Dana Dobrić

Dobrić, Dana

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

245PrikazRobert BlaževićLegitimnost političkih poredakaPolitička kultura, Zagreb, 2010, 323 str.Renomirani hrvatski izdavač “Politička kultura” objavio je znanstvenu monogra-fiju Roberta Blaževića, profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, pod naslo-vom Legitimnost političkih poredaka. Au-tor tematizira problem legitimnosti poli-tičkih poredaka koji je u domaćoj stručnoj literaturi uglavnom bio zapostavljen, od-nosno o kojem je napisan manji broj kraćih radova koje su, primjerice, objavili Eugen Pusić, Nenad Zakošek, Mirjana Kasapović i Nikola Visković.Studija ima dva glavna dijela. U prvom autor razmatra teorijske postavke o legiti-mnosti, a u drugom legitimnost političkih poredaka u povijesnoj zbilji. Prvom dijelu studije prethodi uvodno poglavlje u kojem autor definira opći teorijski okvir i u njemu opće teorijske pojmove poput političkog poretka, vlasti, ideologije i legitimnosti.Autor legitimnost određuje kao katego-riju koja izražava potrebu dobrovoljnog pristanka građana uz aktualnu vlast, tj. politički poredak. Razlikuje pojam legiti-mnosti od pojma legitimacije. Naime, legi-timnost je svojstvo neke vlasti, a legitima-cija pak proces kojim vlastodršci nastoje opravdati svoju vlast. Svaki politički po-redak, pa čak i najmoćniji, mora osigurati podršku podčinjenih jer je u suprotnome osuđen na kratkotrajnost. Jedno je od bitnih obilježja svake po-litičke vlasti, uz teritorijalnost i trajnost, svakako i monopol legitimne prinude, tj. institucionalizirana mogućnost primjene sankcija. No vlast se ne može dulje održa-ti oslanjajući se isključivo na prinudu, već joj je potrebno prihvaćanje i podrška onih kojima se vlada. Podčinjeni trebaju biti uvjereni u opravdanost vlasti ne samo zbog sankcija koje bi ih u protivnome sustigle nego i zato što vjeruju da vlast štiti njiho-ve interese i utjelovljuje vrijednosti koje su općeprihvaćene u nekom društvu. Upo-raba fizičke sile u svrhu pacifikacije masa gubi važnost tijekom vremena, jer se takva vlast, bez obzira na moćan aparat kojim raspolaže, ne može posve stabilizirati bez masovne lojalnosti podčinjenih. Ideologij-ska manipulacija pokazala se djelotvorni-jom i jeftinijom metodom za osiguravanje lojalnosti podčinjenih. U svim porecima ključnu ulogu u postizanju izmanipulirane suglasnosti ima propagandna mašinerija, osobito televizija u 20. i 21. stoljeću. Po-mno odabranim i kontroliranim programi-ma televizija se pokazala najdjelotvorni-jim sredstvom zaglupljivanja i otupljivanja kritičkog mišljenja podčinjenih.U uvodnom poglavlju prikazano je i po-vijesno mijenjanje osnova legitimnosti, počevši od ranih arhajskih društava. Taj se problem prvi put javlja prije 5000 godi-na, kada nastaje institucija političke vlasti. Primjerice, u Egiptu i Mezopotamiji vlast faraona legitimira se formulom “vladara--boga”. Kult vladara i naglašavanje njego-ve božanske prirode imali su osobit značaj. Faraon se poimao kao inkarnacija boga, a ne kao smrtno biće, te stoga nije živio me-đu ljudima niti je bio član zajednice. Je-dina razlika između boga i faraona bio je “opseg” moći kojima su raspolagali.Politička misao, god. 48, br. 1, 2011, str. 245-248246U antičkom Rimu kult vladara služio je kako za ostvarenje interesa oligarhije tako i za “čuvanje” zajednice od “kaosa i raspada”. Vladari su legitimnost osigurali zahvaljuju-ći aklamaciji legija. Uz to, vladajući je sloj na raspolaganju imao još jedno sredstvo: panem et circenses (kruha i igara), čime je osigurao aktivnu podršku ili bar ravnoduš-no pristajanje podčinjenih uz poredak. Kra-jem 4. stoljeća, prihvaćanjem kršćanstva kao državne religije javlja se nova legitima-cijska formula. Radi se o formuli Dei gratia prema kojoj vladar vlada po Božjoj milo-sti. Prihvaćeno je shvaćanje da svaka vlast dolazi od Boga. On je jedini istinski vladar koji vlada preko svojih legitimnih predstav-nika na zemlji. Važnost Crkve ogledala se i u činjenici da su pape službeno krunili kra-ljeve/careve. Formula Dei gratia zadržala se tijekom čitavog srednjovjekovlja. Među-tim krajem srednjeg vijeka čitav niz teore-tičara (Padovanski, Ockham, Kuzanski, Al-thusius) dovodi je u pitanje kada se počinju javljati ideje o narodnoj suverenosti nasu-prot teoriji o suverenosti monarha. Iz novog pojma suverenosti izvodi se temeljno pravo naroda na otpor vladaru. Time je narod defi-niran kao suveren, a vladar kao njegov puki izvršni organ. U 16. stoljeću oblikovana je doktrina racionalističkog prirodnog prava prema kojoj vlast nije vezana uz Božju vo-lju, već se radi o sporazumu ljudi.U 18. stoljeću srednjovjekovno poima-nje legitimnosti vlasti osobito dovode u pitanje filozofi prosvjetiteljstva (Diderot, Helvetius, Voltaire, Holbach), ističući kako je vlast ovozemaljska institucija koja pod-liježe ljudskim mjerilima. Odbijali su legi-timaciju političkih odnosa pomoću tradi-cije. U prosvijećenom apsolutizmu država se depersonalizira, a vladar postaje državni organ.U 20. stoljeću postupno se stabiliziraju liberalno-demokratski poreci. Vlast ima de-mokratsku legitimaciju ako ima podršku biračkog tijela, proceduralni legitimitet te ako poštuje određeni sustav vrijednosti (vladavina prava, pravna država, sloboda, jednakost, ljudska prava itd.).Prvi dio studije, pod naslovom Teorijske postavke o legitimnosti, obuhvaća dva po-glavlja: 1. Weberova teorija legitimnosti i 2. Postweberijanske teorije legitimnosti. Drugi dio, Legitimnost političkih poreda-ka u povijesnoj zbilji, obuhvaća sljedeća poglavlja: 1. Legitimnost liberalno-demo-kratskih poredaka, 2. Nacistički poredak i legitimnost, 3. Legitimacija fašističkog poretka u Italiji, 4. Socijalistički poreci i legitimnost te 5. Legitimnost postsocijali-stičkih poredaka.U prvom poglavlju autor se iscrpno ba-vi analizom teorijskog doprinosa zname-nitog njemačkog sociologa Maxa Webera. Weber je razvio prvu sustavnu teoriju o le-gitimnosti političke vlasti te s obzirom na legitimnost razlikuje tri čista tipa vlasti: karizmatsku, tradicionalnu i legalnu (racio-nalnu). Za Webera karizma nije prirođe-na kvaliteta nekog vođe, već način na koji ga podanici doživljavaju. Radi se o odno-su emocionalne predanosti podanika vođi kojeg smatraju fizički i intelektualno su-periornijim. Upravo zbog tih nadnaravnih osobina osobi pripada pravo da bude vođa. Ako vlastodržac želi zadržati vlast, mora svojim sljedbenicima neprestano dokazi-vati da je vlastitim osobinama legitimiran da vlada. Za tradicionalnu vlast karakterističan je osobni autoritet vlastodršca. Naime, radi se o pokoravanju osobi koja vlada sukladno tradicionalnoj svijesti o granicama vlasti, odnosno sukladno običajima (primjerice, Osvrti, prikazi, recenzije247patrijarhalna vlast, patrimonijalizam, sul-tanski i staleški tip vlasti). Do otpora poda-nika može doći jedino kada “gospodar” ne vlada sukladno tradiciji. Konačno, legalna je vlast karakteristična za modernu državu u kojoj se legitimnost temelji na vjeri u legal-nost apstraktnih i općih pravnih pravila ko-jima su podvrgnuti i građani i vlastodršci.U drugom poglavlju autor obrađuje mi-slioce koji su nakon Webera proučavali pi-tanje legitimnosti vlasti. Naziva ih postwe-berijancima jer njihov rad na neki način nastavlja Weberovu teoriju. Velik je broj mislioca koji su pokušali razviti svoju teo-riju legitimnosti, a autor izdvaja trojicu za koje smatra da su reprezentirali najistak-nutije polove postweberijanskih kretanja: Niklasa Luhmanna, Jürgena Habermasa i Wilhelma Hennisa. Luhmann je začetnik teorije samoreferentnih i autopoietskih si-stema te mu sistemsko stajalište također služi kao teorijski okvir za analizu legiti-mnosti odluka donesenih u sudskom i za-konodavnom postupku te postupku gla-sovanja. Za ta tri procesa karakteristično je da djeluju kao autopoietski sustavi koji obrađuju društvene fenomene u skladu s internim komunikacijskim procedurama. Luhmann dakle zagovara proceduralni le-gitimitet kao nužan, ali i dovoljan uvjet za opravdanje političke vlasti. S druge strane, Habermas drži da se čita-vo društvo ne može obuhvatiti sistemskim mehanizmima, već da postoji i “svijet ži-vota” koji predstavlja osnovicu iz koje se sistem formira i mijenja. Legitimnost vla-sti (supstancijalna legitimnost) rezultat je stavova i očekivanja koji nastaju u “svije-tu života”, koji je međutim ugrožen dina-mikom koju diktira kapitalistički sistem. Zbog toga u suvremenim društvima dolazi do krize legitimacije. Prema Hennisu pak, legitimnost neke vlasti čine tri faktora: osobni autoritet vla-stodršca, finalno legitimiranje (legitimi-ranje na temelju zadataka, s obzirom na svrhe) i legitimiranje pomoću limitiraju-ćih struktura i struktura koje postižu kon-senzus. Do krize legitimacije dolazi zbog kulturnih i nacionalnih sukoba te sukoba oko fundamentalnih vrijednosti. Ti sukobi dovode u pitanje dani okvir nacionalne dr-žave kao danas dominantnog tipa političke zajednice. U drugom dijelu studije autor se u pet poglavlja bavi legitimnošću suvremenih političkih poredaka. To su: liberalno-de-mokratski poredak, nacistički, fašistički, socijalistički i postsocijalistički poredak. Autor ističe da ne ulazi u potankosti po-jedinog režima jer njegova knjiga nije po-vijesna studija. U liberalno-demokratskim porecima vlast čine legitimnom narodna ili pučka volja, proceduralni legitimitet i poštivanje odgovarajućeg sustava vrijed-nosti. Krize legitimacije su moguće, ali ih takav tip političkog poretka relativno uspješno prevladava mehanizmima koje posjeduje. Nacistički i fašistički poredak odgovor su na krizu liberalne demokraci-je. Karakterizira ih širenje ideologije i kul-ta ličnosti političkih vođa. U njemačkom totalitarnom režimu mase su se neprekid-no pozivale na potpunu preobrazbu dru-štva, tj. stvaranje zajednice koja je pojm-ljena kao jedinstvo zajamčeno krvlju i tlom (Blut und Boden Ideologie). Naci-stička ideologija ideju nacije zamjenjuje idejom rase. U talijanskom je fašističkom poretku uz karizmatski autoritet vođe na-glašen i tradicionalni autoritet monarhije i državotvornih elita. Država je na prvom mjestu i nastoji se stvoriti potpuno novo uređenje talijanskog društva. Politička misao, god. 48, br. 1, 2011, str. 245-248248Socijalistički poreci pak na ideologijskoj razini ne trebaju opravdanje jer vlast odgo-vara isključivo povijesti, a ne i podanici-ma. U središtu ideologije marksizma-lenji-nizma nalazi se komunistička partija koja ima povijesnu misiju izgraditi besklasnu zajednicu. Budući da se partijskom ideo-logijom ne može osigurati legitimnost, po-seže se za autoritetom karizmatskog vo-đe, tradicijom i elementima legalne vlasti (primjerice, izbori kao privid demokrat-skih institucija). Komunistička ideologija pokazala se nesposobnom da osigura po-dršku podanika, što je dovelo do sloma većine socijalističkih poredaka krajem osamdesetih i početkom devedesetih godi-na 20. stoljeća. U zadnjem poglavlju autor se sumarno bavi problemom legitimnosti postsocijalističkih poredaka, analizirajući ga na primjeru Tuđmanova i Miloševićeva režima. Tim se režimima više bavi u svojoj knjizi Karizma: politička vlast i karizmat-ske ličnosti (2006). Nakon sloma socija-lističkih poredaka neki njihovi elementi i dalje egzistiraju u pojedinim zemljama na području bivše Jugoslavije i SSSR-a. Kao ograničavajuće čimbenike uspostave libe-ralne demokracije autor ističe plemensku (antiindividualističku kulturu), nacionali-zam i višestoljetnu tradiciju ekstremne pa-trijarhalnosti.Blaževićeva knjiga Legitimnost politič-kih poredaka originalno je i izuzetno vri-jedno znanstveno djelo koje nedvojbeno predstavlja doprinos politološkoj i pravnoj znanosti. Napisana je na sustavan i pregle-dan način, te će zato biti zanimljiva ne sa-mo stručnjacima koji se bave tom proble-matikom nego i širem krugu čitatelja.Dana DobrićPrikazJames R. MartelSubverting the Leviathan: Reading Thomas Hobbes as a Radical DemocratColumbia University Press, New York, 2007, 309 str.Ono što je Machiavelli za pojam vladara to je Hobbes za pojam suverena. Dominantno je shvaćanje u političkoj teoriji da Hobbes predstavlja oca apsolutnog suverena. U tom je smislu Levijatan svojevrsna Biblija o ge-nealogiji suverena. Je li to uistinu tako ili je to samo teza onih koji se ne usude čitati da-lje od prva dva dijela Levijatana, propituje James Martel u knjizi Subverting the Levi-athan. James Martel profesor je političke teorije u San Franciscu s dvije prethodno objavljene knjige i iskustvom predavanja retorike i političke teorije na najboljim američkim visokoškolskim ustanovama poput kalifornijskog sveučilišta Berkeley te prestižnih koledža Amherst i Wellesley u Massachusettsu. Martel je zanimljiv i vrlo produktivan autor, specijalist za Thomasa Hobbesa i Waltera Benjamina.Subverting the Leviathan nudi interpre-taciju Hobbesovih političkih i religijskih stajališta kroz svojevrsnu teoriju čitanja Levijatana, pokazujući kako je moguće dešifrirati Hobbesa na način drugačiji od većine do sada ponuđenih. U šest poglav-lja knjige Subverting the Leviathan Martel postupno razrađuje teoriju novog načina čitanja Hobbesova Levijatana. Njegova je argumentacija ukorijenjena u Hobbesovoj Osvrti, prikazi, recenzije

Robert Blažević: Legitimnost političkih poredaka

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia