Benjamin Ivaničin

Ivaničin, Benjamin

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Benjamin Ivaničin G I B A N J A I S M J E R O V I Sa zanimanjem sam čitao broj Conciliuma o neokonzcrvatizmu (1/ ]981"). U svijetu se nešto pokreće, izmjenjuju se smjerovi, duhovne oto­pine stvaraju novi povijesni sloj. Sociolozi se teško snalaze, u svojim se procjenama ne slažu, doživljavaju sociološke metanoje, od progresista po­staju konzervativci. No budući da se to zbiva u novim prilikama i u no­vim uvjetima ekonomske krize — koja je, s obzirom na moment u koji je stigla i s obzirom na drastičnost kojom se primjenjuje, poprimila vrlo specifične crte — zovu se neo-konzer\'ativci. Da se neko pomicanje polova društvenog globusa danas odvija samo na ekonomsko-društveno--političkoj razini, ne bih bio toliko zainteresiran. No budući da to pomi­canje za sobom vuče i religiozna područja, uvjetuje religiozni mentali­tet i napastuje na zauzimanje religioznog određenog držanja, ono me veoma zanima. Slijedim prikaze raznih autora u spomenutom broju Conciliuma. Neokonzervativac danas živi zajedno s drugima u trećoj etapi indu­strijalizacije koju obilježavaju multinacionalni konglomerati, multinacio­nalne kompanije s intenzivnim kapitalom. Multinacionalnošću kapitalisti su izišli iz okvira države. Država ne dirigira ekonomiju. Njezine su glavne brige nacionalna sigurnost i pooštravanje autoriteta. Sloboda je tom si­gurnošću uvjetovana do tolike mjere da se s njom poistovjećuje. Inten-zivnošću kapitala omogućuje se automatizacija industrije, čime se rad-* V i d i Concilium, 161. E . J. H O L L A N D , La crise économique dans les pays de VAtlantique-Nord, 13—22; C. L A S C H , Le »cltoc en retour« conservateur et ta guerre civile culturelle, 23—28; G. N I V A T , L'influence culturelle de Soljénitzyne, 29—38; P . H E B B L E T H W A I T E , L'Eglise polonaise c^l-eilc un model pour V Eglise universelle?, 59—C'8; E. G R A C E , Les Eglises derrière une Europe unie, 39—48; P. R I C H A R D , £e neo-conservatistne progressiste latino-américain, 89—98; M. F L E E T , Néo-conservatisme en Amérique latine, 99—110; D. S O L L E , La répression de l'existentiel, ou: pourquoi heaucoups deviennent-ils conservateurs?, 119—128; M. F A H E Y , Joseph Ratzinger, ecclésiologiic et pasteur, 128—140; J. K A Y , / / . U. von Balthasar, théologien po-^tcritique?, 141— 148. 14 2 1 V 0 T 209 nik sve više tjera na rub društva, društveno se materijalizira. Neokon-zervativac — dosad progresist, liberal, neograničeni poklonik prosperite­ta, progresa i slobode — odriče se stavljanja dobrostanja u prvi plan, što je dosad radio, postaje saveznik države i počinje se oslanjati na nje­zinu moć. Pri tome nastoji da državnu vlast oslobodi od birokratizma i neželjenih reformatora, a radnika i lokalne zajednice s ruba primakne k centru, kako bi se prenapeta konstelacija multinacionalnog konglo­merata, intenzivnog kapitala i autoritativnije države ublažila. Sav svoj progresizam sada iscrpljuje u pročišćavanje autoriteta i stvaranje lo­kalnih zajednica kao antidota pretjerano centraliziranoj vlasti — i ništa više. Time, zapravo, konzervira društveno-političko-socijalno stanje tre­će etape industrijalizma. Analogno tom društvenom neokonzervatizmu, »srednji Amerika­nac«, radnik, sitni trgovac i ostali odvraćaju se od recepta progresista, prema kojem je neprestana promjena, inovacija i eksploatacija samog sebe kao izvora života vrednota broj jedan te se okreću prema konti­nuitetu, stabilnosti i osobnoj odgovornosti kao jamcima pravog života. Srednji sloj se priklanja popularnoj religiji, želi zadovoljiti potrebama zajedništva, podati se autoritativnom vodstvu u moralu, potražiti zna­čenje i smisao života. Optužuju se prijašnji teolozi (Harvey Cox), sestra Jacqueline Grennan (poslije M m e Wechsler) da su, poneseni valom Kin-ga, Ivana X X I I I . , Kennedyja i zabliješteni Teilhard de Chardinom Crk­vu sveli na dogmu o ljudskom napretku. Radikalni katolik Daniel Berri-gau oslobađa se Teil^iarda i prihvaća politički radikalizam na dogmat­skim temeljima. Prihvaća se kritike socijalnog evanđelja, koju je prije 40 godina izrekao Reinhold Niebhur: progresisti u krilu Crkve apsorbi-ial i su sekularizam kulturom progresizma davši joj religioznu polituru. Niebuhrovi učenici danas ističu kako su propovjednici socijalnog evan­đelja izišli u svijet (a to je doista mnogo bolje nego ostati u sakristiji), ali su vr lo m.alo od Crkve ponijeli sa sobom. U Latinskoj su Americi visoke crkvene ustanove kao C E L A M i neki njezini teolozi prihvatili praksu nekonzervativnog progresizma. Taj neo-konzervatizam ne bježi od teze »masovne Crkve«: od krize sistema, strukturalnih analiza bijede, evangelizacije, oslobođenja, prava čovje­ka i prava naroda, od pravde, solidarnosti, bratstva itd., ali ujedno na­glašava potrebu temeljne sheme kršćanstva: prihvaćanje zakonitosti političke i društvene vlasti. Isusovac Roger Vekemans, sociolog i teolog, koji vrši velik utjecaj u latinsko-američkoj Crkvi sve tamo od 1960. go­dine, sada misli da ni teologija oslobođenja ne drži pred očima transcen­dentalnu dimenziju kršćanske vjere u pravoj perspektivi. Te teologije na mjesto teološke analize stavljaju socijalnu analizu. U političkoj re­fleksiji ne razlikuju ideologiju od političke prakse. Kolumbijski nad­biskup Lopez Trujillo, predsjednik Ć E L A M A , slaže se s Vekemansom: zadaća vlastita Crkvi i svećenicima jest evangelizacija, a ne socijalno oslobađanje naroda Latinske Amerike. Vjera i Objava prvenstveno se bave metanojom, koja prethodi svakoj praksi. Solženjicinov je utjecaj na naše vri jeme golem iako ima i protivlje­nja. Nazvan je Danteom modernog vremena, ruskim Homeinijem teo­kratskih ambicija. Rusija i Zapad o njemu mogu govoriti što hoće. Olivi-210 cr Clément smatra da je zazoran i za jedne i za druge. Njegov Arhipelag Gulag nije pusti opis zatvoreničkih jada. To je umjetničko djelo s po­rukom o etičkom primatu u literaturi. On u literaturi restaurira i nanovo podržava Platonovo trojstvo Istinitoga, Dobrog i Lijepog. Svojim dje­lom vodi katarzi koja je prisutna u grčkoj tragediji. Njegov prvi otpor situaciji u kojoj se na Arhipelagu našao jest pretkršćanski, stoički, uime čovjekova dostojanstva. Drugi mu je stupanj otpora kršćanski. Od Boga očekuje snagu, oslanja se na providnost. Rad, ideologija ne­prestanog napretka i dobrostanja postaju mu netečni. Duhovnost čovje­ka i naroda mjeri se odazivom pozivu na žrtvu. Ideal mu postaje čisto­ća socijalnih odnosa. Očituje simpatiju za pustinjaštvo, zove na dizanje brana biološkom egoizmu. Treći mu je otpor više slavenofilski. Protivi se europocentrizmu i uniformizaciji svijeta. Napokon, vrši pritisak za reha­bilitaciju vrednota koje su se donedavna smatrale zastarjelima. Tako 0 njemu govori Georges Nivat, redoviti profesor na sveučilištu u Že nevi, i završava: »Uloga je Solženjicinova i ostaje: izvesti naš vijek iz industrijalizirane torture u ekonomiju Spasenja koja svaki dan nanovo započinje. Nadalje, u svijet sve više prodire model poljske Crkve, utjelovljen u papi Ivanu Pavlu I I . Govoreći pri l ikom svog posjeta Poljskoj, Papa citira Adama Mickiewicza: »Civilizacija dostojna toga imena jedino je kršćanska civilizacija.« Zatim nadodaje: » T o vam poručuje čovjek (Adam Mickiewicz) koji svoju duhovnost od djetinjstva duguje poljskoj kulturi, njezinoj literaturi, njezinoj glazbi, njezinoj likovnoj umjetno­sti, poljskim školama i poljskim sveučilištima.« Očituju se u tim rije­čima jake klice težnje da se poljsko kršćanstvo, ukorijenjeno u poljsko tlo i u poljskog čovjeka, stavi na svijećnjak svijeta. Ggodine 1972. kar­dinal Wyszynski govorio je na Kongresu poljskih teologa: » M i žehmo poljsku teologiju za Poljsku, teologiju pisanu pod vidom Istoka za živu Zajednicu na Istoku.« Te su riječi izgovorene u kontekstu s ondašnjom teologijom na Zapadu. No dok su tada teologiji bila otvorena vrata sa­mo sa Zapada na Istok, danas jo j Papa otvara vrata s Istoka na Zapad. 1 ne otvara ta vrata samo teologiji, nego prvenstveno živoj, snažnoj vjeri u Kristovo božanstvo, u okristovljeni lik ljudskog dostojanstva, u efek­tnu spasonosnost Crkve, u marijansku dimenziju kršćanstva. Promatrači u Njemačkoj registriraju slijedeće: Kada ste koncem šezdesetih godina u bilo koji noćni sat telefonski nazvali koju skupinu studenata, dobili ste odgovor: »Upravo radimo na tome kako ćemo izve­sti demonstracije, koje ćemo mjere poduzeti za zaštitu progonjenih. . .« Krajem sedamdesetih godina odgovor se kretao oko psiholoških pro­blema: oko depresije, oko problema kako abortirati, oko pokušaja samo­ubojstva. Svršetak osamdesete pruža posve drugu sliku: noćna skupina studenata raspavlja o smislu života i nastoji između jedan sat u noći i četiri sata izjutra dozvati svog profesora na raspravu. Danas se žele zadovoljiti metafizičke potrebe u vezi s apsolutnim, metafizičkim smi­slom. Postaje se disidentom stare i nove ljevice. Počinje se primjećivati Jaspersova »egzistencijalna neuvjetovanost«. Što je to »neuvjetovanost«? To je prije svega zanimanje za život koji se ne može svesti samo na funk­ciju za drugoga, na sredstvo postizavanja ciljeva koje drugi postave. 211 »Egzist i ram« — to znači da nisam samo objekt drugoga. Ja sam nešto više nego što drugi o meni znaju, više nego ono čime se oni mogu po­služiti. Dakle, egzistirati, a ne samo funkcionirati, što znači živjeti neu-vjetovano od drugih. Na to nadovezuje Horkheimer: Uzaludan je po­kušaj da sačuvamo neuvjetovanost bez Boga. Ona znači svu moguću cjelovitost našega života, bit sav kao ulje u svjetiljkama mudrih dje­vica. Ako to ulje cjelovitosti djevicama uzmanjka, one su lude. Htjeti bi­ti cjelovit — to je neuvjetovanost, neovisnost, sloboda, Božje kraljevstvo. Ta cjelovitost zahtijeva da prihvatimo sav život u rasponu od neba do pakla, a ne da izaberemo samo profano i trivijalno. Zašto da ne prigrli­mo tradiciju koja govori o kruhu i vinu, o tjeskobi i o grijehu, o koitu-.su i rađanju, o smrti, o pravdi i o Kraljevstvu Božjem kao o neotuđivim sastavnicama života? K a m o vode oči uprte u to pitanje, lako je i^ azu-mjeti. I ujedinjavanje Evrope zajedničkim tržištem i zajedničkim parlamen­tom u svrhu sve većeg zbližavanja i sjedinjenja, ukohko je Evropa za­seban kontinent, zasebna povijest i zasebna kultura, pridonosi staloženi-j e m religioznom razmišljanju. Zasebnost je Evrope, naime, nemoguće zamisliti bez kršćanstva. Oživljavanje tijela Evrope nezamislivo je bez oživljavanja kršćanskog duha Evrope koji je u tom tijelu zapisan. Taj povijesni čas stvaranja nove ujedinjene Evrope budi u krilu Crkve du­hove i poziva u dubine kršćanstva koje jedine mogu roditi nove epohe, kao što su na početku bili Benedikt, Ćiril i Metod. T o m pozivu odazi-\aju se u Božjem narodu svi koji znaju čitati znakove vremena. Još jedna zanimljivost. Ratzinger je dobro verziran u klasičnoj za­padnoj teologiji, pristaša je kolegijaliteta, liturgijske reforme, otvorena j'e duha prema Istočnoj Crkvi, tvrda stava prema msgru Lefebvru. To jc razlog da ga ne svrstavaju među konzervativce. Ali on je i zaštitnik vje-ie malenih pred intelektualnim magnatima, on je krtičar teologa hipno­tiziranih prestrukturiranjem Crkve, zalaže se za molitvu, kult, odricanje samoga sebe. To je kanal njegova utjecaja danas u Crkvi. Ni teolo­ška misao Ursa von Balthasara ne imenuje se danas kao reakcionarna, nego se u nju ulazi kao u nadopunu, kao u smirujući dodatak liberal­nim teolozima. U kršćanstvu se ne radi o demitologiziranju, nego o de-mitizaciji. Kršćanski se mit ne može istumačiti konceptualno, pojmovno, kao što to čini Bultmann. Taj mit konceptualnom misliocu predstavlja krila i egzistencijalno poletište, a konceptualnoj misli daje život. Eto misli i duhovnih strujanja, čija se prisutnost sve više susreće u današnjem duhovnom zbivanju! K a m o vode? Ovisi o tome koliko se u tim sti-ujanjima uščuva nezavisnost Crkve od svjetovnog, bilo neuvjctovanog bilo uvjetovanog autoriteta. Pod tim vidom neokonzervatizam, bar u Latinskoj Americi, nije idealno startao. Kraljevstvo se Božje ne gradi svjetovnim autoritetom. Ovisi o tome koliko se bude znalo čuvati ravnotežu između tradi­cije i inspiracije, između čuvanja starog i namicanja novog, između institucije i karizme. I, konačno, o tome koliko se sve to bude radilo sa sviješću da će se uspostava Božjeg kraljevstva, za kojom težimo, zbiti tek u paruziji. 212 

Gibanja i smjerovi

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia