N. N.

N., N.

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

N. N. R A Z M I Š L J A N J A N A T E M U — »BRAK J E S A K R A M E N A T « O v o što smo odlučili napisati neće biti prakt ično za vođenje znan­stvenih rasprava, jer ćemo to iznijeti ne vodeći brigu o disciplinarnosti znanstvenog pisanja. Sigurno će tu biti mnogo čega što je netko nekad i negdje rekao ili napisao. Mi se unapri jed odričemo svakog autorstva nad mislima koje ovdje iznosimo. Uostalom, sve što bismo mogli dati, mi smo ionako primili, a ono što p r i p a d a n a m a osobno samo je pristajanje uz to vjerom i n a p o r i m a da tome p o d r e d i m o svu našu osobnost. Vjerujemo u Boga koji je »projektirao« i »realizirao« svemir i čo­vjeka. Pro jektantova je zamisao s tehničkog i organizacijskog gledišta izvanredna, veličanstvena. To vjerujemo unaprijed, ali nastojimo i što bolje upoznat i i spoznati je. Svjesni smo da svi ljudi nisu spremni u sva­kom slučaju i na svim područj ima ljudskog življenja gledati na to u tom svjetlu. No u svakom slučaju, stvorenje i sve stvoreno sadržava u sebi zamisao Pro jektanta i ona je prepoznatl j iva. Z n a m o da čovjek-istraživač ima na raspolaganju najrazHčitije metode, da p r o m a t r a stvoreno i da donosi zaključke i da se te metode stalno usavršavaju. Promatranje sveg stvorenog, izuzev čovjeka samog, ma k a k o bilo zamršeno, ne zadaje po našem shvaćanju bitnih poteškoća. Zablude u koje smo upali danas ispravit ćemo sutra i neće tu biti posebno teških posljedica. M o ž d a nam život neće biti t a k o komforan danas, ali to nije važno, otkr i t ćemo to sutra, pa ćemo bolje živjeti sutra. Stvari se zapetl javaju i mogu biti nezgodne kad je predmet istraživanja čovjek sam. O n , naime, nije samo materija, te nije moguće, bez rizika da kadikad u p a d n e m o i u kobne zablude, pouzdat i se u metode istraživanja koje su valjane pr i istraživanju Projektantovih zamisli zapisanih u čistoj materiji. K a d nam se, na primjer, prohtije znati sve o orangutanima, pa i to što je za njih dobro, a što nevaljalo, onda je najbolji p u t prikrast i im se što bliže i, promatrajući ih u što više detalja 255 njihova života, donositi zaključke. Tom se metodom može saznati zaista mnogo i gotovo sve o o rangutanima. Ako smo, naime, zapazili da većina orangutana jede, recimo, banane, onda je zaključak, da su za orangutane banane dobra hrana, sasvim znanstven. Sretnemo li, međutim, neku drugu skupinu orangutana, koji ne jedu banane, onda možemo isto tako znan­stveno zaključiti da se radi, recimo, o podvrst i koja ne jede banane. Ostalo je sve uredno i ništa se posebno v a ž n o ne događa. Može se nekome učiniti da je takva ista metoda primjenljiva i za istraživanje čovjeka. Mi smo, međutim, uvjereni da je gotovo tragično nepotpuna. To je, naime, zato što ima područja ljudskog življenja gdje velika većina ljudi čini nešto što je za čovjeka zaista loše. Budući da je to zaista moguće, treba zaklju­čiti da metoda za istraživanje života orangutana nije dobra za istraživanje čovjekova života. Jasno je da ne mislimo da smo sada »otkrili Ameriku«, nego nam se čini da baš takvu zabludu susrećemo kod nekih autora koji se bave problemima braka i obitelji. Ml vjerujemo da je Bog stvorio čovjeka kao logični dio svega stvore­noga, sveukupne pr irode i pr i rodnog reda, ali se njegov smisao ne na­lazi u prirodi samoj, kao što to vrijedi za sve ostalo. Čovjekov se smisao nalazi b i tno iznad prirode, nalazi se u Bogu. Čovjeku je isto tako jedinom od svega stvorenog dana mogućnost da se ponaša i pr i rodno i ne­pr i rodno, i logično i nelogično. T a k o je moguće da naoko sasvim uredno i »znanstveno« doneseni zaključci o čovjeku i njegovu ponašanju butlu čak i tragično loši. Mi vjerujemo da onaj koji se odrekao transcendentalnosti pri promatran ju čak i manje zamršenih pojavnosti u vezi s čovjekom, upa­da u izravnu opasnost da mu zaključci budu uza svu logičnost naopaki . Ti­me nismo htjeh ustvrdit i da transcendentalnost unosi u čovjeka nešto ne­pr i rodno i nelogično, nego da unosi u nj nešto n a t p r i r o d n o . D o b r o je ovdje reći da transcendentalnost za kršćanina nije neka ne­bulozna nedohvatl j iva dimenzija čovjeka, koju, ako smo kršćani, treba da po sili činjenice pr ihvat imo. To je organizirani Božji život u nama. To zna­či da smo dio apsolutnog smisla, ugrađeni u mistično tijelo Kristovo. Po životu i smrti i uskrsnuću samog Boga, koji je u osobi Isusa Krista došao na svijet, svaki naš čin u tom mističnom tijelu Kristovu dobiva kroz to iz-graditeljski ili rušilački smisao. Izvan tog sustava promatran ja ne postoji nijedno djelo, nijedna akt ivnost čovjeka kršćanina. Transcendentalnost se kod katol ika svodi na činjenicu Kristove stalne prisutnosti do svršetka svi­jeta, koji nam k roz savjest p r o g o v a r a : »Ovo je dobro, čini tako, a ovo ni­je dobro, kloni se toga.« K a d netko želi proučavat i pojavnost braka i donosi zaključke o tome, mora poći od stanovišta da se ona nalazi na području ljudskog življenja, koje je, da tako kažemo, napose transcendentalno, m a kako da se manife­stira u n u t a r pr i rode same. Bitno za brak jest ljubav i gdje god se ili u bilo 256 kojem vremenu b r a k javlja izvan granica ili ozračja ljubavi, on doživljava čovjekovu pr i rođenu osudu, a p r a v i znanstveni zaključak o tom braku tre­ba da glasi: »loše«. Mi ne mislimo da se p o d riječ ljubav smije svrstati ne­ko nagnuće, inst inkt ili obična strast. Za nas je ljubav očitovanje i zajedni­ca samog Boga s l judima, pa budući da se tiče i jer je bit Boga samoga, o njoj se može govoriti znanstveno samo po kriteri j ima koje n a m je Bog dao. Z n a m o da brak nije uvijek bio, niti jest uvijek zajednica ljubavi, ali to je zbog toga što čovjek može biti I dublji i plići u svojim spoznajama i što, uostalom, može biti I dobar i zao. Ljubav koja zaista ostvaruje bračnu za­jednicu jest ista ona koja je nukala sv. M a r t i n a da odjene siromaha i da sam ostane neodjeven; to je Ista ona ljubav zbog koje mučenik daje život za nešto vrednije od života samoga; to je ista ona ljubav (Iako to nekom može izgledati čudno) koja je opravdanje svećeničkom kandidatu da se o-drekne ženidbe. Ta je ljubav poziv samog Boga da putem koji je njemu po volji dođemo k njemu. To je, dakle, ta ljubav koja jedina donosi pravu sre­ću i ž ivotnu sigurnost i opravdanost vlastitog postojanja. Po tome što je takva ona ne gubi od svoje vrijednosti kad se uspostavlja između osoba različitih spolova. Bračni se drugovi zaista ljube ljubavlju koju je sv. Pa­vao t a k o lijepo opisao u prvoj poslanici Korinćanima (13, 1—13). Ako je, dakle. Bog sam odredio da ljudsko postojanje ima obiteljsku strukturu, onda samo po sebi proizlazi da je bračna ljubav prava ljubav I da je bit­no ne karakter iz i ra seksualnost. Iako se po njoj bitno izriče. K a d se dvoje zaljubi, oni, doduše, govore o ljubavi, ali je tada još nisu spoznali. Taj d a r unutrašnje i sveobuhvatne potaknutost i i duše I tijela pri­rodno je dobro. Zanimlj ivo je, međut im, da je dosizanje prave I trajne lju­bavi to manje moguće ukoliko se taj d a r shvati konzumno. Ako se, naime, teži k realizaciji tih posve pr i rodnih nagnuća u smjeru popuštanja unutar­njeg napona, može se osjetiti zadovoljstvo, ali su v r a t a k sreći zatvorena. Mladi koji u zaljubljenosti znaju čuti nukanje k sreći prave ljubavi, bit će njome pozvani na odricanje I na nošenje križa. Unutarn jom vat rom svo­je vjere oni će maksimalnim zalaganjem čitave osobe jedan u drugome tra­žiti dokaze smisla I sposobnosti za služenje uzvišenom. T k o ne želi poletjeti, nije dostojan zaljubljenik. N i š t a t a k o snažno i zanosno neće potaknut i lju­bav mladić prema djevojci kao spoznaja da je spremna sva se predat i slu­ženju uzvišenom cilju. Za nas riječ uzvišeno znači nešto što je iznad mate­rijalnog reda i što je samo po sebi u stanju osmisliti I opravdat i postojanje. Tu se događaju u p r a v o nevjerojatni kontrast i . Mužjačka želja za posjedo­vanjem biva u svjetlu vjere Iskorištena za umovanje o uzvišenom cilju ko­jemu valja služiti. Tu se prvi p u t uviđa (tko uviđa!) da ljubav koja bi tre­bala da održi našu zajednicu nije gledanje jednog u drugo, nego obojega u zajedničkom cilju. Budući da je taj cilj imperat ivno uzvišen, to je zapravo prihvaćanje Boga k a o tvorca našeg zajedništva. Boljeg zajedništva i pravl-je ljubavi ne treba priželjkivati, jer dok se logici pr i rodnog odvijanja stva­ri ne oduzima ništa. Božji z a h v a t u proces donosi egzistencijalno opravda­nje i djetinju sigurnost odraslih osoba. Ljubav je beskonačna pod svakim 17 ž i vot 257 vidikom i mladi sanjaju o njezinoj neizmjernosti i vječnosti. Bog se upleće i pod v idikom zajedničkog cilja nudi upravo takvo njezino ostvarenje. Let u visine, za kojim načelno teže zaljubljeni, može početi jer su ciljevi koje Bog nudi u visinama, a molitva, pouzdanje u njega i njegova sakramental-na stalna prisutnost p o u z d a n a su krila. Taj let je naporan, ali neodolji^ o traje sve do smrti i završava u njegovu očinskom krilu. O v o nisu pjesničke tlapnje, jer mi znamo za takva iskustva. Evo kon­kretnog pr imjera ! O n a je već u ranoj fazi svoga djevojaštva mislila da će njezin životni p u t biti pr ior i te tno profesionalna afirmacija temeljena na oči­tom talentu za određenu struku. S tog je stajališta sve bilo autentično. O n a ne pomišlja da bi se za ostvarenje tog cilja trebala odreći braka, jer po nje­zinu tadašnjem poimanju b r a k ne bi t rebao biti zapreka takve osobne afirmacije. On je, međut im, sanjao o stvorenju kojem će poklonit i sve svo­je sposobnosti, ali koje će voljeti samo njega. S takvim predispozicijama oni su se zaljubili jedno u drugo. K a o što to obično biva, zaljubljenik je uvjeren da se u njoj kriju sve vrline za koje zna da to jesu. To je bio nje­gov unutrašnji poticaj da nastoji biti nje dostojan, da joj pruži razlog zbog kojeg ga može voljeti. Tu se nameće pitanje: Ako je ona t a k o lijepa i do­bra, što bi trebala voljeti na njemu? Kršćanski stav o životu počinje sam odgovarat i na to pitanje, a vatra zaljubljenosti, koja t a k o često od zalju­bljenog čini nespretnjakovića, kao da se ovdje sva upregla u kola preobra-ženja njegove osobe. O n a je p a k nakon onib »slučajnih« viđenja s njim svaki put sve više uviđala d a bi mu r a d o poklonila sve svoje dotadašnje te­žnje, pa i afirmaciju u struci. Međut im, pošto su si međusobno očitovali osjećaje i počeli »hodati«, sva su njihova pitanja dobivala na težini. O n a se na primjer, p i t a : Što sam ja a k o nisam stručnjak u struci? Njega pak muči pitanje: Može li bilo koji cilj, koji nije zajednički, imati prioritet nad zajedničkim ciljevima? Treba reći jasno: njega muči njegova muškaračka želja za p o t p u n i m posjedovanjem, a nju obveze prema njenom ranije po­stavljenom cilju. Zakl jučak je bio da treba stvoriti nešto zajedničko, što i njega i nju j ednako i p o t p u n o obvezuje. To zajedničko bi po svojoj naravi trebalo da bude nešto čemu se može p r i d o d a t i a tr ibut »uzvišeno«. Oni su oboje znali da u ljubavi t reba dat i sve bez pridržaja, ali je najprije trebalo vjerovati, i to bez svake sumnje, u mogućnost postojanja takve ljubavi. Oni, kako sami kažu, nisu mogli pr ihvat i t i da se vole »ludo«, nego da se vole beskonačno, a to čovjek sam p o sebi ne može dat i . Trebalo je, dakle, naći cilj prema Božjem kriteriju i posve m u se predat i . Brak je t a k o poziv, egzistencijalni poziv, jer se u njemu realizira sva naša egzistencija i njemu je podređena svaka naša funkcija. I dok se funk­cije mogu uzimati kao obična pojavnost i na taj način statistički p r o m a t r a ­ti i proučavati , egzistencija posve izmiče toj metodi proučavanja. T a k o o braku ne može mnogo razumjeti onaj koji je svoju egzistenciju sveo na funkciju koju u društvu obavlja. Da bismo mogli razumjeti brak i govori-258 ti o njemu, nije u p r v o m redu p o t r e b n o da sami budemo u braku. Prije svega je potrebno da budemo nacistu s vlastitom egzistencijom, a to znači ostvarivati je iznad i u krajnjo liniji, neovisno o bilo kojoj funkciji. Kad kažemo neovisno, o n d a ne mislimo da je funkcija nevažna, nego da ona do­biva svoj blagoslov po egzistenciji, a ne obrnuto. K a d se govori o braku, bilo informativno ili formativno, bez ovog kri terija, o n d a je po našem shvaćanju taj govor izvan kršćanstva i izvan prave čovječnosti. Sam je Bog, naime, toj zajednici muža i žene obećao vezanje i na nebu i na zemlji i svoju trajnu prisutnost. Mi smo uvjereni da iz te činje­nice izviru osnovni podaci o braku i kriteriji za prosuđivanje o njemu u svakom vremenu i prostoru. Mi vjerujemo da je prva i osnovna zadaća muža i žene da rastu u Ijubaivi koju im je Bog dao i da je objavljuju drugima — u prvom redu svo­joj djeci. Ako je, dakle. Bog stvorio čovjeka da dosegne puninu sreće, onda se prosuđivati o sreći u braku jednog ili drugog par tnera može jedino s vidika tog njihovog bitnog poslanja. Ne bismo htjeli raspravljati, nego to navodimo radi ilustracije: koju težinu ima za kršćanina statistička konsta­tacija da je u braku sretnija žena koja je namještena izvan obitelji? Kao da bi Michelangelo bio sretniji da je uz gradnju Sikstinske kapele mogao igrati nogomet i iz tog izvora crpsti materi jalnu sigurnost i društveno priznanje! To što je on m o r a o napust i t i mnoge privlačne životne radosti i vječito mu­čno probijati se napri jed prot iv struje nerazumijevanja i omalovažavanja, to nije umanjivalo njegovu p r a v u sreću. To je Bog dopustio zato da smisao bude jasniji i da se svjetiljka^ stavi na povišeno mjesto. K a d netko ustvrdi da je za sreću u b r a k u od prvotne važnosti da žena doživljava kakav-takav orgazam, mi to ne bismo željeli poricati, ali nam o d m a h p a d a na pamet primjer iz života, koji nam je ispričao jedan sada već pokojni isusovac. U slučaju koji nam je on pripovi jedao nije bio n a k o n nesreće fizički moguć bračni čin, a čitav je grad crpao ohrabrenje i poticaj iz njihovih radosnih lica, k a d ju je on na invalidskim kolicima svakodnevno izvodio u šetnju. Na početku smo rekli da transcendentalnost ne unosi u čovjeka nešto neprirodno, nego da unosi n a t p r i r o d n o . To n a t p r i r o d n o po Kristu koristi sve pr i rodno za postizavanje viših ciljeva i samo nas po sebi kalami kao lo­ze na trs iz kojega izbija sok života. To nas ugrađuje u obiteljsko zajedni­štvo vječne Božje obitelji, pa t a k o nikad nismo sami. To n a t p r i r o d n o tim putem omogućava čovjeku da bude siguran i sretan. U pr i rodnom je također uočljiva zamisao Projektanta . Mnogi se, međutim, proučavate­lji braka, pa i oni s dobrom voljom i oni koji žele pomoći bračnim drugo­vima, zaustavljaju, nažalost, samo na tome. Jasno nam je da je psiha mu­škarca orijentirana na ženu i bez nje pod nekim vidikom nepotpuna — i obratno. Ako smo nekom pomogli da u sebi otkrije tu pr i rodnu težnju, onda je to hvale vri jedno djelo. H v a l e je vri jedno djelo k a d svadljivcu i čangrizaivcu otkrijemo ljepotu i korist od mira i tolerancije. Bolesnik 259 •može, međut im, tra jno ozdravi t i i biti pušten kući tek k a d počinje biti u stanju da sam spoznaje smisao i k a d počne voljeti križ svoga poziva. Ne brinemo li se o tome, z a p a d a m o u tragično protuslovlje. Ljudska je pr i roda u svojem negat ivnom dijelu sklona da bračnu za-jedinicu temelji na »ljubavi« (ugovor) t ipa »ja tebi, ti meni«. Takva ljubav nije u stanju r a đ a t i nove osobe i nove vrijednosti i j adna djeca koja se u tom ozračju rađaju. S druge strane, ugrađena transcendentalnost u čovjeku ne da mira i takvu ljubav prepoznaje kao sebičnosst u dvoje. U praksi najčeš­će k a o sebičnost »onog drugog«. Ma kako se nekom činilo da se u ljubavi t ipa »jedan u drugog« krije p r a v o rješenje i poštivanje ljudske osobnosti, prva veća poteškoća u životu razotkr iva je kao laž i zabludu. Po vjeri u Boga i u Bogu može se spoznati da u svakom vremenu i prostoru pravi la o tome k a k o čovjek može biti sretan u braku proizlaze iz njegove sakramentalnosti , koja blagoslivlje pr i rodno i daje mu smisao. Brak se, međutim, sklapa između zemaljskih, a ne nebeskih stvorenja i zato je, kao i sav ljudski život, ispunjen padov ima i dizanjima, pa treba imati razumijevanja i za sebe i za druge. Razumijevanje p a k nije u tom da se proglašava dobrim ono što nije dobro, nego je to praštanje i ulaganje t ruda za podizanje n a k o n svojeg i tuđeg pada. Okreni se, naime, gore, okreni se dolje, okreni se lijevo, okreni se desno, svuda je križ. Čovjek će u životu svakako biti raspet. Odbije li da bude raspet na drvo križa, znaka u kojem se pobjeđuje i bude sretan, onda će to biti raspeće na običnu bukvu. 260 

Razmišljanja na temu — »Brak je sakramenat«

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia