For a long time the principal of “no-cure no-pay” prevented the assessment of the salvage award where no property has been salved. However, the practice has shown that a blind adherence to that principle may and will jeopardize the protection of the marine environment, especially in the cases were a disaster of a laden tanker (spills of oil and LNG carried as cargo) or large (over 10.000 TEU) vessel (bunker and HNS spills) is likely. The professional salvors, alerted by a number of unfavorable cases, were not anymore prepared to risk their lives and high operational costs of salvage, in situations where a chance of successful recovery of at least a part of property was small. When a number of major oil-spill disasters occurred, the maritime community finally reacted, at first through the industry means of specialized salvage contract forms, followed by a modern regulation of the law of salvage. These legal instruments enabled the salvors to seek remuneration of costs even when the salvage has been unsuccessful, provided that they have used their skill and efforts to protect the marine environment. The status of the salvage industry is furthermore strengthened by the appropriate norms regarding the right to limit the liability, and the exclusion of liability in cases of damage caused by oil pollution (oil carried as cargo). However, no such provisions are ensured regarding the possible spills of bunker oil, or in the case of the criminal sanctions for ship-source pollution. The International Salvage Union reacted strongly against such regulations, threatening to stop the salvage operations until
appropriate guarantees have been secured. In the meantime, a CMI
questionnaire has been distributed to the Member States to the 1989
Salvage Convention, asking for opinions on, among other things,
the possibility of creating a parallel, Environmental Award. So far,
the initial Governmental response has been largely unsupportive of
the notion.Princip “no-cure no-pay” dugo je vremena sprječavao dodjeljivanje nagrade
za spašavanje u slučaju izostanka spašene imovine. No praksa je pokazala kako slijepo
pridržavanje tog principa može ugroziti zaštitu morskog okoliša u slučajevima
kada prijeti potonuće tankera i velikih brodova, te izlijevanje nafte kao tereta ili
pogonskog goriva u more. Profesionalni spašavatlji na moru nisu bili spremni izlagati
se troškovima i rizicima spašavanja ukoliko je prijetila realna opasnost potonuća
broda s malom šansom spašavanja imovine. Nakon nekoliko velikih tankerskih
katastrofa, pomorska industrija i zajednica reagirale su na ovaj problem, te najprije
kroz Lloydov standardni obrazac ugovora za spašavanje, zatim putem Međunarodne
konvencije o spašavanju iz 1989., te naposljetku uz mogućnost ugovaranja posebne
klauzule o Posebnoj naknadi P&I klubova, omogućile su spašavateljima posebnu
naknadu troškova spašavanja u slučajevima kada nije moguće potraživati standardnu
nagradu za spašavanje. Istovremeno, pozicija spašavatelja dodatno je zaštićena
putem Londonske konvencije o ograničenju odgovornosti iz 1979. s Protokolom iz
1996., gdje se nudi posebna mogućnost ograničenja odgovornosti spašavateljskih
brodica. Konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu od onečišćenja naftom iz
1969. s Protokolom iz 1992. potpuno isključuje odgovornost spašavatelja. Takva
odluka rezultat je političke volje zemalja članica te Konvencije, kako bi se dodatno
potaknulo spašavatelje na što bolji učinak kod akcija spašavanja gdje potencijalno
prijeti velika ekološka šteta. Takva odredba međutim nedostaje u Konvenciji o
građanskoj odgovornosti za štetu od onečišćenja naftom iz brodskih spremnika za
gorivo iz 2001. godine. Slična je situacija i s Europskom direktivom o onečišćenju
s brodova iz 2005., gdje se također ne ističe nikakav zaštićeni status spašavatelja.
Međunarodna udruga spašavatelja oštro je reagirala na posljednje dvije navedene
regulative, te zaprijetila prestankom spašavanja u vodama pod nadležnošću
zemalja članica navedene Konvencije, odnosno Europske Unije, koje prethodno u
svom nacionalnom zakonodavstvu ne usvoje posebne norme kojima se isključuje
odgovornost spašavatelja unutar polja primjene tih regulativa. U međuvremenu,
Međunarodni pomorski odbor, na prijedlog Međunarodne udruge spašavatelja, započinje s preliminarnim radovima na reviziji Konvencije o spašavanju iz 1989.,
pri čemu spašavatelji inzistiraju na dugo najavljivanoj Posebnoj ekološkoj nagradi
za spašavanje, koja bi neovisno o nagradi za spašavanje dodatno osnažila položaj
profesionalne spašavateljske industrije
