Nikola Stanković

Stanković, Nikola

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Nikola Stanković G O D I N A M L A D I H P R O L A Z I — N A D A O S T A J E Obično se misli da su mlad i l judi oni koji još nisu prešli u društvo odraslih. To su ljudi na prijelazu, ljudi na p u t u , nedovršeni ljudi pred kojima su različite mogućnosti, ljudi p r e d koj ima je dovršenje i život. Ljudi su to koji se još nisu definirali, ili još oštrije, koji nisu našli svoj identitet. To su ljudi koji tragaju, ispituju, osluškuju: željeli bi napipat i bilo stvarnosti i smjestiti še u nju, željeli bi naći svoje određenje, naći smisao i opravdanje svemu što čine. Ljudi su to koji ne žele u p a d a t i u kompromise i pas ivno se izgubiti u neautentičnu životu. Ne žele se lako predat i , a uz velike žr tve i čeka­nje žele doći t a m o k a m o ih vodi slutnja njihova srca, a to je prop lanak s čistim izvorom nepomućene istine i l jubavi. To su, dakle, ljudi koji jače negoli ostali doživljavaju da su u hodu, u stalnoj promjeni, da idu p r e m a novome, a novo je obično i nepoznato. N e p o z n a t o je čovjek od p r a d a v n i h vremena doživl javao kao prijeteće ili, u najmanju ruku, k a o ono što može iznevjeriti, prevari t i , upropast i t i . U tom iščekivanju nepoznatog čovjek je u s t rahu da mu se neće znat i oduprijeti a k o mu ono bude nenak lono. Z a t o sve neprokušano, neprovje­reno, neispitano, n e u p z n a t o budi u čovjeku strepnju da se u svemu tome krije prevara, opasnost, opsjena. O v a s t ruktura doživl javanja nije samo svojstvo mladih ljudi, nego je općeljudska situacija. Svaki je čovjek ugroženo biće, ali su povodi za doživljavanje te ugroženosti različiti. Čovjek po svojoj narav i nije u sebi tol iko konzistentan da bi bio nedokidiv, neuništiv, nepropadlj iv, nego je, naprot iv , k r h k o biće koje može ubi t i j edna k a p . Čovjekova je misao tol iko jaka da može prozret i svoju nestalnost, koja mu se pokazuje na bezbroj načina. Postoji u čovjeku osnovni, egzistencijalni s t rah kojim je prožet do u d n o svojega bića. Z a t o njegovo srce često i z a d r h t i pred konkret izaci jama njegove opće slabosti. 357 Iz razgovora s m l a d i m a uvidio sam da njihovi problemi nisu lako svedivi na jednu pojednostavljenu formu, nego se razlikuju od pojedinca do pojedinca, k a o što su im i fantazija, spontanost i domišljatost kojima susreću ovaj svijet različite. U općoj nesigurnosti pr i sutan je s t rah od osamljenosti koja ih spu­tava da u ovoj općoj jurnjavi u o v o m isplaniranom i programiranom svijetu drže k o r a k sa svojom okol inom. A i ovaj svijet djelo je starijih, a nije uređen ni po mjeri starijih ni po mjeri mladih. Pr i sutan je s t rah od toga hoće li se i k a k o mladi čovjek uklopi t i u ž ivot i da li će se u različit im situacijama ispravno postavit i , a tome pr i­donosi i sumnja u znanje i spremu za posao koji također nije osiguran. I m a nesigurnosti u sebe i svoje postupke, a osobito se mladi boje vlastitih kr iv ih od luka koje određuju životni smjer. Z a t o mladi čovjek stalno stre­pi n a d svojim stavovima za koje ne zna jesu l i ispravni. I z v o r je straha ili, možda, s trahopoštovanja i važnost ovoga života o kojem ovisi i dru­gi, vječni život. Tu su i bezbrojne napast i i zavođenja koja vrebaju na mlade. Ne usuđujemo ih se nit i nabrajat i . K a d bismo p a k nabrojili sve napast i u koje može upast i mlad i čovjek, popis ne bi stao u sve knjige svijeta. M o ž d a je stoga i bolje i ne misliti na sve ono što izaziva mladog čovje­ka, jer zasut tol ikim brojem privlačnosti koje ga v u k u u stranputicu, mogao bi i pokleknut i , a to se, na žalost često i događa. Osim straha od sebe i vlastite nemoći, u mladih ima i s t raha od drugih, od društva, od pri t iska skupine na pojedinca, od ž ivota p o d tu­đ o m režijom, od toga da se bude član predstave u kojoj se ne želi glu­miti. St rah je to od prignječenosti vlastite osobnosti, a pogotovu od toga da se čini ono što nije po vlastitoj savjesti. N a p o s e zabrinjava uvjerenje mnogih mladih da se poštenim živo­tom ne može osigurati dostojanstven život, i što se tiče radnog mjesta i materi jalnih sredstava potrebnih za osnivanje vlastite obitelji i svega .drugog potrebnog za odgoj vlastite djece. Ni je m l a d i m a ugodno razočarat i one koji im p o m a ž u i strepe nad njihovim razvojem. Osjećaju veliku odgovprnost pred onim što su do­bili od roditelja i svih onih koji im pomažu. M l a d e uznemiruje moguć­nost da druge razočaraju. Strepnje mladih napose su jake pr i l ikom prijelaza iz srednje ško­le na fakultet (ostvariti upis na željeni fakultet), pr i l ikom prijelaza s fa­kulteta u t a k o z v a n i život, među ljude koji rade i ostvaruju, među kre­ativne, među ozbiljne i, n a p o k o n , pr i l ikom prijelaza u bračnu zajednicu. O v a j zadnji prijelaz povezan je s vel ikim r iz ikom traženja pravoga ži­votnog druga ili družice. Svjedoci smo mnogih d r a m a ljudi koji su za­jedno pošli na ž ivotni p u t a da nisu pr ihvat i l i jedno drugo. Gledajući 358 takve primjere, često i u vlastitoj obitelji, prostruji k r o z mladog čovjeka bojazan da se i njemu ne dogodi nešto takvo . J e d n o m riječju u m l a d o m e čovjeku postoji s ta lna strepnja većega ili manjeg intenzi teta hoće li sebe ostvari t i , a osjeća da mu je dan veliki za-t a k i odgovornost . Današnj i mlad i uviđaju teškoće, ali se ne predaju. O n e su im iza­zov da ih nadvlada ju. Ne bi bili mladi k a d se ne bi pokušali oprijeti onome što ih ugrožava. Ist ina je da često rješenja t r a ž e na kr ivu mjestu, ali je j ednako talka istina da su svi njihovi pokušaji izraz težnje i čežnje za boljim, pravednij im, ljudskijim svijetom. Z a t o se i pokušavaju snaći u kompliciranu svijetu, da bi nešto izgradili usprkos narušenim ideali­ma, da bi se držal i postojano u o v o m u z d r m a n o m svijetu. Činjenica da svemu znaju pr igovori t i samo je z n a k šrine njihova duha koji se ne želi zadovolj it i polovičnošću, osrednjošću, nečim nepot­punim, nekim nadomjeskom. Mladi t raže p r a v a rješenja. N a d a j u se i vjeruju da se može uspjeti jer se ne pomiruju s činjenicom da su sami sebi uklet i z a d a t a k koji nema rješenja. M l a d i vjeruju da u sebi mogu razv i t i ono bogatstvo koje viče za p u n i m rascvatom. Z a t o neće i ne žele jeftina rješenja jer znaju da sve što vrijedi, mnogo i košta. Vesele se i radu ju ž ivotu, jer su to l iko živi da ne m o g u vjerovati u b e z n a d n i završetak smrt i . Vjeruju u ž i v o t koji im se neće uzet i . Mla­di imaju svoje strepnje i s t rahove jer su nj ihova vjera u život, ljubav i smisao veliki, i osjetljivi su na sve što ih na bilo koji način ugrožava. Za­to su i o t v o r e n i p r e m a d r u g i m a da bi im činili d o b r o jer vjeruju u do­b r o t u , u ljubav i l jepotu. O t u d a i n j ihova spremnost da svoje bogatstvo dijele s drug ima. A b u d u ć i da su u svojim reakci jama življi od starijih, njihove kazne i darovi d r u g i m a su veći. O n i znaju kaznit i , ali i bogato nagradit i . Tu se pokazuje nj ihova radikalnost . U t o m osciliranju znaju napravi t i i velike nepravde, p o g o t o v u k a d se p o v o d e načelom sve ili ništa. Mladi bi se htjeli os tvar i t i p o t p u n o , a ne polovično. To n i k a k o nije zlo, ali i ovdje ima z a m k a . K a d bi n a m n e t k o rekao da se p o t p u n o ostvar io, nasmijali b i smo se ili b i smo ga sažalno pogledali, jer znali bismo da se z a p r a v o p o t p u n o postvar io, a ne ostvar io. K o m e b i h o r i z o n t pogleda bio p o t p u n o ispunjen bez mogućnost i da se rode n o v i ideali, n o v i podviz i , n o v e želje, n o v e nade, n o v e r a d o ­sti, (nova) vjera u b u d u ć n o s t , u b u d u ć e mogućnost i , u n o v e perspektive i domašaje, taj bi se već p o t p u n o o k r e n u o n a t r a g i p r e t v o r i o u oka­m i n u , k a o L o t o v a žena. Čovjek se ostvaruje u ostvarivanju. Tu n e m a s tanke i u m o r a , tu je stalni h o d i n a p r e d a k p r e m a dalje, više, bolje, ljepše, uzvišenije, pošte­nije. Živeći stalni rast, čovjek raste. Zabluda je ht jet i o d m a h k o n a č n o stanje. Ž r t v e su te zablude svi koji su se umor i l i od života, od p u t a , od 359 ljubavi. To su živi m r t v a c i , jer k o n a č n o je stanje smrt , a ž ivot i ljubav uvijek v o d e u n o v a iznenađenja i bogatstva. Teologija nas uči da se ni u n e b u ž ivot i l jubav neće iscrpsti odje­d a n p u t nego će tra jat i v ječno. Z a t o se i ovdje na Zemlji kaže o n o m e k o ­ji se ljubi: »Ti ne smiješ umri jet i !« Z a t o i Krist, b u d u ć i da nas voli, po­ručuje: »Vi ne smijete umri je t i . Z a t o sam na stijeni smrt i p r o v r t i o o t v o r kroz koji uskrišavam na život vječni. Vi niste više prokleto zapečaćeni — ja sam razlomio pečate smrti . Moja ljubav će vas osloboditi.« I današnjim mladima dovikuje: »Vi ne smijete ostarjeti, vi se ne smijete izgubiti, vi ne smijete zalutat i !« Ist ina je da n a m Isus nije promi jenio uvjete života, nije nas oslobo­dio n a p o r a . On nas poziva da p r o m i j e n i m o svoja mišljenja, svoje stavo­ve. On nas uči da je tijelo važnije od odijela, poštenje od karijere, slo­boda od rops tva uživanja, nesebičnost od sebičnosti, čistoća od blud-n o s t i . . . Isus zove na s lobodu, na ljubav, na vječnu mladost . Star je onaj koji je zaostao, zaustavio se i svu pažnju p o k l o n i o n e č e m u ograničenom, p r o l a z n o m , propadl j ivom. O s t a r i o je onaj koji n e m a ideala koji su vječ­ni . Os tar io je onaj kojega je stari zavodnik naučio svoju logiku. Ostar io je onaj koji je izgubio u t r k u s v r e m e n o m , a gubi je svaki onaj koji se s v r e m e n o m utrku je , koji s v r e m e n o m drž i k o r a k , jer će ga jedanput dotuć i ub i tačni r i t a m v r e m e n a . Vri jeme će se narugat i i ceriti mu se kad šatre njegovu s lobodu, njegovu ljubav, njegovu mladost, njegov život. Isus u m l a d i m a b u d i iskonski p o n o s da se p o b u n e p r o t i v te nerav­n o p r a v n e u t r k e s v r e m e n o m , da se ne p o d v r g n u i ne izgube slobodu. Isus zove da se uzd ignu n a d vri jeme p r e m d a su u njemu, da se uzdignu nad stvari p r e m d a ih trebaju, da ne u t o n u u strasti i s t rahove, da Zemlju sebi p o d v r g n u . Sam čovjek ne m o ž e se d o v i n u t i do ove s lobode. On se p r e p a d n e svoje s lobode i o p e t se nalijepi na nešto š to mu daje p r i v i d n u sigurnost. No onaj t k o se pribl iži Kr is tu i njegovu h o r i z o n t u gledanja, vidjet će svijet n o v i m očima. K a d se h o ć e m o neš to bolje p r o m o t r i t i , m o r a m o se od toga ipak m a l o o d m a k n u t i , bez obzira na to k o l i k o želimo biti blizu. J e d n a k o tako, želimo li bolje razgledati ovaj svijet i naše vrijeme, treba da se malo o d m a k n e m o . U o v o m slučaju m o g u ć e je to učinit i samo t a k o da sve p o g l e d a m o iz perspekt ive neograničene Božje ljubavi i slobode koja n a m se objavljuje u Isusu Kristu čija bl izina oživljava umrlog mla­dića, a »usnulu« djevojku b u d i na n o v i ž ivot . Svjetlo K r i s t o v o (koji je p u t , istina i ž ivot) dovol jno je j ako da ras­prši sve naše sumnje, sve nesigurnost i i sve napast i . Isus poziva mlade da ne ostare, da ne iskvare svoju mladost i da b u d u o t v o r e n i vječnoj mla­dost i i l jubavi. G o d i n a m l a đ i h prolaz i , ali usprkos svim nevoljama, osta­je Kris tova p o n u d a k a o zalog nade vječne mladost i i ljubavi. 360 

Godina mladih prolazi - nada ostaje

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia