Mihalj Szentmartoni

Szentmartoni, Mihalj

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Mihalj Szentmdrtoni R E L I G I O Z N I S IMBOL I U PSIHOLOGIJI C. G. JUNGA Ove godine navršilo se dvadeset godina otkako j e umro Carl Gustav Jung (6. lipnja 1961). Međutim, njegove misli i njegova psiho­loška otkrića i dalje žive kao organski dio suvremene misaone baštine. Stoga bi bio ozbiljan propust ne sjetiti se bar s nekoliko redaka tog originalnog i smionog mislioca. Ni je mi svrha prikazati ovdje njegovu psihologiju, niti dati kritičku ocjenu njegova znanstvena opusa, već bih se s nekoliko rečenica htio osvrnuti na njegov doprinos psihologi­j i religije, s osobitim naglaskom na njegovom shvaćanju uloge religi­oznih simbola ne samo u genezi religioznosti, nego u općem psihičkom razvoju osobe. Život Carl Gustav Jung rodio se 26. srpnja 1875. u Kesswilu u Švicarskoj. Otac mu je bio protestantski pastor. Jung studira medicinu i već s 25 godina postaje asistent glasovitog psihijatra Eugena Bleuera u Ziirichu. N o 1913. napušta sveučilišnu karijeru da bi otvorio privatnu praksu i da bi se posvetio istraživačkom radu. U međuvremenu vrlo često dopisuje se sa Sigmundom Freudom. Iz tog dopisivanja rađa se inten­zivno, premda kratkotrajno prijateljstvo. Freud u mladom sposobnom Jungu vidi svoga nasljednika. Zajedno putuju u Ameriku; Jung osniva prvo freudovsko društvo u Ziirichu; godine 1908. organizira prvi Među­narodni psihoanalitički kongres u Salzburgu; 1911. postaje prvi pred­sjednik Međunarodnog psihoanalitičkog društva. Nj ihovo j e prijateljstvo, međutim, kratkoga vijeka. Jung kritizira neke osnovne Freudove postavke, osobito teoriju o libidu. Godine 1914. odriče se svoje službe predsjednika Društva, a nedugo nakon toga i istupa iz Društva. Istraživačka strast vodi ga u daleke zemlje: putuje u Arizonu, u Meksiko, u sjevernu Afriku i u Keniju da bi tamo na licu mjesta proučavao mitologiju, religiju i okultizam različitih primitiv-434 nih kultura. Od 1933. do 1942. profesor j e ziiriškog Politechnikuma, a a od 1944. radi u Bazelu kao profesor medicinske psihologije. Psihologija ličnosti Jung studiranje ličnosti zahvaća s mnogo šire perspektive no što j e to činio Freud. Za razumijevanje čovjeka on smatra važnim i filo­zofske i religiozno-mitske aspekte. Isto tako veliku važnost pridaje teleologiji upozorivši na snažnu motivacijsku funkciju svrhovitosti u ljudskom ponašanju. Čovjek nije samo funkcija svoje prošlosti, već u njegovo određenje i razumijevanje spadaju i njegovi projekti. Za razliku od Freuda, seksualnim nagonima pridaje mnogo manju važnost. Analizirajući ličnost, Jung nalazi da se mogu i moraju razlikovati dvije regije: svjesno i nesvjesno. Kao neku jezgru svjesnoga tvori naš ego, koje uključuje u sebi percepcije, memoriju, misli i osjećaje. Kao takav, ego osposobljava čovjeka da se prilagodi svojoj okolini. Nesvje­sno se pak dijeli na dva dijela: osobno nesvjesno i kolektivno nesvje­sno. Osobno nesvjesno sadrži potisnute sadržaje individualne povijesti. Mnogo je originalnije Jungovo shvaćanje kolektivno nesvjesnog što ga on sam smatra najvažnijim i najaktivnijim dinamičkim faktorom našeg psihizma. Kolektivno nesvjesno sastoji se od materijala što se nakupio u memorij i čovječanstva tijekom povijesti vrste. Do otkrića kolektivno nesvjesnog Jung je došao analizom snova. Opazio j e da se u snovima često javljaju elementi koji nisu individual­ni i ne mogu se izvesti iz sanjačeva osobnog iskustva. Jedino suvislo tumačenje ostaje da su to iskonska, urođena i naslijeđena obličja ljudskog duha (C. G. JUNG, Čovjek i njegovi simboli, Mladost, Zagreb 1973., str. 67.) Jung ih j e nazvao »arhetipovima« ili »iskonskim slika­ma« . Arhetipovi su zapravo nagonski »trendovi« koji osobu navode na to da se u određenim situacijama ponaša uvijek na isti način, i bez prethodnog iskustva (rođenje, smrt, opasnost, očinstvo). Neki od arhetipova tako su se razvili da predstavljaju autonomni sistem lič­nosti. To su persona, sjena, anima, animus. Persona bi bila svjesna slika o vlastitoj socijalnoj ličnosti; sjena predstavlja malo poznata svojstva i osobine našeg ja, a u snu se i u mitovima javlja kao osoba istog spola koga je i sanjač; anima je oličenje svih ženskih psihičkih težnji u muškoj psihi kao što su neodređeni osjećaji i raspoloženja, sklonost prema iraconalnom itd.; animus je pak muško oličenje u ženi: grubost, težnja za dominacijom i si. Ove tek spomenute ideje o Jungovoj psihologiji ličnosti služe nam zapravo zato da bismo bar donekle mogli razumjeti njegove poj­move iz psihologije religije. Jungova psihologija religije Među arhetipovima posebno mjesto zauzimaju religiozni arheti­povi, osobito pojam Boga. Arhetipsku sliku Boga lako je otkriti u 435 svim, pa i najprimitivnijim kulturama, odnosno u mitovima i obre­dima tih kultura. Radi se, dakle, o općeljudskoj pojavi. Pojam Boga, prema tome, nije plod osobnog iskustva pojedinca, kako je to zamislio Freud kad je u pojmu Boga vidio projekciju sliku zemaljskog oca, već čovjek pojam Boga nosi nekako utisnut u svom psihizmu. Da ne bi bi lo zablude: Jung time ne želi dokazivati Božju opstojnost, nego jednostavno, analizirajući ljudsku psihu, zaključuje da se između onoga što religiozni ljudi nazivaju Bogom i onoga što postoji u kolek­tivnom nesvjesnom čovječanstva nalazi identičnost. Najviše što bismo mogli ustvrditi jest to da u čovjekovoj psihičkoj strukturi nalazimo neku osnovnu usmjerenost, orijentiranost prema traženju Boga. Da bismo dalje mogli pratiti Jungovu psihologiju religije, potrebno je da se ponovno vrat imo njegovoj psihologiji ličnosti. U središtu ličnosti stoji ono što Jung naziva »Selbst« ; mi bismo ga mogli prevesti s »Jastvo«: ono neizrecivo, što jamči i osigurava jedinstvo, ravnotežu, kontinuitet i harmoniju ličnosti. Važno je međutim ovdje to da je i Selbst arhetip, t j . da i sebe i svoju nutarnju koherentnost možemo doživjeti samo u simboličkoj formi. Domislimo li ovu tvrdnju u kon­tekstu cjeline Jungova shvaćanja čovjeka, dolazimo do zanimljivih za­ključaka. Zapravo, sam je Jung povukao prvi i najvažniji zaključak: da između osobne zrelosti i religioznih simbola postoji nutarnja, organ­ska povezanost. A iz toga slijedi da je svaka (autentična) religioznost ujedno i nosilac osobne zrelosti. I obratno: svaka dezintegracija reli­gioznosti utječe i na psihičku ravnotežu osobe. Jung je na taj način radikalno prevrednovao ulogu religioznosti u razvoju ličnosti. Jer dok je za Freuda religioznost značila jedva što više od neuroze, za Junga j e ona ne samo pozitivan faktor u razvoju ličnosti, -već upravo nosilac tog razvoja. Osim ove revalutacije religioznosti, Jungova je druga velika zasluga u psihologiji religije što je upozorio na važnost religioznih simbola. Premda otkriće postojanja religioznih simbola nije Jungova zasluga, njemu treba zahvaliti na tome što j e upozorio na njihovu pravu ulogu u religioznosti. A to j e osobito vrijedno danas kad smo svjedoci odu­miranja smisla za religiozne simbole. Simbol nije rubna pojava u religioznosti, ističe Jung, budući da se relgija odnosi na stvarnost o kojoj ne možemo imati izravnog osjetnog iskustva. Simboli su jedini način da o toj stvarnosti govorimo. N o treba istaknuti da je Jung studirao samo psihološko značenje religioznih simbola, a nije se bavio njihovim filozofskim, povijesnim i antropološkim oblicima. Jasno, Jungova originalnost ne pokazuje se samo na području stu­diranja religije. Čitav njegov opus bogat j e izvor inspiracije, tako da još i danas dijeli duhove: jedni se strastveno oduševljavaju za njega, drugi ga odbacuju kao znanstvenu maštariju. Istina će biti vjerojatno negdje u sredini: Jung je stvorio veliko djelo, premda to djelo ima mnogo nedostataka. Osobito mu se prigovara da j e upotrebljavao ne­jasne i neobične pojmove. Kako god bilo, jedno je sigurno: Jung je bio originalan i smion mislilac. Kao takav, bez sumnje j e obogatio naše poznavanje ljudske psihe. 436 

Religiozni simboli u psihologiji C. G. Junga

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia