, ozonskih rupa i distribucije bogatstva. Ali nema nikakvoga jamstva da bi mir unutar takvog sustava vlasti bio osiguran u većoj mjeri negoli je to danas. Već sama činjenica da se unutar današnjih nacionalnih država pojavljuju separatistič-ki pokreti i građanski ratovi upućuje na za-ključak da bi se takvo što moglo događati i u globalnoj državi, osobito ako bi neki danas prosperitetni narodi smatrali da na-metnuta globalna redistribucija bogatstva ugrožava njihove vitalne interese.Temeljem činjenice da nacionalne drža-ve na kojima je utemeljen aktualni svjetski poredak postoje tek nekoliko stotina godi-na, a gradovi se pojavljuju već u najranijim razdobljima civilizacije i opstaju tijekom cijele povijesti, neki futuristi predviđa-ju da će nacionalna država iščeznuti kao kratkotrajni povijesni fenomen te da će već početkom 22. stoljeća organizacija među-narodnih odnosa biti zasnovana na grado-vima-državama. Ali, upozorava Rochester, ako je teško uspostaviti funkcionalan su-stav međunarodnih odnosa s postojećih 200 subjekata međunarodnog prava, kako li bi tek teško bilo rješavati tradicionalne probleme mira i sigurnosti i nove globalne probleme s nekoliko tisuća ili desetaka ti-suća takvih subjekata!Neki teoretičari predviđaju kraj geogra-fije, što znači napuštanje modela unutar kojega su nacionalne države temelj glo-balnog sustava, i uspostavu novog poret-ka multinacionalnih kompanija kojima upravljaju transnacionalne elite. Komple-Politička misao, god. 48, br. 1, 2011, str. 257-262260mentarno tomu uspostavlja se međunarod-na mreža nevladinih organizacija, čime će uloga država kakve danas poznajemo po-stati nepotrebna. Kombinacija raznih vjer-skih fundamentalizama i multinacionalnih kompanija mogla bi dovesti do uspostave novog feudalizma, “srednjovjekovnog tipa sustava hijerarhija autoriteta koje se pre-klapaju i mnogostrukih lojalnosti i identi-teta” (321). Zanimljivo je da autor baš na primjeru EU-a vidi naznake takvog mogu-ćeg scenarija.No ne treba isključiti ni mogućnost da aktualni sustav međunarodnih odnosa za-snovan na nacionalnim državama preživi sva iskušenja s kojima se suvremeni svi-jet suočava. Pritom se zasad ne može sa sigurnošću odrediti kakav će to globalni sustav biti: unipolaran, bipolaran ili mul-tipolaran. Kakav god bio, održat će se ako osigura trajni mir ne samo za razvije-ne zemlje nego i za one manje razvijene, ako smanji razlike između bogatih i siro-mašnih ne samo na međunarodnom pla-nu nego i unutar pojedinih država te ako omogući uspješno rješavanje problema okoliša i drugih globalnih problema koji prijete opstanku čovječanstva. U svijetu u kojem nema autoriteta koji bi bio iznad svih država i vlada i kojem bi se sve drža-ve pokoravale potrebno je izgraditi zreliju anarhiju negoli je dosad bila. I pesimisti i optimisti imaju razloga vjerovati da ak-tualna zbivanja pružaju argumente baš za njihova predviđanja. Ne priklanjajući se ni jednima ni drugima, Rochester svoju knji-gu završava riječima:“Najviše što bilo tko od nas može učiniti – profesori, političari, javnost i studenti – jest pokušati sve što najbolje možemo da bismo razumjeli kako svijet funkcionira i kako bismo naše nade i očekivanja gradili na tim pretpostavkama i analizama. To je izazov našeg vremena” (328).Dakako, autor čitatelju daje bogat in-strumentarij pojmova i iscrpan pregled te-ma, čime ga osposobljava za kompetentno sučeljavanje s tim izazovom. Tako ga na samom početku upućuje u to da se pro-učavanjem međunarodne politike utvrđuje “tko, što, kada i kako dobiva u međuna-rodnoj areni” (16). Premda bi se, kao što je to slučaj s većinom znanstvenih disciplina, moglo utvrditi da prve pokušaje znanstve-ne obrade međunarodnih odnosa bilježi-mo u antičkoj Grčkoj, zasebno znanstveno područje u današnjem obliku međunarod-ni odnosi postaju početkom 20. stoljeća. Porazno iskustvo I. svjetskoga rata nave-lo je znanstvenike na promišljanje uzroka nastanka rata između država i pokušaje iznalaženja novog sustava međunarodnih odnosa koji bi smanjio izglede za izbijanje novih sukoba takvih razmjera. Liga naro-da prvi je pokušaj izgradnje univerzalne međuvladine organizacije čija je nepo-sredna zadaća bila izgraditi sustav kolek-tivne sigurnosti. Izbijanje II. svjetskog ra-ta i njegove još katastrofalnije posljedice, osobito za civilno stanovništvo, svjedoče o neuspjehu tog prvog pokušaja. Drugi pokušaj, uspostava Organizacije ujedinje-nih nacija, pokazao se uspješnijim: unatoč razornim potencijalima nuklearnog oružja kojim bi ljudski rod u trenu mogao biti iz-brisan s lica Zemlje, do globalnog sukoba nije došlo.Iako se poslije potpisivanja Westphal-skog mira, koji je uslijedio nakon iscrplju-jućeg Tridesetogodišnjeg rata u Europi, u svijetu dogodilo mnogo toga revolucionar-nog na gotovo svim područjima ljudskog djelovanja, taj dokument ostao je referentni okvir za definiranje i razumijevanje među-Osvrti, prikazi, recenzije261narodnih odnosa do naših dana. Premda su Bečki kongres, koji je održan 1815. nakon sloma Napoleonove Francuske, i Berlinski kongres 1878. kojim je umanjena opasnost izbijanja sukoba između europskih sila do-govorom o podjeli interesnih sfera na azij-skom i afričkom kontinentu, bili potak-nuti novim izazovima i, u stanovitoj mje-ri, predstavljali reviziju dogovora iz 1648. godine, temeljni princip izgradnje sustava međunarodnih odnosa ostao je isti: subjek-ti međunarodnog dogovaranja, igrači na međunarodnoj sceni jesu suverene države. Na istim načelima uspostavljeni su Liga naroda i OUN. Westphalski sustav održao se unatoč znatnim promjenama koje su zahvatile Eu-ropu tijekom 19. stoljeća. Pojava SAD-a kao novog globalnog igrača nakon I. svjet-skog rata nije rezultirala odbacivanjem modela zasnovanog još u 17. stoljeću. Ni pomicanje težišta međunarodnih odnosa izvan granica Europe i uspostava bipolar-nog poretka tijekom Hladnoga rata, pa ni pojava novih pretendenata na liderske ulo-ge kao što su Kina, Njemačka, Japan, In-dija i Brazil nisu u potpunosti relativizirali značenje westphalskih principa uređivanja međunarodnih odnosa. Tek brzim rastom broja nacionalnih država tijekom procesa dekolonizacije i nakon raspada sovjetskog bloka, kao i zahvaljujući rastućoj ulozi međuvladinih organizacija i različitih me-đunarodnih režima koji na različitim pod-ručjima ograničavaju suverenitet država te pojavi novih subjekata koji nisu terito-rijalno organizirani, kao što su multinacio-nalne korporacije i nevladine organizacije, počelo se otvarati pitanje pronalaska ne-kog novog načina uređenja međunarodnih odnosa. (Rochester upotrebljava termin suverene nacionalne države i za stranke potpisnice Westphalskog mira premda su, prema dominantnim politologijskim shva-ćanjima, nacionalne države stvorene ka-snije, počevši s Američkom revolucijom 1776. i Francuskom revolucijom 1789. No nesporno je riječ o suverenim državama neovisno o tome što se smatralo izvorom suvereniteta, božanska volja ili volja naro-da. U kontekstu proučavanja međunarod-nih odnosa važno je to što je svaka od tih država efektivno provodila svoju vlast na određenom teritoriju.)Ni u jednom trenutku ne zaboravljajući na, rekli bismo, dijalektičku napetost iz-među kontinuiteta i promjena, Rochester čitatelja upućuje u sva relevantna pod-ručja međunarodnih odnosa. Otpočevši s vanjskom politikom, koju svaka suverena država artikulira samostalno, autor je pre-zentirao tipologiju načina donošenja vanj-skopolitičkih odluka i ponašanja aktera na međunarodnoj sceni. Isto je tako prikazao pojedine razine analize vanjske politike: razinu međunarodnog sustava, nacionalnu razinu i individualnu razinu. Na vrlo pre-gledan način čitatelju su prezentirane in-formacije o različitim tipovima diplomaci-je te o strategijama pregovaranja. Rat i upotreba sile u svakom proučava-nju međunarodnih odnosa zauzimaju sre-dišnje mjesto. Tako je i Rochester detalj-no prikazao različite vrste ratova. Osobita pozornost posvećena je različitim načini-ma utvrđivanja uzroka ratova, pri čemu su obrađene individualna, nacionalna i među-narodna razina analize. Kao što je važno shvatiti uzroke rata, jednako je važno shvatiti kako se mogu izbjeći katastrofalne posljedice mogućeg suvremenog totalnog rata koji bi podra-zumijevao upotrebu nuklearnog i drugog oružja za masovno uništavanje. Kao odgo-Politička misao, god. 48, br. 1, 2011, str. 257-262262vor na ta pitanja stvorene su međunarodne organizacije, ponajprije OUN kao sredstvo uspostave kolektivne sigurnosti, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond kao institucije koje trebaju osigurati prevlada-vanje gospodarskih i socijalnih problema s kojima se sučeljavaju nerazvijene zemlje te GATT, odnosno nasljednica te organizacije WTO, radi promicanja slobodne trgovine. S istim motivima, ali s naglaskom na dru-gačijim načinima postizanja ciljeva, pokre-nuta je uspostava regionalnih organizacija kao što je EU, čija je glavna ambicija po-stizanje gospodarske i političke integracije država koje su u prethodnim povijesnim razdobljima međusobno ratovale. Dakako, tu je i NATO. Zanimljivo da autor uopće ne spominje OSCE kao jednu od regionalnih organizacija za kolektivnu sigurnost.Čitatelj će u knjizi naići na detaljan i, osobito za studente, iznimno koristan pri-kaz OUN-a i pojedinih njegovih agencija. Autor ne izbjegava spomenuti neuspjehe OUN-a kao ni primjere u kojima su stal-ne članice Vijeća sigurnosti, osobito SAD i SSSR, namjerno kršile odredbe Povelje Ujedinjenih naroda ili onemogućavale pri-mjenu međunarodnih sankcija protiv evi-dentnih prekršitelja ako su oni bili njihovi saveznici. Prepreka rješavanju nekih vital-nih problema koji predstavljaju opasnost za cijeli svijet nerijetko su velike zemlje, poput SAD-a i Kine, koje odbijaju ratifici-rati pojedine konvencije i time izbjegavaju primjenu međunarodno prihvaćenih reži-ma regulacije i kontrole. No unatoč broj-nim primjerima onemogućavanja usposta-ve određenih oblika međunarodnog prava ili ignoriranja već uspostavljenih među-narodnih režima, Rochester ne sugerira čitatelju da prihvati Bierceovu tezu da je “mir razdoblje varanja između dva raz-doblja borbe”. Premda su brojni primje-ri neuspjeha u primjeni međunarodnoga prava ili nesankcioniranog kršenja među-narodno prihvaćenih normi ponašanja, ve-ćina država veći dio vremena poštuje pre-uzete međunarodne obveze. Što je predmet međunarodne regulacije udaljeniji od sre-dišnjih problema nacionalne sigurnosti, to je otpor država prihvaćanju i provedbi međunarodnih normi manji. No uspjesi su postignuti i na područjima najuže poveza-nim s nacionalnom sigurnošću i suvere-nošću. Poslije II. svjetskog rata nije došlo do izravnog međusobnog sukoba svjetskih velesila niti je nuklearno oružje upotrijeb-ljeno tijekom brojnih ratova i oružanih su-koba niskog intenziteta. Dvije su se bivše velesile dogovorile o uspostavi kontrole naoružanja i o smanjenju količine strateš-kog oružja. Velik stupanj usuglašenosti po-stignut je na području sprečavanja širenja oružja za masovno uništenje.Moglo bi se reći da ova knjiga poručuje da je neizvjesna budućnost kako nacional-nih država tako i sustava međunarodnih odnosa. No bogatstvom informacija i svje-žim stilom ona istodobno potiče na prihva-ćanje intelektualnih izazova i na intenziv-no promišljanje svega što je relevantno za sudbinu svijeta u kojem živimo.Božo KovačevićOsvrti, prikazi, recenzije

Martin Rochester: Fundamental Principles of International Relations

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia