Krsto Spalatin

Spalatin, Krsto

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

prinosi Krsto Spalatin Dl MATTEO R I C C I I KONFUCIJEVSKO KRŠĆANSTVO Konfucije je rođen oko 550. godine prije Krista, a umro je u dobi od kojih sedamdeset godina. U to isto vrijeme u Indiji je živio Buda i osnovao budizam. Neki učenjaci misle da je Konfucije poznavao Lao-tzea, o ko­jem se kaže da je osnivač taoizma. Sam Konfucije bio je pobožan i mar­ljiv čovjek, koji je u životu nastojao oko kreposna života, a vladare je »savjetovao« kako treba da upravljaju svojim kraljevstvima. Nakon ne­koliko godina provedenih u upravnoj službi, Konfucije je počeo putovati i poučavati. Prema predaji, njegov način života i nauka o kreposti mno­ge su privlačili. Poslije njegove smrti učenici su osnovali konfucijevsku školu i nastavili živjeti prema njegovu učenju. Oni su konačno skupili i zabilježili učiteljeve izreke u Zbirku (Analects). Smatra se da nekim učenicima treba pripisati djela: Veliko učenje i Nauka o srednjem putu. Ta tri djela, uz Knjiga Mencija, koju je dalje razradio i razvio Konfu-cijev najveći učenik, čine četiri klasične knjige Konfucija. Pripisuju ih Konfuciju jer one odrazu ju njegovu nauku i inspiraciju. Kad bi trebalo reći Sto je konfucijanizam, onda bi možda najjedno­stavniji odgovor bio da je to kineski humanizam ili moralna filozofija života. Temelji se na kineskoj literaturi, filozofiji, glazbi, povijesti i pje­sništvu, a formuliran je kao Konfucijeva baština i nadahnuće. Konfucije se u prvom redu trudio da efektivno i praktično odgovori na pitanje ka­ko čovjek treba da živi. Bit njegova učenja mogli bismo raščlaniti na pet temeljnih kreposti: 147 1. jen — tu je riječ vrlo teško prevesti, no u osnovi znači ljubav, ljudsku srdačnost, poštovanje, ono što je vlastito čovjeku ili Čovještvo; 2. pravda; 3. obredna uljudnost ili ponašanje (etiketa); 4. mudrost; 5. vjernost. Prva je najosnovnija i upravlja svim drugima. Kod Kineza se ona slikovno prikazuje kao čovjek žirom raskriljenih ruku, spreman da za­grli drugoga. Sve druge kreposti znače samo poseban način kako ljudi treba da se odnose prema drugima. Konfucije je učio da samo u pravilnu odnosu prema drugima možemo naći pravu krepost i pravi smisao života. Pomoću tog kreposnog suživljavanja sa svojim bližnjim i preko svoga bližnjeg možemo ostvariti zakon neba, tj. Božju volju. Taj Božji zakon izriče se u ljudskoj savjesti i u živom doživljavanju kreposnih međusob­nih odnosa. Ovaj vrlo jednostavan prikaz Konfucijeva učenja pokazuje kako je Matteo Ricci (1552.-1610.) u bitnom shvaćao konfucijanizam. O. Ricci je bio talijanski isusovac, misionar, koji je došao u Kinu koncem 16. sto­ljeća. U svojem misionarskom nastojanju da Kini donese kršćanstvo, sma­trao je nužnim da poprimi konfucijanizam. Nekoliko godina Čitao je i proučavao konfucijevske klasike i povijest konfuciianizma u Kini. Re­zultat njegova rada bilo je zalaganje za kritičko prihvaćanje originalnog Konfucijeva učenja. On je najprije radikalno razlikovao suvremeni neo--konfucijanizam od starog klasičnog konfucijanlzma. Ricci je smatrao da je neokonfucijanizam iskvario i iznevjerio izvornu Konfucijevu mi­sao. Neokonfucijanizam brani ateizam, materijalizam i panteizam. Ricci zastupa da takvo učenje ne možemo naći kod Konfucija. Naprotiv, Ricci na originalnim tekstovima pokazuje da je Konfucije vjerovao u Boga, tj. u Gospodara neba i vrhovnog Vladara, i da je njegova nauka bila divna naravna religija ili etički teizam. Konfucijeva nauka bila je istinita unutar granica ljudske mudrosti. No to je bila još nesavršena i nepotpuna religija jer nije posjedovala pune objave Isusa Krista. Po sebi je ona, međutim, bila prihvatljiva priprava za puninu kršćanstva. Upravo kao što su u Evropi poganski klasici Grč­ke I Rima poslužili kao propedeutika za kršćanstvo, tako bismo i po­ganske konfucijevske klasike mogli upotrijebiti za istu svrhu u Kini. Ric­ci je čak pokušao pokazati da postoje sličnosti između aristotelovske tra­dicije na Zapadu i konfucijevskog učenja na Istoku. Napominjao je, da je studij filozofije — bilo aristotelovske, bilo konfucijevske — pri­kladan ljudski način da se netko pripravi za kršćanstvo. Tako su o. Ricci i drugi isusovci koji su studirali konfucijevsku moralnu filozofiju postali konfucijevski literati — priznati učenjaci u Kini — I isticali Konfucijevu moralnu nauku. Po njihovu mišljenju to je bio najbolji način da oblikuju autentičan i trajan izražaj konfucijevskog kršćanstva. 148 Ricci je mislio da, prihvaćajući konfucijanizam, prihvaća istine vječ­ne filozofije u kineskom kulturnom obliku. Sam Konfucije priznaje da njegova nauka nije božanska i da nije došla od neke posebne Božje ob­jave. Ona nije bila ništa novo nego samo prikaz i formulacija istina koje oduvijek vrijede i koje su izricale najveće povijesne ličnosti. Najviši izraz ljudske egzistencije dolazi od trajnog prakticiran ja kreposti. U dvadesetom stoljeću konfucijanizam je još uvijek vrlo živ. On je meta žestokih napadaja modernih ateista Kine, no ne mogu ga razoriti. On je također vrlo živ u Koreji i u Japanu, ali ne kao posebna filozofska ili religijska škola koja bi se s budizmom i taoizmom borila za premoć. On postoji kao japanski ili koreanski način života. Nazor na obitelj i društvo, mentalitet i odgoj koji se usađuju kod kuće i u školi, opće kul­turne vrijednosti na Orijentu su neke vrsti izražaj ili reakcija na konfu­cijanizam. Kako je i sam o. Ricci rekao, Kinezi nisu formalno u školi studirali konfucijevske klasike, oni po naravi žive i udisu tu nauku. Kon­fucijanizam je tako duboko prožeo povijest i tradicije Kine, Koreje i Ja­pana da je u stanovitom stupnju postao njihov prirodni i nacionalni na­čin života. Zato, ako netko želi razumjeti Kineze, Koreance i Japance, mora najprije razumjeti konfucijanizam. Budući da kršćanstvo priznaje sve što je istinito i dobro, ono mora u velikoj mjeri prihvatiti i konfuci­janizam. Kako pak ono gradi na pravom ljudskom umovanju, koje može prilagoditi svim kulturnim oblicima, ono ga može i mora prilagoditi i Orijentu. Premda vjera u Isusa Krista stoji iznad kulture, ipak može biti izražena u svakoj zakonitoj kulturi. Zato vjeru moramo shvatiti trans-kulturalno, a ipak i tako da ona isti čas živi u kulturnim oblicima i Za­pada i Istoka. Istina i vjera u Boga ne isključuju ni jedne kulture. Konfucije je kreposnog čovjeka shvaćao kao univerzalnog, koji pri­pada svjetskom bratstvu ili društvu. Ricci je to gledao u najvećoj mjeri ostvareno u Isusu Kristu, koji je ušao u povijest pet stoljeća poslije Kon-fucija. Što je u povijesti bilo objavljeno kao činjenica u Isusu Kristu, to sada moramo naviještati našoj kineskoj i orijentalnoj braći. Konfucije je snagom kreposti jena otvoren za Isusa Krista. S engleskog preveo Ivan Macan 149 

Matteo Ricci i konfucijevsko kršćanstvo

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia