Rudolf Brajičić

Brajičić, Rudolf

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Benjamin Ivaničin T K O J E P R O T I V K O N C I L A ? Crkvi se u dijelu našega dnevnog tiska predbacuje da osuđuje sekulari­zirani svijet i da tako napušta Koncil koji je Crkvu uputio da izađe iz same sebe kako bi se susrela sa svijetom svojega vremena. »Bijeg od sakramenata u sekulariziranom svijetu prava je drama za institucionalnu religiju.« Pred činjenicom »difuzne religije«, pred činjeni­com da danas stanoviti oblici vjere sve više egzistiraju izvan institucional­ne Crkve, C r k v a ostaje bez daha. »Laik više vjeruje u grijeh i grešnost nego u kolektivnu odgovornost«, čime C r k v a gubi uzde iz ruku. Crkva ostaje bez »kontrole na nekim donedavno isključivo religioznim činima kao što su ženidba i sahrana« itd. Stoga danas u Crkvi raste sve veći »in­teres za svjetovna (politička) pitanja«. Zadaća se Crkve »pomalo okreće u borbu protiv satanske moći zla a dijalog sa svijetom pretvara u polemi­ku s njim.« »U Papinoj homiliji prilikom otvaranja rimske Sinode nema ni spomena o nekoj svjetovnoj veličini i vrijednosti«, o svjetovnim silama i pokretima koji zaslužuju neko priznanje ili bar respekt, dok mnogo go­vori o dramatičnoj borbi dobra i zla. Sekularizirani se svijet osuđuje, a time se u konačnici osuđuje »sve ono od francuske revolucije naovamo« i vrši »revandikacija minulih vremena«. »Kardinal Hume je u zagrebač­kom govoru sekularizam (i, dakako, materijalizam) označio kao pojave koje su prouzročile veliku štetu čovjeku«."" N o , je li Crkva doista napustila Koncil? K a o naš odgovor navedimo jedan tekst iz Drugog vatikanskog kon­cila. Bit će to podulji odlomak iz Gaudium et spes, iz Konstitucije » C r k v a u suvremenom svijetu«. Potrebno ga je donijeti da bi se vidjela sva neosno-vanost gornje tvrdnje. »Ako pod autonomijom ovozemnih stvarnosti podrazumijevamo da stvorene stvari pa i sama društva imaju vlastite zakone i vrijednosti koje * N. I V A N K O V I Ć , »Rel ig i ja i druš tvo« u Vjcsnikovu prilogu Sedam dana, br. 285, str. 14. 1 čovjek mora pomalo otkrivati, primjenjivati i sređivati, onda je sasvim opravdano zahtijevati takvu autonomiju: to je ne samo zahtjev ljudi našeg vremena nego to odgovara i volji Stvoritelja . . . No ako se pod 'autono­mijom vremenitoga' podrazumijeva da stvorene stvari ne ovise o Bogu i da njima čovjek može raspolagati bez obzira na Stvoritelja, svatko tko vjeruje u Boga uvida neispravnost takvog stava . . . Stvorenje naime bez Stvoritelja iščezava . .. Štoviše, kad je Bog zaboravljen, stvorenje postaje neshvatljivo« ( G S br. 36). »Sveto pismo a s njim i vjekovno iskustvo uči ljudsku obitelj da čo­vječji napredak, koji je veliko dobro za čovjeka, nosi u sebi i veliku opas­nost. Kada se naime poremeti hijerarhija vrednota, time što je zlo ispre­miješano s dobrim, pojedinci i razne skupine gledaju samo na svoje vlasti­te interese, a ne na interese drugih. Pa onda svijet nije više mjesto pravo­ga bratstva, a povećana moć čovjekova prijeti uništenjem samoga čovje­čanstva. Svu ljudsku povijest prozirnije teška borba protiv moći mraka. Ta borba, koja je započela već na početku svijeta trajat će, po riječi Gospod­njoj, sve do posljednjih dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora nepre­stano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje unutrašnje jedinstvo. Zato Kris tova Crkva, puna pouzdanja u Stvoriteljev plan, priznaje da ljudski napredak može služiti istinskoj sreći ljudi. Ali ona ipak ne mo­že a da ne razglašuje onu Apostolovu: Nemojte se prilagođivati ovomu svijetu (Rim 12, 2), to jest onom duhu taštine i zlobe koja ljudsku djelat­nost, određenu da služi Bogu i čovjeku, pretvara u sredstvo grijeha. Ako, dakle, netko zapita kako bi se moglo svladati to bijedno stanje, kršćani ispovijedaju da se sve ljudske djelatnosti što se dnevno nalaze u opasnosti zbog oholosti i neurednog sebeljublja moraju pročišćavati i pri­voditi k savršentsvu Kristovim križem i uskrsnućem« ( G S 37). Ovaj je tekt dovoljan da samim sobom potvrdi kako se današnja Crk­va ponaša koncilski, da su nastupi i izjave, govori i propovijedi današnjeg Pape i kardinala u odnosu na sekularizirani svijet u koncilskom duhu. To­me ne treba ništa dodavati nego se samo upitati: Zašto se ne napada Koncil, nego Papa, kardinali i biskupi? Dapače, zašto se ne anatemizira Koncil koji anatemizira grijeh, zlo što ga čovjek čini u svijetu, koji revindicira Božja prava u sekulariziranom svijetu, koji proglašuje da današnji svijet može spasiti samo križ i uskrsnuće Kristovo — zašto se zbog toga ne anatemizira Koncil, a anatemiziraju se P a p a i biskupi, koji ne rade ništa drugo nego ono na što ih Koncil upućuje? Ne vjerujemo da je to slučajnost, ili nepoznavanje Koncila. 2 

Tko je protiv Koncila?

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia