Praksa fizičke kastracije bila je tijekom povijesti redovita
mjera kažnjavanja spolnih prijestupnika, osobito silovatelja. Ta
sigurnosna mjera vraća se u modernom zakonodavstvu u obliku
kemijske kastracije. Opravdava se motivima društvenoga dobra,
sigurnošću građana i rehabilitacijom počinitelja spolnoga nasilja,
a javno se želi prezentirati više kao tretman negoli stvarna kazna.
Članak propituje etičku prihvatljivost tretmana kastracijom
spolno nasilnih osoba. Nakon kratkog osvrta o kažnjavanju silovatelja
tijekom povijesti u prvom dijelu, te prezentacije kršćanskog stava
o različitim oblicima kastracije, posebice kažnjavajućoj i terapeutskoj
kastraciji u drugom dijelu, autor u trećem dijelu svoga rada donosi
osnovne informacije o kemijskoj kastraciji. Temeljem činjenice da
kemijska kastracija može zaista imati obličje i tretmana i kazne,
u četvrtom etičkom dijelu odvojeno analizira, s ciljem izbjegavanja
stanovite konfuzije, njezinu valenciju u dva različita konteksta
u kojima se najčešće promišlja i primjenjuje. U čisto medicinskomoralnom
kontekstu pita se je li terapeutsko načelo kadro opravdati
uporabu kemijske kastracije za specifičnu skupinu spolno nasilnih
osoba i pod kojim uvjetima, a u kaznenopravnom kontekstu etički
vrednuje prisilnu i dragovoljnu kastraciju, analizirajući posebno
važno pitanje informiranog i slobodnog pristanka.
Budući da postoji realna opasnost da kemijska kastracija
postane s vremenom redovita mjera u „tretiranju“ svih počinitelja
spolnoga nasilja, autor u petom dijelu iznosi temeljne razloge
neprimjerenosti i neopravdanosti takve mjere. Razlozi se tiču
dakako kemijske kastracije kao takve, ali još više ograničenoga i
nerijetko krivog razumijevanja fenomena spolnoga nasilja.Throughout history a routine measure for punishing sexual
offenders, especially the rapists, was physical castration. That
safety measure is coming back to modern legislation in the form
of chemical castration. It is being justified by the motives of
common good, citizens’ security and rehabilitation of the rapist,
and in public it is presented more like a treatment than a real
punishment.
The article analyzes ethical acceptability of treating sexual
violators by castration. After a brief review on the rapists’
punishing during history in the first part, and presentation of
Christian attitude about various forms of castration, especially
the penalizing and therapeutic castration in the second part,
in the third part of the work the author gives basic information
on chemical castration. On the basis of the fact that chemical
castration can indeed have the form of both treatment and
punishment, the fourth ethical part separately analyzes, to avoid
certain confusion, its valence in two different contexts in which it is
most often analyzed and applied. In purely medical-moral context
the author wonders if a therapeutic principle is able to justify the
use of chemical castration for a specific group of sexually violent
persons and under which conditions, and in criminal-legal context
he ethically evaluates compulsory and voluntary castration,
analyzing particularly important issue of well informed and free
consent to castration.
Since there is a real danger that chemical castration may
become a regular measure in “treating” all doers of sexual
violence, in the fifth part the author presents the basic reasons of
inappropriateness and unreasonableness of such a measure. Of
course, the reasons are related to chemical castration as such, but
even more to the restricted and often wrong understanding of the
phenomenon of sexual violence
