Nikola Stanković

Stanković, Nikola

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Nikola Stanković K R Š Ć A N S K I SMISAO L J U D S K E P A T N J E Apostolsko p ismo p a p e I v a n a Pavia I I . Salvifici doloris U L'osservatore romano od l i . veljače o v e godine objavljeno je apo­stolsko pismo pape Ivana Pavla I I . »O kršćanskom smislu ljudske patnje.« s p o č e t n i m riječima Salvifici doloris. P i smo je u p u ć e n o - K a t o l i č k o j crkvi, biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima, a napi¬ sano je pri l ikom završetka Svete godine i početka korizme. Povezujući temu patnje s izvanrednom jubi larnom crkvenom godi¬ nom, P a p a upozorava da je to tema koja pogađa svakog čovjeka. Patnja, naime, pogađa samu čovjekovu prirodu i duboka je kao sam čovjek. Čov¬ jek je pozvan da je nadiđe, i tu se pokazuje čovjekova transcendencija. Ona je čovjeku izazov da bude jak. M o r a se priznati da je u povijesti čov¬ ječanstva bilo pokušaja da se čovjek odupre i patnji i zlu i tako svojim silama sebe spasi. Z n a m o da šu svi takvi pokušaji završili kapitualacijom, ako ne i izričitim priznanjem da je to čovjeku smrtniku nemoguće i teo¬ retski i praktično. I Papa u ovom pismu priznaje kako se čini »da je pat¬ nja na ovaj ili onaj način nerazrješivo povezana s čovjekovom zemalj¬ skom egzistencijom«. Dovoljno bi se bilo prisjetiti mislilaca kao što su 93 Pascal i Kierkegaard pa da se shvati kako je patnja prodrla do najdub­lje čovjekove srži. U ovom našem vremenu pitanje patnje sve se više zaoštrava, a svijet ateizma sve oštrije odbija »Dobrog Boga« koji dopušta da ljudi pate. Nije patnja problem samo ateista. I vjernici bi za vlastito umirenje često pože­ljeli jasniji odgovor o njezinu temelju, srži i smislu. Crkva je osjetila da­je sazrelo vrijeme da se nanovo pokuša dati kršćanski odgovor na ovo vječito čovjekovo pitanje. Premda pred patnicima osjeća sućut i poštova­nje, vjera daje Crkvi hrabrosti da dirne u ono što se čini nedirljivo — čovjek u svojoj patnji izgleda kao »nedoticljiva tajna«. Svijet ljudske patnje kudikamo je širi od fizičke boli. Čak se Sv. pismo predstavlja u Papinu Pismu kao »velika knjiga o patnji«. Dovoljno bi bilo zaviriti u tu Knjigu da se vidi što ona kaže o opasnostima smrti, o smrti vlastite djece, o smrti prvorođenca i jedinca sina, o čežnji za domovinom, o prog-nanstvima, o neprijateljskoj okolini, o samoći, o napuštenosti, o nevjer-nosti i nezahvalnosti, o nesreći vlastitog naroda itd . Dovoljno jz tako¬ đer primjera i iz vlastitog života da čovjek iskusi neko zlo i postane pat¬ nik. »Može se reći da čovjek trpi zbog dobra, na kojemu nema dijela, iz kojeg je na neki način isključen ili kojeg se sam lišio«. Ljudska se patnja u Pismu predstavlja »kao 'svijet' za sebe, koji egzistira zajedno s čovjekom«. Na pitanje: »Zašto patnja?« Pismo ne odgovara definicijom koja bi odmah mogla svakoga zadovoljiti. Prostor za odgovor nije ni naše shva¬ ćanje pravednosti : Bog dobro nagrađuje, a zlo kažnjava. Premda je to na¬ čelo istinito, ne može se, ipak, primjenjivati bez razlike i razlučivanja. Već Job ne prihvaća načelo koje patnju izjednačuje' s kaznom za grijeh. Ipak, ne može se reći da patnja nema veze s grešnom situacijom. J o b , iako nedužan, treba da patnjom dokaže svoju pravednost. Svaka bol, dakle, ne mora biti kazna za osobni grijeh. Z a t o se moramo čuvati da pojam »pravednosti« koji se nalazi u Objavi ne lišimo njegova bogatijeg znače¬ nja nego su naši pojmovi o »pravednosti« temeljeni na iskustvu međuljud¬ skih odnosa, a uvjetovani su grešnom situacijom. Može se patnja tumačiti kao Božja pedagoška mjera da se u čovjeku opet uspostavi dobro, ali to još nije odgovor na pitanje: »Zašto patnja?« Pistu ovog Pisma jasno je da svi naši ljudski odgovori iz ovog našeg svi¬ jeta i situacije ostaju nepotpuni i ne mogu rasvijetliti tajnu patnje. Koli¬ ko god je patnja izazov da je nadiđemo, ona u isto vrijeme zastire i su¬ žava naš horizont da prodremo u cjelokupnu stvarnost. Papa zato pribje¬ gava novom elementu u našem svijetu, koji međutim nije od našega svi¬ jeta. On upire pogled na »objavu božanske ljubavi kao najdubljeg vrela smisla svega što jest«. Sva druga ljudska tumačenja patnje ostaju nedo¬ statna. U smisao tajne patnje čovjek može prodrijeti onoliko koliko je »sposoban shvatiti dubinu božanske ljubavi«. Dalje se kaže: »Mora se pri-94 hvatiti svjetlo objave, ne samo ukoliko ono donosi transcendetalni red pravednosti, nego ukoliko ono taj red rasvjetljuje ljubavlju, koja je zad­nje vrelo svega što postoji«. U Pismu se pokazuje da naš naravni red bistvovanja nije kontekst u kojem se može dati zadovoljavajući odgovor na pitanje o patnji. Odgovor na to pitanje treba tražiti u dimenziji otkupljenja. Transcendetalni kori¬ jeni zla dohvatljiviji su u grijehu i smrti, uvjeren je P a p a . »Oni leže u te¬ melju gubitka vječnog života.« Sinovo poslanje upravo je u tome da po­bijedi grijeh i smrt, i to ne samo kao »eshatološko zlo (da čovjek ne umre nego da ima život vječni), već da i iz povijesti protjera gospostvo smrti. Smrt nije više takva da ima zadnju riječ. Čime će to Krist ostvariti? Paradoksalno zvuči za čovjeka da Krist sam pati da bi pobijedio patnju. Smrću i uskrsnućem pobjeđuje patnju i smrt. Preuzeo je na sebe patnju svjestan svoje otkupiteljske moći, u posluš¬ nosti prema Ocu, ali u isto vrijeme povezan s njim ljubavlju kojom ljubi i svijet i ljude u svijetu. Isus — čovjek koji trpi, na kojeg su natovareni grijesi svih nas istodobno je i Božji jedinorođeni Sin osobno: Bog od Boga. Tako je otkupljena svaka ljudska krivnja i patnja. »Otkupitelj trpi na¬ mjesto čovjeka i radi čovjeka«. Tako patnja postaje kreativna, i to ne sa¬ mo Kristova patnja. Svaki je čovjek pozvan da ustrajnošću u patnji po¬ kaže svoju »moralnu veličinu i duhovnu zrelost«. Ukol iko je Krist otku¬ pio svaku ljudsku patnju i prihvatio je u svoj obnoviteljski plan svijeta, ujedinjavanjem svoje patnje s Kristovom čovjek također postaje aktivan u preobrazbi ovoga svijeta. Ukol iko čovjek sudjeluje u Kristovim patnja¬ ma, »na svoj način dopunjava onu patnju s pomoću koje je Krist otkupio svijet«. Uzimajući svoj križ, čovjek se ujedinjuje s Kristom i tako mu ma-lo-pomalo postaje jasniji spasonosni smisao patnje. Ljudska se patnja tako može naći kao spasonosna samo u sjeni spa¬ sonosnog znaka Kristova križa, a opet sam se križ ne smije pak promatra¬ ti odvojeno od uskrsnuća G o s p o d i n a Isusa Krista. Čovjek koji je to shva¬ tio neće samo svoje neizbježne patnje nastojati staviti pod znak Križa, ne¬ go će iz njegove kršćanske naravi na sve one koji trpe djelovati ona spa¬ sonosna moć kojom ga je ogrijao Krist. Z a t o će poput Samarijanca biti okrenut onima koji pate i donositi im nadu kojom ga je Krist obdario. U tom smislu Papa tvrdi da je parabola o Samarijancu »postala jedna od bitnih komponenata moralne kulture i univerzalne ljudske civilizacije«. Ovim Pismom obnavlja se poziv svima da budu »svjedoci ljubavi i patnje«. Ako u ovom apostolskom pismu smisao patnje tražimo na naravan na¬ čin, ostat ćemo razočarani . Ovdje je, naime, stalno u pozadini uvjerenje da se čovjeka ne može razumjeti iz samog čovjeka, nego ga je, prema kršćan-95 skom shvaćanju čovjeka, moguće razumjeti iz tajne utjelovljene Riječi. Patnja također čini čovjekovu stvarnost i njoj je moguće naći smisao sa¬ mo u Kristovoj otkupiteljskoj patnji. Z a t o kaže P a p a : »To je uistinu nat¬ prirodni i u isto vrijeme ljudski smisao patnje. N a t p r i r o d a n je zato što je ukorijenjen u božanskoj tajni otkupljenja svijeta, a duboko je ljudski zbog toga što čovjek u njemu nalazi sama sebe, svoje čovještvo, svoje do¬ stojanstvo, svoje poslanje«. N a d a m o se da će ovo Papino pismo dat i novi zamah otvaranju Kri¬ stu i njegovoj objavi, predanju na službu braći ljudima i propovijedanju nade u konačnu pobjedu s Kristom, patnikom i pobjednikom. 96 

Kršćanski smisao ljudske patnje

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia