Mate Hraste

Croatian

Hraste, Mate

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

90 upita za junačko zdravlje. U grizao se za jezik. Cesto znači zamjenu: Pozdravi brata i poljubi ga za 'me. Vratio mu je mUo za drago. Ne vraćajte zlo za zlo. Kutrio sam kilogram voća za šezdeset dinara. Isto tako i namjenu: Na stolu je čaša za vino. Čuvaj bijele novoe za ome dane. Nije za kozu sijeno. Taj se prijedlog upotrebljava i kao do-puna predikatu uz glagole nepotpuna zna-čen}a: Tko Tle drži brata za brata, on će tu-dina za gospodara. Narod ga držaše za -cara. lzabTaše ga za ~aćelnika. Susrećemo ga i kao objekt uz neke glagole: Slijepa za put i budalu za savjet ne valja pitati. Rđa za zlato ne prianja. SV1e 6u to službe i značenja prijedloga za , akuzativom, ali, kako iz primjera vidimo, nigdje ga nismo našli u značenju pravca ili smjera, koji vodi do nekoga mjesta. Ali ipak svakoga dana čujemo rečenice: Vlak je ot/mtovao za Split, za Beograd, za Sara-jevo. Parobrod putuje za Trst, za Crikve-nicu, .za Lošinj, za Dubrovnik. Avion je krenuo za Pariz. Isto tako i: Otac je krenuo vlakom za Banja Luku. Mi večeras putuje-ma za New York. Takva se upotreba prijed-loga za s akuzativom ('uje obično u sluča­jevima, ako se navodi vozilo, koje nas vo-ZU u pravcu nekoga mjesta (vlak, parobrod, Ilvion), jer parobrod, vlak, avion obično ne putuju ravno u konačno odredište, nego se zaustavljaju na svom putu u više mjesta. Prema tome parobrod na pr. ne vozi iz Du-brovnika u Rijeku, nego najprije u Korčulu, pa u Hvar, Split, Šibenik i t. d. do Rij eke. Parobrod dakle za nekoga putnika vozi u Korčulu, za nekoga u Šibenik ili Zadar pre-ma tome, gdje putnik kani izaći. Međutim , ako se ne navodi vozilo, manje se upotre-bljava prijedlog za u tom značenju, a više prijedlog tl: Otac je otputovao u Zadar. Mi putujemo u Split. Vozimo se tl Trst. Putu-je/no u Ameriku. To je zato, što svaki put-nik putuje u određeno mjesto: u Split iJi u Šibenik iJi u Rab, a ne u sva mjesta . Tako je j edino pravilno ,govoriti i kad navodimo vozilo: Putujemo vlakom u Split, u Zadar, lt Sarajevo. Vozimo se parobrodom tl Trst, tl Kotor. Letimo avionom tl Pariz, u Beč, tl Ziirich. Vlak kreće u Beograd. Do zamjene prijedloga II prij edlogom za došlo je po ugledu na romanske i germanske jezike, osobito pod utjecaj em francuskog, talijan-skog i nj emačkog jezika, jer su pod nji-hovim utj ecaj em bili naši narodni govori, a preko njih i naš književni jezik. Talijani kažu: Parto per Trieste. II treno parte per Napoli. Nijemci: Der Zug fiihrt nach Miinchen. Englezi: I travel to London. Fran-cuzi kažu: Ce train va pour Paris (doslovno: ovaj vlak i,de za Pariz, mj. u Pariz), ili: partir pou]" Zagreb (poći za Zagreb, mj. u Zagreb). U talijanskom jeziku riječ per, kao u njemačkom nach, u francuskom pour, a u engleskom to zn<llče zapravo: pre-ma, u pravcu, za. To je dalo povoda upo-trebi prijedloga za .i u našem jeziku, naj-prije za vozilo, a zatim sve češće oj za put-nike, koji se tim vozilom voze. još bismo za vozilo mogli reći, da vlak vozi na pr. prema Vinkovcima. iJi parobrod u pravcu Zadra, ali ne za Vinkovce ili za Zadar. Za putnika tako ne možemo reći , jer on putuje u određeno mj esto. Upotreba prijedloga za 5 akuzativom nij u duhu našega jezika u tome značenju ni z~ vozilo ni za putnika. Treba dakle pisat i i govoriti: Vlak je otputovao II S/lli/. Parobrod putuje tt Trst . O/ac je krCT/Ua II Dubrovnik. Avion je kre-mio u Pariz. Mate Hras/(' ZASTO POVIJEST I VJESNIK. A NE POVJEST IVIjESNIK? jedan čitalac »Jezika« pita, zašto se piše povijest i vjesnik, kad je po izgovoru u prvoj riječi dugo o i kratko je, a u drugoj dugo je, dakle ije. Nj emu se či ni, da bi bo-lje bilo pisati povjest ivijesnik, »kako se i govori«. Riječ povijest uzeta je u ovom obliku u književrri jezik prema narodnom izgovoru povijest, dakle s kratkim o u prvom slogu i s dugim ja10m u drugom slogu. S takvim se akcentom ona govor; na velikom pod-ručju ijekavskoga ,govora i ujedno o~govara složenicama pripovijest, zapovijest, također s brzim akcentom na prvom slogu oj s du,gim jatom u posljednjem slogu. Tako bilježi te riječi Akademijin Rječnik hrvatskoga ai srpskoga jezika, a i svi <Doviji rječnici ije-kavskoga govora. Istina je i to, da se ime-nica povij.est govori i s onakvim akcentom, kakav navodi naš čitalac, dakle povjest, ali taj izgovor nije uzet kao knji~evni, premda se kadšto tako i pisalo, osobito u posljednje vrijeme u Bosni i Hercegovini. Mogu reći već i to, da je i Pravopisna komisija odo-brila kao književni izgovor samo povijest. Na taj se način ujedno održava paralelnost povijest, pripovijest, zalJovijest, dok bi pi-sanje povjest, Pripovijest, zapovijest otkri-valo dvostrukost. Imenica vjesnik govori se u narodnom jeziku na tri različita načina: vjesnik (gen. vjesnika), vjesnik i vjesnik. Prvi je izgo-vor zabilježen kao književni u našim najbo-ljim rječnicima, pa ga stoga i Boranićev Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika uzi-ma za književni. Drugi izgovor s brzim ak-centom na prvom slogu uobičajen je na isto-91 ku, pa ga je priznao za književni Belićev Pravopis srpskohrvatskog jezika. Treći izgo-vor s dugosilaznim akcentom na prvom slo-gu govori se po sjeverozapadnim krajevima. pa na tom ak.centu zasniva i naš čita l ac svoj pri.govor i zahtjev za druga.č ijim pisa-<Dj em. Taj treći način izgovora još nije pri-znat kao književni, pa stoga nije ni ušao u rječnike suvremenoga književnog jezika. Ako bi se njegovo prostranstvo u znatnoj mjeri proširilo, mogao bi i on b~ti priznat kao knji ževn i. Takve akcenatske varijac ije mo-žemo opaziti i u drugih imenica s takvim nastavkom, na pr. u imenica rječnik i gla-snik, pa se i s njima u tom [){)gledu jednako postupa. Prema tome <Daš čitalac neka 1 dalje piše povijest i vjesnik. a neka postepeno i svoj iz.govor prilagođuje knji~evnom izgovoru, koji se može najbolje čuti u našim kazali-štima s dobrim književnim jezikom. Ljudevit Jonke IZ ŠKOLSKE PRAKSE N ASTA V A GRAMATIKE Nastavni program za naš narodni jezik ističe među ostalim zadacima još i zadatak, da učenici steknu osnovna znanja o zako-nima jezika i steknu pravopisne navike. Kako i taj zadatak proizlazi ne samo iz na-ših općih zahtj eva, nego i riz pravilnih postavaka naših metodičara jezičnih stručnjaka, to ga treba poštovati. Ako ponekad naiđemo na dominantan položaj gramatike u čitavoj nastavi materinskog je-zika i na pusto gramatiziranje, tada nije kriva sama gramatika, koja je potrebna i nužna, već su kriva jednostrana shvaćanja i nepravilne metode u toj nastavi. Svlada-vanje gramatike nije ni jedini, ni osnovni, ni osamljeni zadatak u nastavi našega jezi-ka, a samo je gramatiziranje odraz meto-dičkoga prilaženja nastavnoj građi. Nastava materinskog jezika ne iscrpljuje se ni u književnosti, ni u gramatici. Loše čini onaj, koji razbija jedinstvo te nastave i njezinu unutrašnju, sadržajnu povezanost i metodičku uvjetovanost. Kao što je pogre-šno »bježanje od gramatike«, tako je po-grešno vršiti svakom prigodom, <Da svakom sadržaju uvijek jednake analize, iz kojih gramatika strši kao kost. Gramatika ne smi-je dje tetu omrznuti. već postati jednom od riznica pravilnosti ljepote naše materin-ske rij eči. Ako se Qsvrnemo na nastavni program. na čitanku i gramatiku za V. Tazred osmo-godišnje škole. pa ako u svoj rad unesemo svoje ljubavi za književni jezik, ~ uz to 1 svoje snalažljivosti i iskustva, tada se ne će pojaviti ni gramatičarstvo ni gramatizi-ranj e, a učenici će ipak stjecati gramatičkQ i pravopisno znanje. Nastavni program ne pridonosi nepravilnim tendencijama ni jed-nostranosti ma. Čitanka ima mnogo ·raznoli-koga materijala, te moramo upravo tražiti , što bi bilo najpogodnije za uže gramatičke vježbe. Sama je gramatika, po mome mi-šljenju, i čitanka i gramatika. U njoj ima lijepih i prikladnih kraćih štiva i odlomaka. 

What Is Correct: Putujem za Rijeku (I’m travelling for Rijeka) or Putujem u Rijeku (I’m travelling to Rijeka)?

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia