Članak je usmjeren na umjetničke projekte i intervencije u industrijsku kulturnu baštinu u pojedinim gradovima Republike Hrvatske (odnosno – s obzirom na dugogodišnju situaciju – mračne naše) koje korektivno nastoje uputiti vladajuće strukture na teorijska i praktična promišljanja raznorodnih aspekata zaštite, odnosno prenamjene pojedinih objekata industrijske baštine. Riječ je o sljedećim umjetničkim projektima: Urbana intervencija Tanje Dabo (1999.), koju je spomenuta umjetnica izvela na vratima bez kvake, na zidu s bodljikavom žicom riječke, dakako, bivše Tvornice “Rikard Benčć” kao buduće lokacije Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Nadalje, riječ je o labinskoj izložbi Rudarske uspomene Kristine Leko (2008.), o projektu Podzemni grad XXI. multimedijalne skupine Labin Art Express, o projektu Nevidljivi Sisak: fenomen Željezara Marijana Crtalića (2009.), intervenciji SOS Nada Dimić (2000.) Sanje Iveković te o projektu Zlatka Kopljara K 13 (2010.), koji je inspiriran zgradom Tvornice električnih žarulja u Zagrebu. Pritom se članak osvrće i na projekt Reka – Zagreb: dvije ulice, dva mjesta, dvije sudbine (2002.), kojim je Marijan Molnar ispitivao poveznice između Prvomajske ulice u Reki (umjetnikovu rodnom mjestu) kraj Koprivnice i Medvedgradske ulice u Zagrebu. Naime, novootvorena je farma za uzgoj kokoši u Prvomajskoj ulici evocirala činjenicu da je prostor današnje Gliptoteke HAZU nekoć bila tvornica za preradu kože.The article is oriented to art projects and interventions in industrial cultural heritage in certain cities in the Republic of Croatia, which are trying correctively to motivate the powers-that-be to consider both theoretically and practically the various aspects of conservation and/or conversion to other uses of individual heritage structures
