Waltraud Herbstrith

Herbstrith, Waltraud

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Waltraud Herbstrìth (Teresia a Matre Dei O C D ) E D I T H S T E I N I T O M A A K V I N S K I Ne smije se zaboraviti da je Edith Stein, učenica velikog filozofa Edmunda Husserla (1859—1938.) , obraćenica sa židovstva i kasnije kar-melićanka, značajno pridonijela razumijevanju spisa sv. Tome. Njezino zanimanje za Akvinca dokazuje da njegova nauka i egzistencijalno dje­lovanje nije pregaženo vremenom, nego da može dati poticaja za krš­ćanski odgovoran angažman. Edith Stein, Josef Pieper i drugi pokazali su da Tomu valja promatrati u povijesnim prilikama svoga vremena, kao i u nadvremenskoj djelotvornosti, a ne kao zastupnika zastarjelog skolastičkog mišljenja, koje je bilo više svojstveno epigonima, a ne duhu sv. Tome. Put k Tomi — povratak svijetu K a d je o. Erich Przywara Dl 1925. potaknuo Edith Stein ne samo da prevede pisma kardinala Newmana, nego također da se pozabavi i Tomom Akvinskim, otvorio se Husserlovoj učenici novi svijet. Poslije njezina obraćenja na katolicizam 1921./22. vjerovala je Edith da bi mogla radikalno prekinuti sa svojom znanstvenom prošlošću i živjeti još samo za molitvu i razmatranja. Iz obiteljskih razloga odgodila je ulaz u kar-melićanski red Terezije Avilske i prihvatila službu učiteljice kod domi-nikanki u Speyeru. D o k je ona uništavala sve mostove iza sebe, znanstveni svijet zanimao se za njezine radove u »Godišnjacima za filozofiju i feno-menološko istraživanje«, koje je izdavao Husserl, pa je i Edith Stein polako spoznala da se svijet vjere i njezina težnja za temeljnim filozof­skim istraživanjima ne smiju međusobno isključivati. Prihvatila je poticaj 52 Przyware i prevela na njemački »Istraživanja sv. Tome Akvinskog o istini« (Quaestiones disputatae de veritate)> Edith je bilo jasno da ona kao neskolastičarka ne može dati znan­stveno točan prijevod. Više je htjela obući u moderno jezično ruho te srednjovjekovne diskusije, koje je smatrala ključnim djelom Akvinca, da bi zainteresirala za Tomu i onog tko nije vješt latinskom jeziku. Nje­zina je namjera bila sama stvar, a ne povijest i filologija. U svom uvodu piše da će možda »i poznavaoci izvornika imati izvjesne koristi od tak­vog p r i j e v o d a . . . jer oni, kojima je udomaćen tomistički sistem pojmova, udaljeni su od modernog filozofskog mišljenja pa im ovaj pokušaj po­novnog davanja tog sistema u filozofskom jeziku našeg vremena može donekle pomoći pri upoznavanju s modernim filozofskim mišljenjem.«^ Raspravljanje s Tomom otvorilo je Edith Stein vidike koji nisu utjecali samo na njezinu vjersku spoznaju nego i na njezino praktično ponašanje. »U vrijeme neposredno pred moje obraćenje, kao i neko raz­doblje poslije toga, ja sam, naime, mislila da živjeti religiozno znači napustiti sve zemaljsko i prionuti mislima samo uz Božje stvari. Postupno sam počela uviđati da se na ovom svijetu drugo traži od nas i da se u kontemplativnom životu ne smije prekinuti veza sa svijetom . . . Ukoliko je netko dublje uronio u Boga, to više mora u njegovu smislu izaći iz sebe, tj. ući u svijet da bi unio u nj Božji život.« Bavljenje Tomom pro-krčilo joj je put povratka filozofiji i oslobodilo je od opasnosti protu-svjetskog spiritualizma koji bi je odvraćao da stavi svoje darove u službu istine. » D a je moguće baviti se znanošću kao služenjem Bogu, sinulo mi je tek kod sv. Tome; i od tada sam se mogla odlučiti da ponov­no priđem znanstvenom radu.«* Toma joj je pomogao da ugleda akciju i kontemplaciju u njihovu ispravnom međusobnom uvjetovanju tako da nikad nije suprotstavljala jedan element drugome i na taj način obadva otuđivala od kršćanskih zahtjeva. Filozofija i teologija Edith Stein se osjećala primoranom da dade novi smjer svojem mišljenju. Uskoro je učenica uvidjela kakve prednosti pruža cjelokupan tomistički pogled na svijet u usporedbi s modernim mišljenjem, koje je samo spoznajno-teorijsko. Najprije je bila zbunjena i pitala se kojom ' Najprije objavljeno 1931/1934. P o n o v o i zdano k a o sv. I II i IV »Djela« Edith Stein. Löwen-Darmstadt 1970. « N a v . dj., III, 7. 3 P ismo od 12. 2. 1928., citirano u W. H E R B S T R I T H : Pravo lice Edith Stein, Bergen—Enkheim 1972, 71. 53 metodom zapravo Toma postupa. Ona se smatrala pozvanom za »nepo­sredno stručno istraživanje«. Njezinom fenomenoložkom mišljenju bilo je teško snaći se u tuđim pojmovima. Osim toga, pri dokazivanju svog misaonog postupka Toma se koristi bezbrižno antičkom i kršćanskom misaonom baštinom tako da, na primjer, ne isključuje filozofsko istraži­vanje od vjerskih istina ili od citata otaca. To je za Edith Stein bio ne­čuveni postupak. Toma je istodobno i filozof i teolog. Ono što za feno­menologiju postoji kao mogućnost: nebo, anđeli. Bog, bili su za Tomu zbiljska bića, prema kojima čovjek, koji razmišlja i vjeruje, treba da zauzme stav. Ali Edith Stein je bila zahvalna što Toma ne zasićuje istra-živaoca spoznajnim problemima i metodama, nego mu daje krepku filo­zofiju života. Sve jače je spoznavala da Tomino takozvano «cjepidlače-nje« nudi praktičnu životnu pomoć. » T k o duže vrijeme živi u svojem svijetu s tim jasnim i oštrim, mirnim i promišljenim duhom, taj će sve češće uviđati da on u t^k im teorijskim pitanjima ili praktičnim situaci­jama, prema kojima je prije bio bespomoćan, nalazi lagano i sigurno rješenje; i kad on tada — sam iznenađen — o tome razmisli, kako je to moguće, tada otkriva da je Toma sa svojim 'cjepidlačarenjem' stvorio za to podlogu.«* Da bi čitaocu olakšala čitanje »Quaestiones«, Edith Stein je izmijenila nezgrapnu formu skolastičkih rasprava u sintetički misaoni postupak, koji je modernom čitaocu lakše shvatljiv. Ona je uvela odmah načelno rješenje pitanja bez cjenkanja sa suprotnim mišljenjima i zaključila svako »Pitanje« sažetim objašnjenjem. Edith Stein je studirala i prevela Tomu da bi sebi i drugima po­mogla oblikovati život u duhu vjere. Osobito je cijenila kod Tome nje­govo pošteno traženje istine. Nije osjećao straha da postavlja pitanja »poganima« kad je njihova prirodna spoznaja bila put k istini. Posljedice te spoznaje primijenila je Edith na dijalog s fenomenolo­gijom najprije u svome prilogu za jubilarno izdanje prigodom 70. godiš­njice rođenja Husserla: »Husserlova fenomenologija i filozofija sv. Tome Akvinskog«. Tu je ukazala na značajne podudarnosti u metodi obaju misli­laca. Ujedno je shvatila Husserla kao metodski posebno strogog zastupnika onog modernog mišljenja koje zahtijeva da se spozna istina polazeći od spoznajnog subjekta u cjelovitom smislu. Za Tomu upravo vjera otvara filozofiji isdne koje ona ne bi mogla ni na jedan drugi način dokučiti. Vjeri kao takvoj nije potrebno nikakvo filozofsko dokazivanje. Ona sama u sebi nosi svoju sigurnost. Za Tomu nema veće sigurnosti od vjer­ske. Istina pak objave otvara razumu obzorja u koja on može filozofski prodrijeti. U »naknadnom razmišljanju« o stvarnom postupku sv. Tome * E. S T E I N , Husserlova fenomenologija i filozofija sv. Tome Akvinskog. Posveće­no 70. godišnjici Edmunda Husserla. Dopunski svezak uz »Godišnjake za filo­zofiju i fenomenološko istraživanje«. H a l l e 1929, 324. 54 pokazuje se Edith Stein materijalna i formalna zavisnost filozofije od vjere, to jest njezina upućenost na cjelinu nama dostupne istine i na najvišu mjeru nama moguće sigurnosti koja može biti samo vjerom po­sredovana.^ Pri tome Toma ne brka filozofiju s teologijom. On ne sili nikoga da prihvati njegovu vjeru, ali je siguran da istina svjedoči sama za sebe. Ta spoznaja bila je za Edith osloboditeljska. Ona se osjećala suodgovor­nom za susret između prošlosti i današnjice. Svoj vlastiti životni program sažela je riječima: » T a k o pravi filozofi pružaju jedan drugome ruke preko granica prostora i vremena. T a k o su učitelji sv. Tome bili Platon i Aristotel i sv. Augustin — ali treba uzeti u obzir: ne Aristotel sam, pa također ni Platon ni Augustin — i nije mu ništa drugo preostajalo nego da filozofira, stalno raspravljajući s njima.«* U Tominoj teoriji spoznaje otkrila je mnoge dodirne točke s moder­nim mišljenjem, dapače podudarnosti između rezultata njezinih ranijih fenomenoloških radova i njegovih istraživanja. Peter Wust je rekao o njezinu prijevodu Tome da je Edith Stein »najvećeg fenomenologa sred­njeg vijeka sprijateljenog s bitkom predočila fenomenologu našeg vre­mena zgrčenom u subjektivizmu«.' Edith Stein je učinila fenomenološku me­todu korisnom za skolastičko mišljenje i otvorila je područje u koje su ušli i drugi, kao što su pokazali pokušaji belgijskih i francuskih neosko-lastičara. Spoznaja i ljubav Edith Stein naučila je od Tome sve primjereniji prilaz svijetu. Unu­trašnji »pomak«, za koji se činilo da će poništiti duhovnu aktivnost obra-ćenice, nije bio cilj nego put. Potrebno »oslobađanje« od svijeta prešlo je u službu Boga, koji je vratio vjernici njezinu potpunu »prirodnu dje­latnost«. Ono što je Terezija Avilska potakla u Edith Stein, to je Toma dosljedno proveo dalje. On joj nije govorio samo odlučujuće stvari o vjeri i znanosti nego mu nije bio nepoznat ni mistični put vjere, koji sa­mo u ljubavi nalazi svoje ispunjenje. Trijezne analize mislioca prožete su žarom njegove ljubavi prema Bogu. Tko može tako govoriti o vjeri i ljubavi kao on, taj nije samo o tom razmišljao, nego je to i iskusio. Nije on uzalud pred kraj svojega života svoje najveće djelo »Sumu teo­logije« nazvao slamom pred Božjim licem. S pravom se njemu pripisuje dubokoumna himna » Adoro Te, devote latens Deitas« (Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš). Skriveni Bog Sv. pisma bio je i Akvinčev Bog, » N a v . dj., 320. • N a v . dj., 316. •> Citirano u: SR. T E R E S I A R E N A T A DE Š P I R I T U S A N C T O O C D , Edith Stein. Životna slika filozofkinje i karmelićanke. Nürnberg 1954, 136. 55 Bog kojeg se mora tražiti u ljubavi i samoočitovanju i koji se tražitelju daruje tako da mu izmiče. Suprotno modernom mišljenju, Toma je shvaćao ljudsku dušu kao jedinstvo motrenja i ljubavi. Ipak je ljubavi (u zemaljskom životu) davao prednost. Vjera vodi k njoj. Ali vjera je nejasan put, jer razum ne može prirodnom snagom uvidjeti vjerske istine. Razumu je potrebno prosvjetljenje Božje milosti, kao i pristanak volje. »Savršenstvo ljubavi«, kaže Toma u »Quaestiones«, ne sastoji se u sigurnosti spoznaje, nego u jačini zahvaćenosti.® Ljubav je osobno uzbuđenje koje nadilazi spoznaju. Vjera je usmjerena na »odsutno«, ona je »osnova za ono čemu se treba nadati«, ljubav je upravljena prema »Neshvatl j ivom«, prema Bogu, koji je sama ljubav: » T o je krajnji domet ljudske spoznaje: upoznati Boga kao Nepoznatog.« ' Skolastički mislilac se slaže s Terezijom Avilskom kad piše: Ukoliko je volja »privučena duhovnim i božanskim stvarima, ona se udaljuje od osjetila više nego razum, jer razum može biti manje prožet Božjim stvarima nego što teži i ljubi duh . . . Ne može se reći da je razum bliži najvišem cilju nego volja; jer dušu, doduše. Bog privlači više po razumu nego po duhu, no ipak duh Ga dostiže savršenije nego razum.«^' Vjera koja je usmjerena prema istini mora biti dovršena ljubavlju. Okrijepljena u raspravi s Tomom, poduzela je Edith 1928. godine putovanja u svrhu predavanja, u kojima je obrađivala suvremene prob­leme ženske naobrazbe, kao i stav žene uopće. Usput je pripremala svoju habilitaciju, jer su joj savjetovali da napusti školu i da prenese svoju aktivnost na sveučilište. Godine 1932. preuzela je docenturu na Nje­mačkom institutu za znanstvenu pedagogiju u Miinsteru. Ali poslije godine dana udaljili su je s položaja nacionalsocij alisti. S a d a se smatrala slobodnom da ostvari svoju dugotrajnu želju i da stupi u karmelićanski red. Izabrala je kolnski Karmel i bila je spremna odreći se znanstvenog rada. Dalekovidnost njezinih pretpostavljenih dopustila joj je na kraju godine u novicijatu da dovrši svoju studiju »Zbiljnost i mogućnost«. Svojem djelu dala je naslov »Konačno i Vječno Biće«. Profesor Koyré (iz Pariza) nazvao je to djelo njezinom autobiografijom, u kojoj polazi od spoznaje i otvara perspektive do mistike. I u tom radu susreću se Toma i fenomenologija. Od Tome je Edith naučila promatrati filozofiju kao pripremni put za vjeru. Preko njega je uspostavila vezu s evropskom tra­dicijom. Čvrsto je nastojala povezati srednjovjekovno mišljenje sa suvre­menom filozofijom. I kad polazi od Tome, ona pokazuje svoje fenomeno­loško porijeklo. Ona je htjela suženom pojmu »philosophia perennis« (vje­čita filozofija) ponovo vratiti prvotni smisao plodne duhovne izmjene s prošlošću. U Tominoj školi upoznala je Edith da ne smije misliti osam-« Vid i bUj. 1, I II , 268. » T O M A A K V I N S K I , Komentar na Boetija, O Trojstvu 1, 2 uz 1. " Vidi büj. 1, IV, 199. 56 Ijeno, nego kao član velike ljudske obitelji. Učenje stvara razumijevanje, posreduje poticaje i odgaja strahopoštovanje pred radom drugih. Stoga Edith piše »Konačno i Vječno Biće« kao »učenik za suučenike«^^ i naba­cuje nacrt nauke o biću, što ponovo postavlja metafizičko prvobitno pi­tanje, pitanje o bitku. Ja, Bitak i Božje Ti Pri tome ona ide putem koji odgovara modernom mišljenju. Polazna je točka Husserlove učenice J a , svijest o ljudskom vlastitom iskustvu. » K a d god je ljudski duh u svom istraživanju istine tražio nedvojbeno sigurno polazište, našao ga je u neizbježnoj blizini u činjenici vlastitog bivstvovanja.«^^ Iskustvo vlastitog bivstvovanja ipak je na svojstveni način raza­peto, ono ima dvostruko lice. Čovjek osjeća svoje biće samo kao točku na valnoj liniji svojeg doživljaja. Čim ga je uhvatio, ono mu ponovno isklizne. To stalno hvatanje i ponovno gubljenje može biti nevjerojatno istinit, stvarni život. Fenomenološko promatranje biti sastoji se u tome da u valnom udaru iskustva ocrta ideju bića, koja je lišena svih vremen­skih ograničenja. Iskustvo ideje ili biti bića osniva se na uvidu da iz bića nešto prodire što se ne poklapa s jednostavnim tu—bivstvovanjem stvari. Bivstvovanje se pojavljuje kao odraz prvog Bića, praslike od koje prima svoju bit. Edith Stein zaključuje iz toga: »Zagonetke koje nam biće i spoznaja tih praslika . . . postavlja . . . potiču nas da odgovor koji nam duguje filozofija sasma naravne spoznaje potražimo na drugom području: u vjerskim istinama i u teološkoj znanstvenoj predaji.«** Krist kao Vječna Riječ nudi se tražiocu kao mjesto koje u sebi obuhvaća sve praslike. Samo u Bogu nestaje podvojenosti između biti i bića. Odnos prasl ika—odraz narušen je kod stvorova zlom, ali nije nestao. Oslanja­jući se na Tomu, Edith raščlanjuje stvoreni svijet na bića koja se u raz­ličitim stupnjevima nadilaze. Svaki stupanj odgovara Božanskom Biću i u svakoj osnovnoj formi, bila ona materijalne, organske, životinjske ili duhovne naravi, ostvaruje se Božja misao. Heideggerovoj tjeskobnoj »slobodi k smrti«, njegovu bivstvovanju koje teži u »ništavilo« suprotstavlja ona ljudski duh, koji je stvorio Bog. Ona žali što Heideggerova genijalna analiza ne predstavlja »koz-mološki i od Boga nošeni svijet«, nego svodi poimanje bića na uski obzor J a . »Ali u metafizici se radi o smislu bitka kao takvog, a ne samo ljudskog " E. S T E I N , Konačno i Vječno Biće. Pokušaj uspona do smisla bića (»Djela« II), L ö w e n — Freiburg 1950, str. VIII . " N a v . dj., 34. " N a v . dj., 227. 57 hića. Tko preskače pitanje o smislu bitka, koje se nalazi u poimanju bića i stoga bezbrižno »ocrtava« poimanje bića čovjeka, taj je u opasno­sti da se odvoji od smisla bitka.«** Tomina učenica naučila je u borbi oko Aristotelova pojma forme promatrati jasno i potvrdno svu stvarnost. Platonove ideje i Augusti-nova nauka o Trojstvu pomogle su joj zajedno s Duns Skotovom nau­kom o pojedinačnom biću da dublje shvati bit bića. Njezina analiza bitka završava pogledom na tajnu Presv. Trojstva. Pitanje o smislu bića nalazi za Edith svoj zadnji odgovor u osobnom Božjem Ti. Bog, koji se očituje u Starom zavjetu kao » J a sam tu«, pokazuje se u N o v o m zavjetu u Kristu kao izvor trostrukog događaja ljubavi u kojem može sudjelovati svaki čovjek po milosti. Krajnji cilj čovjeka je njegovo prepuštanje Bož­jem Ti i njegovo približavanje u sličnosti ljubljenoj »praslici«. U svojoj studiji Edith Stein na cijelom području stvarnosti ocrtava razvoj bića koji je usmjeren prema troosobnom Bogu. Čovjek nije izručen ništavilu i u egzistencijalnoj brizi ne čuje samo jeku svoga vlastitog glasa. Bog ga je pozvao u stalnu zajednicu Svetoga Duha. On nije bes­kućnik, nego počiva skupljen u jezgri svoje biti da bi u svaki čas mogao izaći u slobodnom duhovnom oblikovanju. Samo onaj čovjek koji do­nosi svoje odluke iz takvoga svog središta živi u punini bića. Stupnjevi konačnog bića vode do granice vječnog Bića. Toma je pomogao Edith Stein u dozrijevanju i oblikovanju njezinog filozofskog i kršćanskog angažmana. U susretu s njim ona je postala ono što je Edmund fiusserl izrazio riječima: »Ona promatra s visokog brda jasnoću i daljinu obzora u njegovoj divnoj vidljivosti i opuštenosti, a istodobno posjeduje i obrat, obrat u unutrašnjost i perspektive vlastitog J a . « * ^ Preveo: Alojz Mudrinić " N a v . dj., 2 1 , bilj. 3 3 . " Citirano u bilj. 3, str. 139. 58 

Edith Stein i Toma Akvinski

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia