U članku se donose prikazi Mažuranićeve "Slovnice Hervatske" i Veberove "Skladnje ilirskoga jezika" povodom stopedesete obljetnice njihova izdavanja

Livija Reškovac

Reškovac, Livija

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Livija Reškovac: Osvrt na Slovnicu i Skladnju 1859.   179        Livija Reškovac   OSVRT NA SLOVNICU I SKLADNJU 1859.  Gledajui hrvatsku jezinu povijest od razdoblja ilirizma do kraja 19. stoljea, uoava se razdoblje velikog filološkog entu-zijazma, borbe, truda i rada na normiranju hrvatskog književnog jezika. To razdoblje najznaajnije obilježavaju razliita književ-nojezina normativna rješenja zagrebake škole na jednoj i škole hrvatskih vukovaca na drugoj strani te slovnice i gramatike1 ko-je su izdavane u težnji normiranja i usus-tavljanja hrvatskog jezika na svim njegovim razinama. Zagrebaka filološka škola zalaže se za ujednaeni književni jezik temeljen na književnojezinoj tradiciji, prihvaajui kaj-kavizme i akavizme kao dodatno blago je-zika. Nasuprot njoj stoje pripadnici škole hrvatskih vukovaca iji stavovi i pobjeuju  krajem 19. stoljea, a jezik biva normiran prema naelu Govori kao što dobri štokavci govore, oslanjajui se na živi govor štokavskog izriaja, ne priz-najui kajkavizme i akavizme. Najznaajniji predstavnici zagrebake filološke škole (pored Vjekoslava Babukia i Bogoslava Šuleka) bili su Antun Mažurani (1805.-1888.) i Adolfo Veber Tkalevi (1825.-1889.). Mažuranieva druga gramatika, Slovnica Hèrvatska (1859.) bila je namijenjena školskoj upotrebi, ali prerasla je u znanstvenu slovnicu zbog Mažuranieva pristupa grai. Dijeli se na e-tiri dijela: I. Glasoslovje (slovopis, pravopis, glasovi i glasovne promjene, prozodija), II. Pregibanje reih (morfologija promjenjivih rijei), III. Tvo-renje pregibivih reih (tvorba promjenjivih rijei – imenica, pridjeva, glagola), IV. O esticah (nepromjenjive rijei). Nedostaje joj sintaksa, ali ju nadopunjuje Veberova Skladnja ilirskoga jezika, tiskana iste godine. Pisa-                                                   1 Naziv slovnica bio je karakteristian za pripadnike zagrebake škole, a naziv gra-matika za školu hrv. vukovaca.  hrvatistika                                                        studentski jezikoslovni asopis   180  na je morfonološkim pravopisom i slovopisom sukladnim ilirskom (uz , piše se i èr). U popisu glasova znaajno je da Mažurani i dugi i kratki odraz jata smatra jednim fonemom, a izgovor dvo-glasnika  jednosložnim, dok dvosložan izgovor dopušta samo u stilske svrhe. U dijelu O naglasku Mažurani daje najopsežniji opis novoštokavskog naglaska za ono doba te  obrazlaže svoju postavku da je štokavski naglasak izveden od starijeg akavskog. Pravila o raspodjeli naglaska ista su kao i u suvremenom jeziku. Što se tie dvoglasnika, Mažurani smatra odraz dugog jata jednosložnim, a kratke naglaske kojima se obilježuju samo kao nužnim slovopisnim rješe-njima. Jedina sustavna mogunost bilježenja naglasaka na  je kao i kod sva-kog drugog naglašenog dugog samoglasnika razloženog na slog s dvama sa-moglasnicima: ie; primjer: peta/rka = peta/rieka = peeta/rieka. U morfolo-giji se oslanja na normu iz Temelja s ponekim malim odstupanjima (u G mn. sad je samo – ah). Posebnost Slovnice nalazi se u razlikovnom usporeivanju književnog jezika s vukovskom normom, dijalektom i starijim hrvatskim jezikom. Ma-žurani tako opisuje što hrvatski jezik jest (jugozapadno jezino podruje), a što nije (razlikovne odredbe hrvatskog i srpskog jezika), posebno naglašava-jui te razlike i suprotstavljajui se Karadžiu kojeg ne drži mjerodavnim za normiranje hrvatskoga jezika. Antun Mažurani daje prednost gradskom iz-govoru jer ga smatra bližim pisanom, književnom jeziku. Govorei o tradi-ciji i starijim gramatiarima, Mažurani upozorava na mnoge zastarjele obli-ke i opisuje novije, modernije (npr. zastarjeli oblik imperfekta). Veberova Skladnja ilirskoga jezika za srednja uilišta, smatrana prvom hrvatskom sintaksom, izlazi u trima izdanjima, u dvama samostalno, a kasni-je u sklopu Slovnice h(è)rvatske za srednja uilišta. Sastavljena je od triju di-jelova: skladnje slaganja, skladnje djelovanja i skladnje poredanja. Razlike od suvremenih gramatika nalaze se u nepoznatom futuru egzaktnom (biti e se uvjerio), neobinim rekcijskim mogunostima slaganja padeža uz glagol (akuzativ osobe s infinitivom), stavljanju izlaganja o vrstama nezavisno i za-visno složenih reenica u poglavlje o veznicima, kao i redu rijei u reenici (estica se piše se prije zamjenine zanaglasnice). Bliskost suvremenim gra-matikama vidljiva je u opisu promjenjivih vrsta rijei, redu rijei (naravni i umjetni), a opis pasiva, stegnutih izreka i participa vrlo je blizak suvremenoj generativno-transformacijskoj sintaksi.  Veberova sintaksa cjelovito je djelo, praktino i znanstveno, a sam nje-gov jezikoslovni rad nadovezuje se i nadopunjava na Mažuraniev, indirekt-no i Babukiev. Vrijednost njihovih djela vidljiva je u konkretnim i jasnim normativnim rješenjima u okvirima zagrebake filološke škole i ilirske tradi-cije. Nastavljanjem na tradiciju nadvladali su ju u najpozitivnijem smislu, Livija Reškovac: Osvrt na Slovnicu i Skladnju 1859.   181  nadopunjujui ju i preraujui, stvarajui tako od nje novi stupanj za razvoj i rast jezika koji je u svom neprekidnom kretanju do danas.  Literatura  Ham, Sanda, 2006. Povijest hrvatskih gramatika, Nakladni zavod Globus, Zagreb. 

Osvrt na "Slovnicu" i "Skladnju" 1859.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia