Rudolf Brajičić

Brajičić, Rudolf

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Rudolf Brajčić O R A Z L I C I I Z M E Đ U D U Š E I N J E Z I N I H M O Ć I Istovjetnost duše s r a z u m o m i voljom p r i p a d a baštini augustinizma, prema kojem su r a z u m i volja supstancijalno istovjetni s dušom i, kao takvi , sama su duša p o d vidikim funkcionalnosti, a nisu zasebni entiteti, od nje različiti . I poslije pobjede aristotelizma u interpretaciji sv. Tome, prema koje­mu su te dvije moći duše s tvarno različite od nje, n ikada među skolasti-cima nije uzmanjkalo pristaša istovjetnosti razuma i volje s dušom. 1 Danas , k a d a se čovjek, p r e m a egzistencijalizmu, izgrađuje k a o bi tno povijesno biće na supstancijalnoj, a ne akcidentalnoj razini, Augustinova misao budi interes, jer ona je za egzistencijalnu izgradnju mnogo otvore­nija od tomističkog svrstavanja čovjekovih temeljnih moći na kolosijek akcidentalnosti ili habitusa. 2 Mi bismo ovdje htjeli iznijeti misao i dokaze za razl iku između razu­ma i volje od duše, a o n d a donijeti naše gledanje. Razum i volja stvarno se razlikuju od duše Sv. T o m a lomio je augustinizam. 3 Odbac io je istovjetnost duše s nje­zinim moćima. P o t r u d i o se da to učini snažnim dokazima. U djelu Summa theologica o tome raspravl ja k a d a govori o anđel ima i o čovjeku. N o , i u jednom i u drugom slučaju dokazivanje je isto. E v o njegova dokaza zašto u stvorovima njihova djelatna moć ne mo­že biti istovjetna s nj ihovom bi t i : »Budući da se moć imenuje prema činu, različitosti čina treba da od­govara različitost moći. Stoga kažemo da svakoj moći p r i p a d a njezin vla­stiti čin. U svakom p a k stvoru bit se razlikuje od svojega b i tka (esse) i p rema njemu se odnosi k a o moć p r e m a činu . . . Čin pak, na koji je usmje­rena djelatna moć, jest radnja ( o p e r a t i o ) . . . Ni u jednom p a k stvoru rad-1 Vidi E. PORTALIE, »Augustinisme«, u DTbC I,/2, 2504. 2 SUAREZ, Meth. 18, 3, 17: »Ex hac igitur inductione satis probabiliter col-ligit D. Thomas, in omni supposito creato proximam virtutetm agendi et operandi esse distinctam a substanita eius, et consequenter esse accidnes.« 3 E. PORTALIE, na istome mj. 1 406 nja nije istovjetna s njegovim b i t k o m . . . O t u d zaključujemo da bi t ni­jednoga stvora nije istovjetna sa svojom djelatnom moči.« 1 Sažeto k a z a n o : Svakoj moći p r i p a d a njezin vlastiti čin. Vlastiti čin biti k a o moći jest bitak, a vlast i t čin djelatne moći jest radnja. A k o bi dje­la tna moć bila istovjetna s biti, t a d a bi i radnja djelatne moći bila isto­vjetna s bitkom, što u s tvorovima nije slučaj. Što da kažemo na to? Sv. T o m a ima tek djelomično p r a v o . Djelatna se moć može p r o m a t r a t i p o d različit im vidicima; p o d vidi­k o m opstojanja i p o d v idikom djelovanja. O n a je moć u dvos t rukom smi­slu. T a k o je n p r . razum, k a o i svaka kont ingentna moć, najprije u moguć­nosti da bude, i to neovisno o tome da li je istovjetna s bit i ili nije. P o d t im v idikom njegov vlastiti čin (actus) jest bitak. K a d a p a k postoji, po­stoji k a o sposobnost mišljenja. P o d t im v id ikom njegov je vlastiti čin mi­sao. Iz toga ne slijedi da je u slučaju istovjetnosti biti s moću kontingent-nih bića radnja (actio, agere) t ih moći istovjetna s njihovim b i tkom (s esse). Našoj bi se distinkciji moglo prigovori t i samo to da, omogućujući istovjetnost duše s njezinim moćima, o t v a r a v r a t a shvaćanju da se bit i nakon primljenog b i tka može usavršavati na razini biti . Ako je, naime, djelatna moć ident ična s biti, svako, b a r imanentno, djelovanje tu bit usa­vršava na razini bit i . Međut im, k a k o se sama bi t može dalje na razini biti usavršavati budući da je b i t nešto nepromjenljivo t a k o da je svako dodavanje savršenosti isključeno? O d g o v a r a m o da teškoća ima pred očima onaj zamišljaj biti prema kojem ona nije istovjetna sa svojim moćima nego se od njih s tvarno raz­likuje, pa, prema tome, nema strukture sposobnosti (facultatis). N o , a k o dopust imo da je bit s tvorova istovjetna sa svojim moćima, n p r . duša sa svojim razumom i voljom, t a d a pred n a m a ne stoji više b i tak kao nešto statično nego kao nešto neposredno dinamično, kao svaka sposobnost dje­lovanja pa je za njezinu nepromjenljivost dovoljno da uvijek ostane ista moć, t j . isti r azum i ista ©olja, da ostane, dakle, ista moć k a o moć djelova­nja (in actu pr imo), a o n a to i ostaje bilo da je ozbiljena (in actu se-cundo), bilo da je neozbiljena, bilo da je ozbiljena ovim ili onim činom. O n a je uvijek ista, p r e m d a se neprestano aktual iz ira nov im činima. N o , može se dalje p i t a t i : Budući da se moć činom nadvisuje, k a k o se bit može usavršavati djelovanjem na razini biti k a d a je djelovanje akci-denta lno: može biti i ne m o r a biti, može biti ovakvo, može biti onakvo. Budući, međut im, da djelovanje izlazi iz same biti kao moći djelova­nja, mislimo ovdje posebno na imanentno djelovanje, djelovanje bit kao bit usavršava; ono nije akcidentalna realnost nego nešto s linije biti, nje­zin odgovarajući a k t koji je određuje in actu secundo i od kojeg se ona kao moć od čina s tvarno razlikuje. To što bi joj jedan određeni čin mogao 4 S. TOMA, Summa theol, I, 54, 3, c. Usp. Summa theol., I, 79, 1, c. 407 r izostati, ne znači da joj je akcident. I b i tak u ostvarenoj bit i mogao je izostati pa opet to ne znači da joj je akcident ili da joj je akcidentalan. I određena forma u oformjlenoj materiji mogla je izostati i na njezinu mje­stu biti druga, pa opet ni to ne znači da je određena forma u oformljenoj materiji akcident, nego samo to da joj nije n u ž n a . T a k o ni čini jednoj m o ­ći nisu akcidenti nego su joj bitni, iako joj svi, ovi ili oni, nisu nužni . Uostalom, na neki su joj način i nužni , ukol iko joj je finalni čin nuždan, a svi se ostali shvaćaju k a o uvoditelji u taj finalni čin. I Skot i drugi mnogim dokaz ima obaraju Tomine razloge za različi­tost duše od njezinih moći. Suarez misli da sv. T o m a svoje razloge iznosi k a o vjerojatne, a ne kao odlučne. D a p a č e , misli da se a pr ior i iz općenitog pojma, k a k a v ima­mo o stvorenjima, ne može sa sigurnošću zaključiti na nužnost te različi­tosti nego da treba posegnuti za iskustvom. 5 Suarez ipak, prot ivno od Skota, misli da su moći duše različite od nje­zinih moći. Zaniml jv je njegov razlog kojim odbacuje istovjetnost duše s r a z u m o m : »Svaka r a z u m n a supstancija, samim t im što je stvorena, nužno ima akcidentalno r a z u m n o djelovanje, k a o što se vidi kod č o v j e k a . . . Moć po sebi p r v o t n o usmjerena na akcidentalno djelovanje, budući da se dje­lovanjem specificira, također je akcidentalna.« 6 Suarez, bez sumnje, ima pred očima samo spoznajni čin k a o spoznaju objekta pa je razumlj ivo da t a k o govori. Međut im, u svakom spoznaj­n o m činu imamo i spoznaju subjekta koji spoznaje. Dapače, ta spoznaja subjekta logički p r e t h o d i spoznaji objekta iako nije uvijek izričita (in actu exercito). Po toj je spoznaji subjekt sam sebi pr isutan i proziran. Ta pri­sutnost i prozirnost samome sebi, koja je sadržana u svakom spoznajnom činu, zar da je akcidentalnost? Suarez češće spominje — i to je njegov glavni dokaz za različitost du­še od njezinih moći — da supstancija ne može neposredno proizvesti dje­lovanje koje je akcidentalno. Ne shvaća k a k o bi supstancija mogla ne­posredno proizvesti akcident. Supstancija, ako što proizvodi, proizvodi supstanciju. 7 Mi bismo mu htjeli reći da u spoznajnome činu subjekt doista proiz­vodi supstanciju, objekta (a i svoju). D a k a k o , ne proizvodi je fizički nego intencijski. N o , k a k o bi supstanciju objekta mogao proizvesti intencional-no k a d po spoznajnom činu ne bi bila naposredno aktual iz irana sama supstancija duše u smjeru spoznaje? R a z u m kao akcidentalna moć to ne bi mogao izvršiti kao ni spoznajni čin k a d bi bio obični akcident. Akci-dentom se ne da ni fizički ni intencijski dohvat i t i b i t stvari ili njihova supstancija, koja se dohvaća spoznajnim činom. Ako se još prisjetimo da 5 SUAREZ, nav. dj., 18, 3, 18. « SUAREZ, nav. dj., 18, 3, 21. 7 SUAREZ, nav. dj., 18, 3, 17—21. i 408 spoznajom asimiliramo objekt, njegovu bit ili supstanciju, bt će n a m la­ko shvatiti da se to ne može učinit i jednim akcidentom. K a o što se pristaše s tvarne različitosti duše od njezinih moći razlikuju u načinu dokazivanja svojega mišljenja, t a k o se razlikuju i u načinu k a k o te moći shvaćaju u odnosu prema duši. Cajetan zamišlja da te moći proistječu iz duše nekim n a r a v n i m tije­k o m k a o od nje različite realnosti. U čemu se sastoji to proistjecanje i što je ono z a p r a v o — to Cajetan ne tumači. Nije, jamačno, ni lako p r o t u m a ­čiti k a k o nešto spontano (genratione spontanea) proizlazi iz nečega s či­me nema istu n a r a v (duša supstancija, r a z u m i volja akcidenti). Suarez taj tijek nastoji protumači t i t a k o da te moći duša neposred­no proizvodi uz pomoć Božjega stvaralačkog z a h v a t a k a o sebi vlastite akcidente. 8 Pa što ih uza sve te »muke« prisiljava na to da se odlučuju za mišlje­nje prema kojemu su duša i njezine moći s tvarno među sobom različite? K a d bi moći duše bile istovjetne s dušom, misle oni, razum i volja bili bi forma tijela, što je nezamislivo. 9 Na to ćemo se osvrnuti u našem mišljenju. Naše mišljenje Već ta raznolikost u mišljenjima (Toma — Skot), u dokazivanjima (Toma — Suarez) i u tumačenjima (Suarez — Cajetan) upućuju na to da pitanje odnosa duše i njezinih moći nije sretno riješeno. Stoga bi neko dru­go svjetlo m o ž d a moglo unijeti više jasnoće. P o d v idikom biti, t j . u svojem apsolutnom sadržaju duša nije moć djelovanja. Taj apsolutni sadržaj u o v o m je slučaju konstitutivna relacija s obzirom na tijelo. No duša je i temelj t ranscendentalnih odnosa. U odnosu prema ima­nentnoj uzročnosti ona je počelo ili moć djelovanja, i to specifično razum­nog i voljnog djelovanja. U odnosu prema inteligibilnosti stvari duša je moć spoznavanja, a u odnosu p r e m a njihovoj apetibilnosti o n a je voljna sposobnost. I budući da je to na temelju svojeg apsolutnog sadržaja, biti r a z u m n a i voljna sposobnost njezina je metafizička vlastitost. R a z u m su, i volja, prema tome, s tvarno istovjetni s dušom, ali samo u relat ivnom smislu, t j . fundamentalnom. O n i su duša, ukol iko se duša odnosi prema inteligibilnosti i apetibilnosti stvari. Mi, dakle, mislimo da su duša i njezine moći doista isto, ali da se ra­z u m i volja ne poklapaju s apsolutnim sadržajem duše, nego da predstav-8 SUAREZ, nay. dj., 18, 3, 5—7. Nevjerojatno je kako je Suarez to mogao ustvrditi kada mu je glavni razlog zbog kojeg mdći duže nisu s njom istovjetne upravo taj što bi u tom slučaju sama duša neposredno proizvodila radnju (opera-tio), koja je akcident, a duša kao supstancijalno počelo ne može proizvoditi akcident. » SUAREZ, nov. dj., 18, 3, 21. 409 ljaju odnos njezina apsolutnog sadržaja s obzirom na inteligibilnost i ape-tibilnost stvari . P r i t o m je zanimljivo is taknuti da ni inteligibilnost ni ape-tibilnost nisu s tvarno različiti od bića, nego čine odnos bića prema duši (razumu i volji). Zaključak Istovjetnost duše s r a z u m o m i voljom p r i p a d a baštini augustinizma. Sv. T o m a , koji je lomio augustinizam, odbacio je tu istovjetnost. Glavni Tomin d o k a z jest o v a j : Svakoj moći p r i p a d a njezin vlastiti čin. Svaki čin biti jest b i tak (esse), a vlastiti čin djelatne moći jest djelo (agere). K a d a bi djelatna moć (razum, volja) bila istovjetna s biti, t a d a bi djelovanje (agere) djelatne moći bilo istovjetno s njezinim b i tkom (esse), a to je samo u Bogu. Mi smo to osporili razlikujući u kontigentnoj moći dvostruku moguć­nost (potent iam): mogućnost da bude (ut sit), kojoj kao čin odgovara bi­tak i, k a d već jest, mogućnost da djeluje (ut agat), kojoj kao čin odgovara djelo (actio). Budući da je kont ingentna moć usmjerena na d v a čina p o d različitim vidicima (na b i tak i na djelovanje, na esse i na agere), ne može se reći da svojim ostvarenjem po bi tku eo ipso djeluje, k a k o bi, čini se, ht io sv. T o m a . S T o m o m se slažu Cajetan i Suarez, p r e m d a se razlikuju u načinu shvaćanja k a k o r a z u m i volja proistječu iz duše k a o dvije, od nje različi­te realnosti. P r e m a našem mišljenju, duša i njezine moći s tvarno su istovjetne s du­šom, ali t a k o da se r a z u m i volja formalno ne poklapaju 5 apsolutnim sadržajem duše nego da predstavljaju odnos njezina apsolutnog sadržaja p r e m a inteligibilnosti i apetibilnosti stvari. 410 

O razlici između duše i njezinih moći

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia