A. A.

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

280 Čarolije, vještice i vukodlaci Čarolije, vještice i vukodlaci Teško je kazati, kada je započela »crna magija«. Ona se vu-če kao posebna nit od najstarijih vremena, gotovo kroz svu po-vijest ljudskoga roda. Ona prati čovjeka kao njegova sjena. To se osobito vidi u oblicima magije, kćfkovi  su čarolije, vjera u vještice i vukodlake, te opsjednuće. Ogledajmo to pojedinački. 1. Čarolije, Kad sam otrag par decenija bio u Pompeju, naišao sam na dućan jestiva, koji se nalazio medu ruševinama. Na gornjem je kućnom pragu tog dućana uklesano ime starog Rimljanina, vlasni-ka. Odmah je uz ime i »figa«  iz ljudske ruke. Vidi se, da je trgovcu posao dobro uspijevao, pa se bojao zavidnika. Očevidno je i on kao i njegovi savremenici vjerovao u čarolije. Stari su Rimljani svugdje vidjeli zle sile, koje treba odvraćati pomoću amuleta. Tako sam našao i u napuljskom muzeju bezbroj takovih protučarolijskih sredstava, što su ih našli u pompejskim razvalinama i tamo preni-jeli. Jednako imade obilje toga i u splitskom muzeju, koji nam po-kazuje prošlost i vjeru starih Rimljana u Solinu. I Grci su poznavali čarolije, kako nam svjedoči Odiseja. Tako Menelej uhvati na Forosu morskog starinu Proteja, ali se ovaj sad pretvori u lava sad u zmaja i vepra, sad u drvo (Odis. IV, 454-458). I Atena pretvara Odiseja u starca (Od. XVI. 194 dd). I Jelena poznaje piće, kojim čovjek zaboravi na svu žalost i nevolje. Helena, Zeusova kći, tad nečem se domisli drugom: Nekakav ustuk baci u vino, od kojega piše, Ustuk od tuge, od srdžbe, od spomena svakakvih zala. ' Tko bi gucnuo njega iz vrča, gdje se smiješo, Tome cio se dan odronila ne bi niz lice Suza ni jedna, ni otac da umre njemu il* mati, II' da miloga sina pred njim mačem sijeku II njegova brata, i očima sve to da gleda (Odis. IV, 219-226). Lehmann (Zauberei 67) misli, da su stari Egipćani poznavali indijsku biljku »Cannabis indica«, koju i danas na istoku upotre-bljavahu kao sredstvo znojenja i omamljenja. Dakle to nije čarolija, ali ljudi to pripisuju ipak nekoj višoj sili ili zlu duhu. Feačani svo-jim čarolijama znadu obmamiti čak i lade, te ove plove i bez kor-milara. ' Jer u Feačana nema krmara, a njihove lađe Nemaju nikakvoga krmara, kako ga druge Imaju; same znadu, što misle ljudi i hoće (Od. VIII, 557-559). I stari Grci znali su čarobnjačke izreke. Takovim su sredstvi-ma Odiseju zaustavili krv, kada ga je vepar u lovu ranio (Odis. Čarolije, vještice i vukodlaci XIX, 457). Takovim su čarolijama znali i u hramu liječiti bolesnike, ako bi ih ovamo donijeli. Sve je to kao tajna ostajalo u sveće-ničkim obiteljima. No prije Rimljana i Grka poznavali su na istoku Kaldejci sve moguće vrsti čarolija. Tako su oni imali »talismane« ili slike bogova, koje su znali uzidati na pročelju kuće i Čak ispod do-njeg praga ili ispod tla. Mnoge su zgrade imale kao ures ogromne kipove bogova, koji su morali štititi kuću od zlih duhova i sva-kog zla. Tako čitamo i ovo: »Jer me je vračara začarala, vješti-ca proklela, nada mnom plače moj bog i moja božica. Moja me bolest teško muči. stojim i ne lijegam, niti noću niti danju. Oni su koncima napunili moja usta, s up u n t u bilinama su začepili mo-ja usta. Piće su mi pokvarili. Moje je veselje nevolja, moja radost žalost.« Stari su Kaldejci poznavali i »zao pogled.« To se vidi iz ovih riječi: »Vračaro! Proklinjem tvoja usta, proklinjem tv; j jezik, proklinjem tvoje n e m i r n e o č i . « Izraelci smatrah a čarolije kumirstvom, fer  je poganska vjera nužno vodila do čarolija, Stoga Mojsija u ime Božje udar.:, smrtnom kaznom svakog Izraelca, koji bi se podao tim ir.anana, (3 Mojs. 20, 27) i . * o j' jud ,! - 'i IT ! ' h ' i c ) ^-r")1-« ci m« e s 'ou™ " s 1 i " 1 _ i „ ^  - ' ' t . ; . „ i : (..  _ . „ ... . . .„ i „ : ...... I ; ^ ^ C I. ^ ' L C 1 I . aonesi srccu. bankovni.:i> ¡u -/dh..  i r.-\ci na Stolu. .• .^ .Cu-Ju- ih 'i.* .. Kada su:. o ¿e te je ljude osudio na vjeSala, našli su se na str>d tu ' , . - ci» i «MrHualcj, da što prije kao na juriš raz-grabe konop, o kojem je koji osuđenik visio. Ti polupogani vje-ruju tobože u osobnog Boga, ali eto vjeruju, da je sreća, slijepa sreća usko privezana uz obješenjački konopac. Jadna je to po-java! Čovjek nezna, da li bi žalio ili se smijao, kako neke dobre kršćanske mamice u Dalmaciji objese svojoj sitnoj djeci o vrat nekakve »fige«  protiv uroka ili kako inteligentne gospođice (mislim, da to čine besvijesno i iz običaja), na svoje ruke znadu nanizali po nekoliko alumeta. , Tu bi čovjek morao zagrmiti poput Ilije: »Ili kako može kršćanin vjerovati u čarolije? Ta Bog je gospodar neba i zemlje; ni vlas nam s glave ne padne bez volje Oca nebeskog. Kako može netko napola vjerovati kršćanskoj nauci i napola neživoj tvari ili se polovično pokoriti pravom Bogu i drugu polovicu pod-vrći crnoj magiji? 282 Čarolije, vještice i vukodlaci 2. Vještice, Kako smo čarolije primili s istoka, tako je odanle k nama došla i vjera u vještice. Nju nalazimo već kod starih Kaldejaca. Kod njih vještice imaju posebne biljke i mast, kojima donose ili prouzrokuju nesreću ili čak smrt. Vračare su im isto što i vje-štice. Tako čitamo ovo: »Mašću  zlokobnih biljki natrše me i pre-dadoše smrti.« Po nekim tablicama vještice imaju tajne riječi, kojima ljude pretvaraju y životinje ili im škode po miloj volji. To nas podsjeća na Kirku, koja je kod Homera u svinje pretvo-rila Odisejcve drugove. I Grci poznaju vještice, koje zrakom kruže i prouzrokuju oluje. Božica Hekata (osobito iza persijskih ratova) ima u svojoj pratnji veliki broj Empuza ili Lamija, a to su vještice. Ove prate božicu kod njezinih noćnih izleta. Praznovjerje se po Grčkoj ra-širilo osobito iza vojna Aleksandra Velikog po perzijskom car-stvu i Egiptu, jer se tada mnogi Egipćani Kaldejci useliše u Grčku i doniješe sobom sve moguće praznovjerje, pa i vjeru u vještice. Iz Grčke je prešlo k balkanskim Slavenima, i premda su i oni mnogo toga sa sobom donijeli iz azijske domovine. I Rimljani su vjerovali u vještice. Gne su njima stare, ružne žene. Lako da su i oni to (preko grčkih kolonija u južnoj Italiji) primili od Grka. Rimske »strigae« znadu zrakom letjeti i tuču sasuti na nepoćudne im krajeve. Kako se eto vidi, kršćanstvo nije donijelo na svijet nauku o vješticama; a niti je ono uvriježeno sujevjerje moglo tako brzo iščupati iz duše pokrštenih naroda. Humanizam je opet oživio to -•!•.: :v jer je, pa svršetkom 13. i u 14 - 16. vijeka nalazimo u Evropi neki posebni pokret protiv vještica. Regbi da je u Toulousi bilo prvo spaljenje vještice g. 1275. Grabinski piše (Neue Mystik 455) «Francuska je bila prava domovina procesa protiv vještica, oda-tle se pokret prenio u Švicarsku i odanle u Njemačku«; ta je epi-demija poštedila Italiju. Fanatizam i praznovjerje učiniše svoje, ali još više protestantizam s pretjeranom svojom naukom o dje-lovanju đavla. Ta je epidemija zahvatila pripadnike svih vjera, ali je bila u protestanskim krajevima daleko više raširena. Tome se ne treba čuditi. Ta Luter odlučno traži najstrože mjere protiv vještica. »Vračare treba smrću kazniti« veli on g. 1538. On i ovo piše: »Ne valja imati milosrđa s vračarama i vješticama, koje iz kokošjih gnijezda kradu jaja, te mlijeko i maslac; ja bih ih sam želio spalUi« (Lauterbachs Tagesbuch auf  das Jahr H Dresden, s. 117, 121). Taj isti Luter izjavljuje u crkvenoj postili: »Vračare ili vještice, to su zločeste vražje bludnice, koje kradu mlijeko, prouzrokuju oluje, jaše na jarcu ili metli, na plastu se voze, ubijaju, osakate ili osuše ljude, djecu muče u kolijevkama, spolna uda začaraju i slične čarolije izvode, te stvarima mogu da dadu drugi oblik, pa nam se čini kravom ili volom, a to je u stvari čovjek, te sile ljude na ljubakanje i blud i mnoge vražje Čarolije, vještice i vukodlaci stvari« (Walch, Luthers sämtliche Werke XI. 441).Činjenica je da se ovo praznovjerje o vješticama upravo najjače raširilo u 16. vijeku, jer su tada brošure i knjige o vješticama i čarolijama u pravo poplavile svijet, te se procesi o vješticama najdulje zategli u protestantskim krajevima. Tako je u Zürichu smaknuto još g. 1701. do 7. osoba, jer da su bile vještice; u Tübingenu je dao protestanski juridički fakultet  još g. 1713. spaliti jednu ženu kao vješticu; čak u Berlinu je bio g. 1728. proces protiv neke žene tobožnje vještice, osuđena je na doživotnu tamnicu. U zemljama je njemačkog jezika pala zadnja žrtva kao vještica g. 1782. i to za protestanske vlade u Glarusu. Protestant B. Bekker priznaje u svom djelu »Bezauberte Welt« (1691), da vjera u vraga nigdje nije bila tako raširena kao kod protestanata. I protestant je Schwager napisao, da se u sjevernoj Njemačkoj, u 16. vijeku više propovijedalo o đavlu -n^oli o Kristu. Lehman (1. c. 1201, za njim i Buchner (1. c. 26), tvrdi, di» :e Inocent VIII. (1484) vjeru u vještice i spoj s đavlom proglasio đog mom. Tu su tvrdnju rašiiili Bayle, Hauber i Schwager, ali protiv njih ustaje protestant Schindler (Der Aberglaube des Mittel-alters, 1858, s. 306) i veli, da su upravo u »protestanskim zemlja-ma i protestanski juriste jednakim marom palili vještice kao 1 u katoličkim zemljama.« To je bila duhovna epidemija (kakovih je srednji vijek nekoliko doživio), ali nije dugo trajala niti je za-hvatila bila premnogo terena. (Cfr.  Grabinski, 1. c. 458) Niti jo Grgur IX, praznovjerje o vješticama proglasio dogmom, kako to misli Buchner (1. c. 27). Papa u jednoj buli (ako je autentična) iznosi ono, što drugi tvrde o vješticama, a nigdje ne kaže, da je to dogma ili da je on takovom proglasuje. Što se je vješticama pripisivalo? Pučka fantazija  je zamislila, da su vještice žene, koje imadu formalni  ugovor s vragom; one su njemu zapisa!e svoju dušu, a on njima daje moć da pomoću masti ili drugih sredstava mogu izvoditi zamjerna djela; štete proizvesti na usjevima, vinogradi-ma, začarati i škoditi ovcama, govedima, u zraku proizvesti viho-re, oborine, tuču i oluju, na ljudima prouzročiti impotenciju, pre-nijeti žito s tuđeg guvna na ono svog štićenik j i stotinu drugih čarolija. One znadu da zaljube dvoje osoba i to pomoću posebnih napitaka; jednako su u stanju da zavade muža i ženu. K tome imade posebni dan »Hexensabbat«, kada se vještice slete na jedno mjesto. To su obično brda ili planine; seljaci redovito označuju koje brdo sa zapadne strane svoga sela, jer odanle ljeti dolaze nenadano oluje. Vještice zajaše na metlu i onamo lete, kamo je Belzebub odredio. Lehmann imade sliku takova sastanka iz Praetoriusova djela »Blockes-Berges Verrichtung« (s. 121). Posred skupštine stoji na tronogu jarac, i vještice ga moraju poljubiti, pa zatim pripovijedati, što su sve zla učinile poslije zadnjeg sastanka. Vrag tuče one vještice, koje nemaju čime da se pohvale. On zabi-lježi u posebnu knjigu imena ovih žena, koje imaju s njime ugovor, 284 Čarolije, vještice i vukodlaci ts im dade i posebni znak na nevidljivom mjestu na tijelu. Na tom mjestu vještica unaprijed ne ćuti nikakove boli, pa je po tome ljudi mogu upoznati, Danas se više ne zna, iz čega su vještice pravile svoju mast. i\o lako da su one pri tom upotrebljavale h y o s c y a m i n . Ova biljka prouzrokuje sanje o letenju po zraku i erotične doživljaje u tim sanjama. Malo otrovanje pomoću te biljke prouzrokuje i neko olakšanje u disanju. I narkoze naše dobe izazovu iste pojave su-gestije kao kod hipnoze i omogućuje iste postnarkotične suge-stije i autosugestije. (Buchner, 1. c. 33). Ako dakle neka žena zaželi prisustvovati đavolskoj svečanosti, pa upotrijebi spomenutu biljku (to je slipno i današnjoj narkozi pomoću kloroforma),  lako će se uvjeriti, da je uistinu to i postigla. Ako dotična žena upotri-jebi još nekoliko puta tu narkozu, sugestionirat će sama sebi, u a je sve realnost, ne sanja, Evo razloga, zašto su nekoje žene i kod sudbene istrage priznale, da su uistinu p Dakako i način istrage je žene često pri ilio da s.i » » proglasile vješticama. To su bila mučila, koia u a < co x iako na to navesti, te bi pi «. rG ru<, r i»ni m J »u s n > >>đ j.iiuke i u nekoj obmai i 7h t" i 1 ; »r • ) > ih je izvodila državna I r i i i u n w - -> ' a i .<?tno strože negoli u kati i'rfv  • » Sudovi su nlorfl-nŠRHc  ,jv~t-.ce ]o.- 1 * 1' •> te P i il' • n i ^-"o 1 ili vatrom. Oni "-<* " ' I* i i nc će izgorjeti, • T 1 o i -L , c pale kao žrtva lj-\'- f i i i c cinično ustao protiv 7 i r H c ij t >• »x k,i  } o isusovac Fridrica S « » i }<• -> lo ctc > u ' : nisovcima Tannerom ; n i v "i625 - 31. izazvao ogorčenje javnog mnijenja p ->t> s- V * tobožnjih vještica. Tada počeše da ekcperim: r~/u t đ bi nekoje žene posebnom mašću, da vide, hoć'" L pv^ j v t i Tu su vidjeli, da bi te tobožnje vještice upale u di '< i' - , i > • e :.u o svemu i svačemu sanjale. Ličeni je svijet p-, j> >r. , pa se utro put i zakonodavstvu, da su zabacili s_,'h'/ m> 1 ~ " c . Tako su se ljudi otresli te epidemije. 3. Povukodlačenje, Naš je vijek-kao i srednji-žalibože baštinio od starih pogana ne samo praznovjerje o vješticama i čarolijama, nego i vjeru u vukodlake i vampire. Što je ovo? To je praznovjerje po kome se ž i v i č o v j e k p r e t v o r i u v u k a (lycantropija) ili mrtvi ustane iz groba i ide da se na-hrani ljudskom krvi. O povukodlačenju nalazimo tragova kod »Gozbe Trimalchijeve« (Petrobije) i u grčkoj arkadičkoj priči. I sada jednako vjeruju u povukođlačenje i neizobraženi narodi; samo mjesto vuka imaju druge životinje. Tako je kod Abesinaca Čarolije, vještice i vukodlaci mjesto vuka hijena, u Indiji lav, leopard i tigar, u Kini lisica. (Cfr.  Buchner, 1. c. 40) Poznato je kako crnci u srednjoj Africi živo vjeruju, da se ljudi pretvore u leoparde, i mnoge crnce rasko-madaju i pojedu; dapače imade i tih slučajeva, da je koji mali cr-nački tiran dao smaknuti svoje neprijatelje i onda proglasio, da je neki poleopardeni čovjek to učinio, pa se nitko ne usudi da dalje stvar istražuje. U Kaštelima, mom rodnom kraju, seljaci istovjetuju »povu-kodlačenje« i vampirstvo. Stari narodi i drugi krajevi to dobro razlikuju. Ovi misle, da se nekoji zločesti ljudi iza smrti dižu po noći i obilaze polja i kuće i sišu ljudima krv. Ako sumnjaju o kome, da se povampirio, sakupe se odvažniji seljaci s kolcima u .ruci, otvore grob i mrtvaca probodu. Dotičnik se više ne će dići ili povampiriti. Buchner neopravdano piše, da to »praznovjerje cvjeta u zemljama, koje pripadaju grkoistočnoj crkvi.« (1. c. 46) Ta to je praznovjerje zajedničko svim Slavenima i istočnim na-rodima. Uopće pjesnički narodi, narodi žive fantazije  rado podr-žavaju stare priče o vampirima. Kako su nastala ova praznovjerja? Mislim, da je povukođla-čenje moglo lako time nastati, što je katkada bijesni vuk ugrizao nekoga i ovaj je upao u vučje bjesnilo. G. 1923. jc »«mi u jednom selu pokraj Tra/nika (Bosna) sjedilo nekoliko ljudi u kući oko v.itr« i tvirno razgovaralo. Odjednom uleti kroz  pritvorena  vrata nr » « i tuk i ugrize par ljudi i psa. Ti su ljudi znali, da mogu i " ~«ob,'sniti, ta su cck;,ak pohitili u Sar^ovo u Pcsicviiov zavod, ie lajati čovjek, koga ugrize bijesni pao, k;,ko i onaj, u i >a»i vuk ugrize., oponaša u svom bijesu vučje »ma •• » 0 i d !Je naravna činjenica mogla je dati o s n o ' i narov i fai  i i,a u njezinu izmišljanju raznih stračiia, o se moglo dogoditi i s pričama o vactpirk'i, i-; :->:oje životinje po noći navaljuju na druge životinje, pa i na čovj-Ji:a, da da im  sku krv, U k- ¿k ci" j r< o\ >'.k čovjek vidi svo^a nepri-jatelja, koga antropo.tio ! ' - k . . S' • • a pak vjera (a ta i danas cvjeta kod primitivnih naroda), da dukok pokojnika znadu škoditi živim ljudima, pa ih treba žrtvama ublažiti. Tu se nađoše skupa vjera u te zločeste duhove i opažanje prirodnih pojava, te stvoriše praznovjerje o vampirima. 

Čarolije, vještice i vukodlaci

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia