Drago Šimundža

Šimundža, Drago

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

u refleksiju. Autorov subjektivitet prelazi u univerzalna načela, traga za najdubljiim mislima i porukama ljudske povijesti, doziva u pamet transcen-dentne vrijednosti i budi savjest, kako bi, ispod šablonski sročene presude i fiktivno vođenog procesa, uputio na temeljna načela i smisao ljudskog bivstvovanja, na naravnu paradigmu istine i pravde, mimo koje su sve za­konske fikcije i presude obične »kriminalističke priče« i legalističke namje­štaljke. Prvi dio Zova savjesti, »Zatvorske katarze«, dubinski razmišlja nad čovje­kom i njegovom sudbinom. Veselica polazi od svoje situacije, od nutarnjeg zla u čovjeku, u sistemima i u povijesti — i postaje mislilac, etiičar i hu­manist, čovjek koji svoju patnju pretvara u zajedničku katarzu, u kristovski iskupljujuće djelo, nadahnuće i opomenu, u iskonsku poruku ljubavi i mira. Izvor i poticaj najdubljoj refleksiji, povijesnoj analizi i javnom zalaganju za normalne pravne norme naći ćemo u »sudskoj fabuli« o krivnji optuže­noga. Zanimljivo je pratiti što se je sve »sudilo« »u ime naroda« i kako su se stvarale »političke kriminalne priče«. Veselica je donio jednu, sročenu i izrečenu na njegov račun, i njemu dostavljenu, u Hrvatskoj koju je toliko ljubio, u vidu »presude«. »Kriminalnu priču« kompletira autorova Studija: o suverenitetu, naciji, nacionalnom gospodarstvu, ljudskim pravima, progonima, represijama i slo­bodi misli. Sve je to prezentirano kao završni govor »montiranog krivičnog procesa«. Izrečena u jednom dahu, Studija je primarno apologija zakoni­tosti, etičnosti, normalnog duhovnog i materijalnog razvoja naroda, osobnih sloboda i zajedničkog prosperiteta u razumnom demokratskom poretku. Mis­lilac i političar, Veselica se pokazuje kao stručnjak, zagovorniik razvojnih procesa, pobornik osobnih i narodnih prava. Uz gospodarsku muči ga i de­mografska, duhovna i kulturna problematika hrvatskog naroda. Zalažući se za svoju naciju, lista prava priznaje i drugima. »Svaki strah od potpune afirmacije nacija« — upozorava — »ima u sebi hegemonističko--integralističke izvore, a ljeipljenje etiketa samo zato što netko voli i brani mirnim sredstvima svoje ciljeve ne pridonosi razvoju ravnopravnosti . . . na ovim prostorima« (str. 191). Ukratko, »Hrvatski! Sibir« ne uzvraća »okom za oko«. Naprotiv, svojim »zovom savjesti« potiče na sabiranje i razmišljanje, na slogu u miru i slo­bodi. Štoviše, svojim izlaganjem i refleksivnim poticajem prerasta u golu­bicu mira. LJUBAV U TKANJU POVIJESTI Družba Služavki Malog Isusa: Vez ljubavi u tkanju jedne povijesti, izđ. Vrhovna uprava Družbe Služavki Malog Isusa, Zagreb, 1990. D r a g o Š i m u n d ž a Prije stotinu godina, 24. listopada 1890, sarajevski nadbiskup dr. Josip Stad-ler ostvario je svoje najljepše djelo: osnovao je Družbu Služavki Malog Isusa, živu zajednicu Božje prisutnosti među ljudima. Uputio ju je u povijest, na čast Bogu i svom narodu. Predao joj je najveće bogatstvo u njezinim zavje­tima i pravilima: veličinu u služenju, uspjeh u povjerenju u Providnost, smisao života i zvanja u ljubavi prema najpotrebnijima. Bilo je to duhovno bogatstvo koje su Služavke prihvatile i, usprkos svim poteškoćama, za nj i s njim živjele. Ponosne na svog Utemeljitelja i svoju povijest, Stadlerovke su ove godine proslavile svoj stoljetni jubilej. Slavilo se u svim samostanima i središnjim kućama, a najsvečanije je bilo tamo gdje se Družba rodila: u Sarajevu 23. i 24. listopada ove godine. 390 Svečanosti nisu bile samo prigodne; duhovno se i molitveno mislilo na sa­dašnjost i budućnost, na obnovu i razvoj, u duhu poziva i poslanja, u službi Malog Isusa. U tom nadahnuću mislilo se i na prošlost, na radosne trenutke i teške dane, na stoljetni put i povijesnu ulogu Družbe. Tako je nastalo jedinstveno djelo Vez ljubavi u tkanju jedne povijesti: bogata biografija i osobna karta Slu­žavki Malog Isusa, svih zajedno i svake osobno. Jer, ovo je zajednička po­vijest, u kojoj se sabiru i očituju napori i uspjesi čitave Družbe, čija stvar­nost prelazi u život svake sestre, da bi jednako tako život svake postao po­viješću Zajednice. Djelo je pokrenula Vrhovna uprava, prije nekoliko godina; izradile su ga same sestre, a izdala sadašnja Vrhovna uprava s č. majkom Ljiljanom Per-ković na čelu, kao jubilarni poklon svojoj Družbi. Samo djelo je vrlo brižno i stručno pisano. Išlo se za sustavnim prikazom Družbe kao cjeline i, koliko je bilo moguće, svake zajednice, samostana i kuće, u nas i u svijetu. Najprije su dani opći okviri: povijesne, vjerske i društvene prilike u Bosni kad je družba nastala; zatim — posebno — nakana i duh Utemeljitelja, smisao i poslanje Družbe. Bosna je bila kolijevka i njoj je posvećen prvi dio. Kako se Družba širila, prije rata, u sjevernu i južnu Hrvatsku, tako se šire i povijesni zapisi o pojedinim samostanima: u Boki Kotorskoj, Splitu, Vinkovcima. Zagrebu, Samoboru.. . , a poslije rata u nas i u svijetu, u evropskim zemljama i Americi, odnosno, u najnovije vrijeme, u miisijama, u Africi. Susrećemo se s kronološkim slijedom i povijesnim pregledom duhovnog i materijalnog razvoja i rada, sa svetačkim likovima sestara i s evanđeoskom snagom »veza ljubavi«, koji će nadvladati i najteže zapreke, kakve su bile baš u Bosni nakon rata, kad je Družbi sve oduzeto, a sestrama zabranjeno da vrše svoje karitativno poslanje i žive kao redovnice u svojoj povijesnoj kolijevci. Zanimljivo je pratiti kakva je i kolika je bila snaga ljubavi u tim najtežim trenucima. Teško je bilo svim našim družbama u to doba, ali, doista, Stad-lerovkama je bilo najteže. No, povijest koju tka ljubav nije moguće ugasiti, djelo koje vodi Duh ne može se uništiti. Družba je ne samo pobijedila, nego se još više razvila. Pravi procvat doživjela je u ovom poslijeratnom razdoblju, te je 1969. podijeljena u tri provincije: Zagrebačku, Sarajevsku i Splitsku. S ovim djelom, s poviješću Družbe Služavki Malog Isusa, i naša je crkvena i narodna povijest obogaćena. U šarolikom mozaiku naše vjerske i nacional­ne prošlosti, u duhovnom i religioznom životu, Služavke su trajno ugradile svoj udio. I do sada je to bilo poznato, a od sada je, zahvaljujući ovom li­jepom i sadržajno bogatom izdanju, sve opisano i dokumentirano. Svi mo­žemo biti ponosni na ovaj rad, posebnon Stadlerovke. Autorice su brižno pokupile podatke i vješto satkale, svaka svoj dio, ovog bogatog, »ljubavlju protkanog tkanja«. C. majka Akvilina Pavliša obradila je samostane, rad i život zagrebačke provincije; sarajevska provincijalka s. Ađmirata Lučić postanak Družbe i svoju provinciju, samostane koji joj pri­padaju; splitska provincijalka s. Maneta Mioč dolazak Družbe u južnu Hr­vatsku i zajednice u nas i u svijetu koje pripadaju njezinoj provinciji. U obradi nekih zajednica, kao na primjer misije u Parizu, nekih podružnica u Boki Kotorskoj i drugdje s radošću joj je pomagala s. Vesna Mateljan. S. Maneta je donijela mnogo gradiva o pojedinim samostanima, tako da gotovo svaki njezin prilog može poslužiti kao okosnica za kratku monografiju sa­mostana i zajednica o kojima piše. Uvodne su priloge napisale s. Magna Borovac: o prilikama u Bosni i s. Marija Eilipoviić: o životu i radu nadb. Stadlera. (Vanjski su suradnici bili D. Šimundža i L. Gjergji.) Knjiga je bogato ilustrirana; tehnički lijepo uređena, s brojnim statistikama i popisima koje je priredila s. Laudes Bosančić. Lagano se čita i s radošću prati svaki »vez ljubavi«. Moramo odati priznanje autoricama na njihovu uspješ-391 nom radu i Vrhovnoj upravi na ovom izdanju. »Vjerujemo« — napisao sam u Uvodnoj napomeni, nakon Uvodne riječi kardinala Franje Kuharica i Pred­govora č. majke Ljiljane Perković — »Vjerujemo da će ovo djelo, kao i sama Družba, biti trajno svjedočanstvo Ljubavi Božje među nama; na čast Crkvi i Narodu, Služavkama Malog Isusa i njihovu Utemeljitelju, sarajevskom nad­biskupu dr. Josipu Stadleru.« To i ovdje moram ponoviti. Doista: kao što nam je Družba Služavki Malog Isusa na ponos, tako nam je i ovo njihovo djelo — povijest njihova — na radost, čast i zadovoljstvo. ZBORNIK RADOVA O DON MIHOVILU PAVLINOVIĆU D r a g o S i m u n d ž a Don Mihovil Pavlinović (1831.—1887), svećenik, preporoditelj, književnik i po­litičar zadužio je naš narod i kulturu svojim bogatim djelom. Bio je jedan od najuglednijih naših mislilaca, prosvjetitelja, kulturnih djelatnika i ideo­loga u prošlom stoljeću. U našem je vremenu ipak bio dugo prešućivan li za­postavljen, dok ga u povodu 100. obljetnice njegove smrti, 1987, nisu potiho rehabilitirali njegovi Makarani i Podgorani — SO Makarska — u suradnji sa Zagrebačkim sveučilištem, Akademijom i Splitskom nadbiskupijom, na jav­nom simpoziju o don Mihinu djelu i životu. Sudjelovalo je četrdesetak sudio­nika iz svih naših važnijih središta. Pavlinović je tada osvijetljen s duhov-nqg, svećeničkog, i društveno-pollitičkog gledišta: župničkog, preporodnog, kul­turnog, prosvjetiteljskog, književnog i političkog. Ove godine, nedavno, izišla su radovi sa simpozija u prigodnom zborniku. Priredilo ih je Nikša Stančić, u suradnji s urednicom niza Anitom Šikić, a izdao »Globus« iz Zagreba. Zbornik je za naslov uzeo glavne odrednice; objav­ljen je pod naslovom Mihovil Pavlinović u politici i književnosti. Don Mino je na tim područjlima najviše dao i ona su najcjelovitije obrađena. Dakako, korpus zbornika je širi: obuhvaćeni su i drugi vidovi Pavlinoviceva rada i, djelomično, opće društvene, kulturne i demografske prilike u Makarskom primorju i Hrvatskoj u njegovo doba. Sam zbornik je tematski podijeljen u četiri dijela: uvodne rasprave, politika, književnost, Pavlinovićevo vrijeme. Na žalost, svi sudionicli simpozija nisu uspjeli prirediti svoje radove. Uvrštena su 32 priloga. U uvodnoj studiji Nikša Stančić raspravlja o Pavlinoviću i njegovim idejama, u prvom redu društveno-političkim. Vrstan poznavatelj onodobnih društvenih zbivanja i Pavlinovićevih zalaganja, uloge i značenja, Stančić izlaže razvojne etape, glavne koncepcije i hrvatsku orijentaciju Pavlinovićeve misli. U uvodnom dijelu još pk. Jure Kaštelan imaginativno, literarno, zahvaća u Pavlinovićeva obzorja, vežući ih s novijima iz naše povijesti, a Stjepo Obad raščlanjuje prlilike u Makarskom primorju u don Mihino vrijeme. O političkim zbivanjima i Pavlinoviću političaru ima više priloga. Napisali su. ih Adolf Dragičevlić, Viče Kapitanović, Tereza Ganza Aras, Andrija Šuljak, Josip Ante Soldo, Marijan Diklić, Josip Grbavac, Dragutin Pavliče-vić itd. Svi se oni slažu da je don Mihovil bio vadovit, načelan i rodoljuban, da je planirao i ostvario, u preporodnom, nacionalnom i političkom smislu, veliko djelo. O Pavlinovićevu svećeničkom životu, biblioteci, smrti i prastricu Ivanu Pavlinoviću pišu: Tomislav Kraljačić, Marko Ćubelić, Slavko Kovačić i Mile Vidović. U dijelu o Pavlinovićevu književnom, kulturnom, prosvjetnom i preporodnom radu uvodnu je studiju napisao Drago Simundža. Kritički je obradio don Mihovilova djela, istakao njihovo kulturno-povijesno značenje, estetske vri­jednosti i nacionalnu važnost u hrvatskoj preporodnoj književnosti, odnosno njegovo povijesno i umjetničko mjesto u hrvatskoj literaturi. Prof. Ivo 392 

Ljubav u tkanju povijesti - Družba Služavki Malog Isusa

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia