Slavica Stojan

Stojan, Slavica

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

331Anali Dubrovnik 49 (2011)In memoriamRAFO BOGIŠIĆ (1925-2010)Književni povjesničar, kritičar i pisac, akademik Rafo Bogišić rođen je 2. ožujka 1925. godine u Konavlima, u mjestu Dubravka, koje je do 1961. go-dine nosilo drevni naziv Mrcine.Nakon osnovne škole koju je polazio u rodnom mjestu, upisao se u klasič-nu gimnaziju u Dubrovniku. Kad su partizani ušli u Dubrovnik u listopadu 1944. godine, svojoj su vojsci priključili dubrovačke sjemeništarce, a među njima i mladog Bogišića, dok su istodobno mnoge njihove profesore bez su-đenja odveli u smrt. Rafo Bogišić je tada doživio vatreno krštenje sudjelujući u nekoliko krvavih okršaja ratne završnice u Istri. Duboko mu je ostala u sjećanju partizanska pljačka istarskih sela, ali i hrvatske zastave izvješene na kućama u labinštini dan nakon pobjede nad Nijemcima.Nakon položene mature Rafo Bogišić upisao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studijske grupe jugoslavenski jezici i književnosti i talijanistika. Di-plomiravši, zaposlio se kao srednjoškolski profesor u Dubrovniku. Godine 1952. dobio je mjesto asistenta u Institutu za povijest Jugoslavenske akademije zna-nosti i umjetnosti u Dubrovniku. Radno mjesto u ovoj instituciji trajno je defi -niralo njegov put znanstvenika i profesora. Nakon toga odlazi u Zagreb i zapo-šljava se na katedri za stariju hrvatsku književnost. Doktorirao je na temi Knji-ževno djelo Nikole Nalješkovića. Od 1966. godine docent je na Filozofskom fakultetu. Izvanredni profesor postao je 1972. godine, a od 1977. pa do umirov-ljenja bio je redoviti profesor i voditelj Katedre za stariju hrvatsku književnost. Godine 1977. postao je izvanredni, a 1991. godine i redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za književnost.Rafo Bogišić je vrlo rano počeo surađivati u različitim književnim časopi-sima, još u vrijeme kad je kao gimnazijski profesor predavao hrvatski jezik i književnost u Dubrovniku. Napredujući u znanstvenoj karijeri, objavio je broj-ne književne i znanstvene priloge u relevantnim književnim i znanstvenim publikacijama kao što su časopisi: Rad Hrvatske akademije znanosti i umjet-nosti, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Radovi Za-voda za slavensku fi lologiju, Forum, Umjetnost riječi, Republika, Croatica, 332 Anali Dubrovnik 49 (2011)Zadarska revija, Dubrovnik, kao i brojnim zbornicima. Priredio je i nekoliko antologija starije i novije hrvatske poezije, među kojima se posebno ističe Leut i trublja (Zagreb 1971). Neprestano je produbljivao svoje znanstvene interese. Započevši s renesansnim književnicima koji su stvarali u Dubrovniku protegao ih je na cjelokupno područje starije hrvatske književnosti i pisane kulture. Po-sebno se posvetio starijim hrvatskim piscima koji su kameni temeljci starije hrvatske književnosti: Marku Maruliću, Džori Držiću, Mavru Vetranoviću, Ni-koli Nalješkoviću, Marinu Držiću i Ivanu Gunduliću. Od stotinu i pedeset objav-ljenih znanstvenih radova posebno se ističu tekstovi koji svestrano analiziraju djela pisaca dubrovačkog humanističko-renesansnoga kruga, a potom i pred-stavnika književnog baroka.O Mavru Vetranoviću, pjesniku zrele renesanse, govori kao o pjesniku potlače-nih i siromašnih, kao o pjesniku koji angažirano ustaje protiv negativnih pro-izvoda dubrovačkog zlatnog doba: na jednoj strani visoke zarade, trgovina koja punim jedrima bogati državnu i privatne kase i kese, stanje koje je iznjedrilo umjetničko, estetsko, uzvišeno i lijepo, ali istodobno i stanje koje je proizve-lo pohlepu, lakomost, gramzljivost, niske strasti. Bogišić zapaža nemoć pje-snika i vizionara koji duboko promišlja suvremeni trenutak, ali istodobno nije u mogućnosti išta učiniti, njegov glas iz pustinje nitko ne čuje ili ne želi čuti. Bijeg iz tog svijeta stjecanja i brojenja novca moguć je samo u svijet netaknu-te prirode ravnodušne na tu vrstu ljudske pohlepe, među biljke i životinje. O tome svjedoči i Držićev impresivni bestijarij, iako autor ovdje nije time zau-zet. Treba istaknuti ovom prigodom da nitko kao on nije tako emotivno oživio Vetranovićev dodir s krajolikom i prirodom, sa životinjama i biljem koje je susretao na svom usamljeničkom pobožnom putovanju kroz vrijeme. Zauvijek mi se usjeklo u sjećanje predavanje akademika Bogišića o Vetranovićevu “Re-meti” (druga godina studija kroatistike - starija hrvatska književnost). Kako je on poetski doživio svaku onu travčicu koju spominje pjesnik, usamljeni benediktinac na Sv. Andriji, svaku ribu, lupara, guštericu, divlju pticu, morsku medvjedicu! Ve-tra novićevu Pjesancu Marinu Držiću upomoć, inače neviđen primjer etičnosti i poštenja, kao i Pjesancu u pomoć poetam, Bogišić tumači kao totalnu upuće-nost tog svetog čovjeka na svijet duha i “kreposti”, njegovu istinsku privrženost poeziji i spremnost da je brani. Niz o starijim hrvatskim piscima nastavlja se napisom o Nikoli Nalješkoviću, uz čije je ime i djelo autor osobito vezan; Na-lješković je, naime, bio tema njegove doktorske disertacije. Marin Držić je velika tema Rafa Bogišića kojoj se on uvijek iznova vraća. Neviđenim poetskim instin-ktom, koristeći znanstveno potvrđena saznanja, Bogišić rekonstruira ne samo 333Anali Dubrovnik 49 (2011)Držićevo kretanje, nego i njegove misli, sjećanja, želje, njegov emotivni svi-jet. Uz različite zbornike i antologije u kojima nije mimoišao Držića spomenut ću Mladi dani Marina Držića, knjigu objavljenu 1987. godine, te Marin Držić sam na putu, knjigu objavljenu 1996. godine. Ovdje je riječ o Bogišićevu do-življaju prikazivanja Tirene na svadbi Vlaha Držića, kao i o teatarskom doga-đaju u Sieni u politički nesigurnom vremenu, u kući istaknuta sienskog plemića, u kojoj je Držić igrao glavnu ulogu, a autor pretpostavlja da je možda sam i na pisao komediju koju je predstavljala sienska družina.Antiturskim temama u hrvatskoj književnosti stari dubrovački pisci nisu dali osobit prinos. Princip dubrovačke vanjske politike da se u odnosu prema Tur-cima ne podiže prašina i ne muti voda poštovali su i pisci, gotovo svi redom izuzmemo li neke Vetranovićeve stihove. U tom je smislu istup Antuna Sasina Dubrovčanina, koji je živio u Stonu, s pjesničkim djelom Sedam razboja (raz-bojništva) od Turaka svojevrsni presedan. Usporedivši ga s dalmatinskim pje-snicima koji su angažirano progovorili o patnjama ljudi pred turskim napadima i od turskog zuluma i žalopojkom opjevali svoju nevolju, autor ističe da Sasin suprotiva tome pjeva o pobjedama nad turskim osvajačem. Posebna pažnja i više radova posvećenih Ivanu Gunduliću upotpunjuju ovu zbirku radova o starijim hrvatskim piscima - Dubrovčanima. Gundulića i nje-gova Osmana i Bogišić tretira kao najpopularnije i jedno od najuspjelijih djela hrvatske književnosti do 19. st. koje je ušlo u organizam cjelokupne hrvatske kulture. Pokušava dati odgovor na pitanje zašto je prošlo toliko dugo vremena od nastanka do tiskanja tog velikog epskog djela. No prostor njegovih pitanja i mogućih odgovora je širok; tko je uopće Ivan Gundulić i što predstavlja u hr-vatskoj književnosti, metaforičko-simbolički identitet njegovih ideja i pojmova sloboda - pravda - ljepota; što sačinjava Gundulićev pastoralni koncept. Raz-matra ulogu književne baštine kod Gundulića, kao što je primjerice glagoljaška ideja (stara hrvatska ideja narodnog domoljublja), ali i Gundulića kao utemelji-telja novije hrvatske njiževnosti.Za knjigu O starim hrvatskim pjesnicima (Zagreb, 1968), nagrađen je Go-ranovom nagradom za književnost 1969. godine. Nakon toga slijedile su knji-ge Na izvorima (Split, 1976), Književne rasprave i eseji (Split, 1979), Riječ književna stoljećima (Zagreb, 1987), Tisuću života, jedan put (Rijeka, 1991), Zrcalo duhovno (Zagreb, 1997), Dubrovački sažetci (Dubrovnik, 2007). Oso-biti je doprinos dao Rafo Bogišić biblioteci Matice hrvatske Pet stoljeća hr-vatske književnosti, u kojoj je priredio cijeli niz izdanja, sudjelujući istodobno u osnivanju brojnih ogranaka Matice hrvatske i pridonoseći njezinoj obnovi 334 Anali Dubrovnik 49 (2011)(Nalješković, Benetović, Palmotić, Zagreb, 1965; Zbornik stihova XVII. stoljeća, Zagreb, 1967; Zbornik stihova XV. i XVI. stoljeća, Zagreb, 1968; Zbornik stihova XVIII. stoljeća, Zagreb 1973).Bogišićevo istraživanje starije hrvatske književnosti uvijek se obazire na europski kontekst, ali i na organičku povezanost pojedinih razdoblja i područ-ja s ukupnim književnim zbivanjima na prostoru hrvatskih zemalja, proširu-jući i produbljujući spoznaje o starijim razdobljima i iščitavajući njezino ukor-jenjivanje u noviju hrvatsku književnost, koja nastaje nakon hrvatskog prepo-roda u 19. stoljeću.Uz dvadesetak knjiga koje predstavljaju znanstvene rasprave, Rafo Bogišić je zakoračio i u područje fi kcije, pa su na taj način intonirane knjige Dnevnik vladike Deše, Marin Držić sam na putu i Patnje mladog Džore.Osebujnost Bogišićeva stvaralačkog pristupa starijoj hrvatskoj književnosti je u tome što on uvijek uključuje emotivni stav prema piscima kojima se cije-loga života bavio. Njegova spisateljska riječ uvijek je izuzetno zanimljivo šti-vo, intelektualno i znanstveno, ali narativno vrlo pristupačno. Literatura je to koja osvaja neposrednim pristupom i koja ni u jednom trenutku nije emotivno neutralna. Kad spominjem emociju onda mislim na domoljublje kao energiju koja je pokretala Rafa Bogišića i kojom je uvijek pronalazio nazočnost prošlog u sadašnjem i obrnuto. Živjet će uvijek u srcima mnogih kojima je odškrinuo vrata u svijet hrvatske književne baštine!Slavica Stojan

Rafo Bogišić (1925-2010)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia