Jakov Žižić

Žižić, Jakov

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

238tenciji, kao snaga skoka preko kategorija kojima je ljudsko stanje početno sklono, to jest k mogućem povišenju bića. Ljubav je pak želja da se razvije potencija koju subjekt u sebi nosi. Otkrivanje siromaštva i ljubavi kao snaga, to jest kao potencija omogućuje nam da uočimo aﬁ rmativnu crtu spasa počevši od strasti; prijelaz koji prolazi samo biće i pokazuje materijaliza-ciju télosa što ga činjenje mnoštva kon-struira. Zajedničko nam sad izgleda kao proiz-vod dinamike koja se oblikuje “iznutra”: to je mobilni lik akcije ljubavi, počevši od siromaštva (151-152).Predavanja koja je sabrao u ovoj knjizi Negri je priredio na francuskom jeziku na-kon što su Imperij i Mnoštvo, koje je zajed-no s Michaelom Hardtom napisao na en-gleskom, već bili objavljeni. On se u ovim predavanjima ne poziva na njihov zajed-nički rad. Pasioniranost revolucionara koja ovdje dolazi do izražaja u njihovu je koau-torstvu bila donekle ublažena, a temeljne ideje koje su razvijali u punoj međusobnoj intelektualnoj suživljenosti tamo su dobile i literarno raskošnu razradu, što je možda ponajviše bila Hardtova zasluga. Negri nije objasnio otkud potječe i što hoće reći naslov njegove nove knjige Tvornica porculana, premda njezin pod-naslov izrijekom upućuje na to da je ri-ječ o novoj političkoj gramatici, to jest o pojmovnom instrumentariju kojim valja promišljati promjenu slike svijeta koja se sumarno označuje “postdogađanjima”. To njegovo pregnuće doimlje se kao stanovi-ta pobuna protiv mahom površinskih tu-mačenja proturječnih pojava modernosti/postmodernosti, protiv raznovrsnih kva-liﬁ kacija najčešće irelevantnih za istinski uvid u povijesnu zbilju te promjene. Inte-gritet osobnog životnog iskustva i teorij-ske spoznaje, žar revolucionarne agilnosti i svijest o povijesnoj odgovornosti politič-kog djelovanja osposobljavaju Negrija da nasluti, otkrije i prepozna dugoročna zna-čenja misaonih anticipacija. U suvreme-noj društvenoj ﬁ lozoﬁ ji i teoriji nitko nije uočio i kreativno reaktualizirao Marxovu formulaciju o realnoj supsumpciji društva pod kapital niti je razumio bitne dimenzije značenja recentnih promjena “promjenlji-vog kapitala”. Za to je bio potreban golem intelektualni napor proﬁ njenog razlikova-nja pojavnog i zbiljskog i snaga otpornosti spram zaraze doktrinarnog mišljenja. Bez takvog otpora nije moguće očuvati ljudsku vjeru u nadolazeće. U tome je možda bitna poruka i didaktički smisao ove Negrijeve duhovne radionice.Matko MeštrovićPrikazEric HobsbawmZanimljiva vremena. Život kroz dvadeseto stoljećeDisput, Zagreb, 2009, 384 str.Eric Hobsbawm, rođen 1917, po mišljenju mnogih najznačajniji živući povjesničar, svoj je dugi životni vijek opisao u auto-biograﬁ ji Zanimljiva vremena. Profesorica Mirjana Gross u knjizi Suvremena historio-graﬁ ja: Korijeni, postignuća, trajanja, ko-ja se bavi poviješću historiograﬁ je, Hobs-bawma naziva pionirom Social Historya, Osvrti, prikazi, recenzije239modernizacijskog pravca unutar povijesne discipline koji je potencirao odmak od tra-dicionalne povijesti čiji su interes bile po-litičke elite i usredotočio se na istraživanje društvenih struktura, procesa i institucija kao pozadine povijesnih događaja. Gross također ističe i autorov doprinos historiji odozdo, obrazlažući to njegovom usmje-renošću na antropološke teme, odnosno na povijest običnih ljudi.Hobsbawmova autobiograﬁ ja peto je djelo iz njegova bogatog znanstvenog i publicističkog opusa koje je izdano na hrvatskom jeziku. Prva njegova knjiga objavljena u Hrvatskoj (1987) bila je Doba revolucije: Europa 1789-1848. Zanimljivo je istaknuti kako u svojoj autobiograﬁ -ji Hobsbawm nalazi paradoksalnim da su se njegove knjige, unatoč tome što ga se kao povjesničara svrstavalo u marksistički geto, rijetko objavljivale ili se uopće nisu objavljivale u zemljama realnog socijaliz-ma (kao iznimke navodi Mađarsku i Slo-veniju, ali ne i Hrvatsku). Knjiga Zanimljiva vremena podijeljena je na tri dijela: prvi dio obuhvaća osobno--politička poglavlja (1-16) koja pokrivaju razdoblje od ranih 1920-ih do ranih 1990--ih. U drugom dijelu (17. i 18. poglavlje) riječ je o autorovoj karijeri profesionalnog povjesničara. Treći dio (poglavlja 19-22) predstavlja zemlje i regije (uz rodnu mu Mitteleuropu i Englesku) s kojima je autor na ovaj ili onaj način bio povezan (Fran-cuska, Španjolska, Italija, SAD, Latinska Amerika).Autorova životna staza, koja je zahva-ljujući njegovoj iznimnoj memoriji uspješ-no rekonstruirana (razdoblje kratkog 20. stoljeća, od 20-ih do 90-ih), k tomu ispre-pletena s njegovom političkom stazom ko-ju je veoma obogatilo zanimljivo vrijeme u kojem je živio (od pristupanja Socija-lističkom savezu učenika u Weimarskoj Njemačkoj do rušenja Berlinskog zida), čitatelju može ponuditi dvostruko zado-voljstvo. Za početak mu nudi uvid u jed-nu osobnu priču, neobičnu i zanimljivu još od vremena prije autorova rođenja, kad su u jeku I. svjetskog rata njegovi budući ro-ditelji morali ishoditi posebno dopuštenje od svojih matičnih država da bi se mogli vjenčati. Ali onaj kojeg zainteresira ova knjiga ima i jedinstvenu mogućnost da se upozna s insajderskim viđenjem minulog stoljeća od strane čovjeka kojemu je doba tako uronjeno u politiku podarilo veliko ži-votno iskustvo. U ovoj autobiograﬁ ji autor nas, evoci-rajući svoje životne uspomene, upoznaje s važnim političkim događajima i pojavama 20. stoljeća, koji su se na zanimljiv način isprepleli i vremenski koincidirali s dije-lovima njegova života, te tako zavrijedili da dobiju svoje mjesto u ovom jedinstve-nom udžbeniku povijesti 20. stoljeća. A ta je isprepletenost doista sveprisutna. Dok nas autor, u izvanredno dočaranoj atmosferi posthabsburškog Beča, upoznaje sa svojim djetinjstvom i obiteljskom pri-čom, istodobno upoznajemo i političku si-tuaciju i društvena trvenja u Prvoj austrij-skoj republici – državi koja po njegovim riječima ne samo da nije željela postojati već je bila i nevolja koja nije mogla potra-jati. Prateći njegov daljnji život koji s 14 godina, ostavši bez oca i majke, nastavlja u Weimarskoj Njemačkoj, točnije u Berlinu, pratimo i daljnje urušavanje versailleskog poretka. U formalno mrtvoj Weimarskoj Njemačkoj, netom pred Hitlerov dolazak na vlast, započinje etapa politizacije i, po-kazat će se, dugogodišnji politički aktivi-zam tada mladog i savjesnog židovskog Politička misao, god. 46, br. 4, 2009, str. 238-241240učenika. Političku klimu koja je vladala među međuratnom mladom inteligencijom pobliže upoznajemo prateći njegovo živo oduševljenje komunizmom i SSSR-om te njegov svjetonazorski ulazak u generaciju koja je Oktobarsku revoluciju smatrala na-dom svijeta. U 9. poglavlju knjige, nazvanom Biti ko-munist, takoreći iz “prve ruke”, od studen-ta Hobsbawma, člana Komunističke parti-je Velike Britanije (kamo se preselio nakon Hitlerova dolaska na vlast 1933), doznaje-mo mnogo pojedinosti o posebnostima eu-ropskih komunističkih partija u razdoblju Kominterne, ali i o tome što je značilo i kako je to bilo biti njihovim članom. Komunističke ideje i stavovi nastavit će dominirati životom ovog diplomanta povijesti i na crvenom Cambridgeu, ali i kad se po završetku 2. svjetskog i nastu-pom Hladnog rata nađe u situaciji da brani svoja uvjerenja pred križarskim globalnim antikomunizmom Zapada. Iako nije uvijek vjerno slijedio službenu partijsku liniju, ostajao je strastveno predan idejama Okto-barske revolucije, unatoč hrvanju s raznim iskušenjima – bilo s užasima staljinizma bilo s britanskim antikomunizmom kasnih 40-ih, koji je negativno utjecao na njego-vu intelektualnu karijeru, ali je, kako kaže, bio neusporedivo blaži od američkog ma-kartizma. Eric Hobsbawm ostao je član Komuni-stičke partije Velike Britanije i nakon Ma-đarske revolucije i sovjetske oružane inter-vencije 1956, dakle u vremenu kada je ona izgubila četvrtinu članova, među kojima su bili i mnogi njegovi stari drugovi. Ipak, za njega je 20. kongres Komunističke partije Sovjetskog Saveza te iste godine, na ko-jem je Nikita Hruščov denuncirao Stalji-nove zločine, simbolično označio uništenje svjetskog komunističkog poretka. Iako je već 60-ih i 70-ih zahvaljujući svojim znan-stvenim radovima postajao sve ugledniji i značajniji u britanskoj i svjetskoj akadem-skoj zajednici (1970. postao je sveučilišni profesor) i sve se više odmicao od aktiv-nog političkog angažmana (iz militanta se, kaže, pretvarao u simpatizera), te iako je SSSR zbog nasilnoga gušenja socijalizma s ljudskim licem počeo sve intenzivnije gu-biti naklonost europskih ljevičara (poseb-no onih iz mlađe generacije, koji se okreću tzv. novoj ljevici), Hobsbawm je i dalje bio član Komunističke partije Velike Britanije. Premda već zašao u zrelu životnu dob, on je još uvijek emocionalno bio onaj šesna-estogodišnji mladić koji 1933. stupa ulica-ma Berlina i u masovnoj ekstazi uzvikuje komunističke slogane, snažno vjerujući u srp i čekić kao središnju referentnu točku u političkom univerzumu. Ovaj autorov osobni primjer dugogodišnjeg sljedbeni-štva, a ne samo čvrste lojalnosti komuni-stičkoj partiji, autentičan je prikaz odno-sa prema politici čovjeka koji je pripadao generaciji kojoj je stranačko članstvo bilo modus vivendi.Pored ovih važnih događaja koje Hobs-bawm prikazuje u svom udžbeniku o po-vijesti 20. stoljeća našlo se mjesta i za nje-govo viđenje metodoloških previranja u svjetskoj historiograﬁ ji (u čemu je aktiv-no sudjelovao), ali i za zanimljivu analizu društvenih i političkih procesa u zemljama i regijama koje je često posjećivao ili u nji-ma studijski boravio duže vrijeme (Fran-cuska, Italija, Latinska Amerika, SAD). Za kraj ovog prikaza moram se vratiti na sam početak ove knjige, točnije na nje-zin proslov. U njemu autor ističe kako je najveći dio svog života proveo gledajući i slušajući te nastojeći razumjeti povijest Osvrti, prikazi, recenzije241vremena u kojem je živio. Za povjesničara Hobsbawmova kova proteklo je, 20. sto-ljeće takvu misiju učinilo zahvalnim po-slom. Najčudnije i najstrašnije stoljeće u ljudskoj povijesti njegov je život obogatilo brojnim događajima, pojedincima, grupa-ma, društvenim, ekonomskim i političkim promjenama, a kako je to naš junak perci-pirao i analizirao, pokazat će nam ova za-nimljiva autobiograﬁ ja. Jakov ŽižićPrikazMargaret MacMillanMirotvorci: Šest mjeseci koji su promijenili svijetNaklada Ljevak, Zagreb, 2008, 686 str.Nakon četiri godine krvavog sukoba Ve-liki je rat završio. Uslijedila je Mirovna konferencija kao najvažniji svjetski posao tog vremena na čelu s najmoćnijim ljudi-ma svijeta – mirotvorcima. Kanadska po-vjesničarka Margaret MacMillan u knjizi Mirotvorci obrađuje najvažnijih šest mje-seci Mirovne konferencije u Parizu 1919. godine. Na njoj su u prvom planu djelova-li američki predsjednik Woodrow Wilson, britanski premijer David Lloyd George, francuski premijer Georges Clemenceau te talijanski premijer Vittorio Emanuele Orlando. Mirotvorci su se tijekom Kon-ferencije sastajali praktički svakodnevno, raspravljali, sklapali nagodbe, stvarali no-ve zemlje, pisali ugovore, svađali se te se ponovno mirili. Kako je i sam Clemenceau svojedobno izjavio: “Mnogo je lakše vo-diti rat nego sklapati mir” (25). Autorica dosljedno prikazuje ovaj izrazito važan dio povijesti koji je obilježio europsku i svjet-sku politiku 20. stoljeća, a čije se posljedi-ce osjećaju i danas.Od siječnja do lipnja 1919. godine Pa-riz je istodobno bio svjetska vlada, svjetski prizivni sud i svjetski parlament, odnosno kako se navodi u knjizi, žarište svjetskih bojazni i nada. Tu su se donosile ključne odluke i pokretali ključni lanci događaja, jer se ponosna, bogata i samopouzdana Europa raspala na komade. Potkraj rata nestala je Austro-Ugarska ostavljajući ve-liku rupu u središtu Europe koju su miro-tvorci pokušali zatrpati, a samoopredjelje-nje je bila opća krilatica kako narodima bivše Austro-Ugarske tako i svim drugim narodima koji su se borili za svoje zemlje. Međutim postojale su dvije stvarnosti ko-je se nisu uvijek poklapale, jedna je bila u Parizu, a druga na terenu, gdje su ljudi donosili svoje odluke i vodili svoje bitke. “Mogućnosti za diobu naroda bile su bes-krajne, osobito u srednjoj Europi gdje je povijest ostavila zamršeno klupko vjera, jezika i kultura. Polovica ljudi u tom di-jelu svijeta mogla se ubrojiti u pripadnike ove ili one nacionalne manjine. Kako do-dijeliti narode jednoj ili drugoj zemlji kad su granice između država bile tako neja-sne?” (39). Možemo slobodno reći da je od svih zamisli koje je Wilson donio u Europu ideja samoopredjeljenja bila, a i ostala do danas, najspornija i najmanje jasna. Jedno rješenje bilo je prepustiti to pitanje struč-njacima – neka prouče povijest, prikupe statističke podatke i razgovaraju s lokal-nim stanovništvom. Drugo rješenje, demo-Politička misao, god. 46, br. 4, 2009, str. 241-246

Eric Hobsbawm: Zanimljiva vremena. Život kroz dvadeseto stoljeće

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia