Rudolf Kirchschläger

Kirchschläger, Rudolf

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Rudolf Kirchschlàger DUH PONOVNOG PRIDOBIVANJA I IZGRADNJE Kao savezni predsjednik austrijske republike s velikim poštovanjem upravljam svoj pozdrav vama. gospodine predsjedniče, članovima upravnog komiteta i svim članovima „Associatio Sanctus Benedictus". Hvala vam što svoj 16. godišnji kon­gres održavate u Austriji, u časnom samostanu Heiligenkreuz. 1 osobno vam zahva­ljujem na pozivu da dođem do vas.* Država i Crkva dvije su međusobno odijeljene institucije. Pokušaji da se spoje u jedno do sada su ne samo bili neuspješni nego nisu ni ljudima pružili očekiva­nu službu. Stablo treba svjetla i sunca, ali i zemlje u kojoj se može ukorijeniti. Svje­tlo se i sunce ne mogu nadomjestiti zemljom, a ni zemlja svjetlom i suncem. Sta­blo može rasti u slobodi tamo gdje su oboje u pravom omjeru. Znam da usporedba nije savršena, ali čini mi se da ipak predočuje razlog za­što vam ne samo iz uljudnosti kažem: Veselim se što „Associatio Sanctus Bene­dictus" širi svoj sjaj i djeluje također i u Austriji. U interesu je države da se ljudi­ma u državnoj zajednici, ali neovisno o državi, pružaju istinski i punovažni odgovo­ri na pitanja o smislu i vrijednosti života. Na taj se način život pojedinca koji je če­sto opterećen egzistencijalnom tjeskobom i materijalnim pritiscima ispunjava du­hovnošću što nadahnjuje čovječje biće koje se sastoji od tijela i duha. Stoga po­navljam ono što sam rekao prije nekoliko mjeseci, prigodom posjeta Visokoj filo-zofsko-teološkoj školi u ovoj opatiji: Ni Crkva ni država ne smiju pokušati da za­dobiju prevlast jedna nad drugom. Zajednička im mora biti želja da u interesu ljudi uspostave međusobnu suradnju, a čini se da je to vrlo potrebno. Naime, na kraju je zemaljski cilj Crkve, jednako kao i uzrok postojanja države, usmjeren * Zahvaljujući susretljivosti uredništava benediktinskih časopisa Erbe und Auftrag (Beu-r o n ) i NaŠa prisutnost (glasilo Hrvatskog benediktinskog udruženja, Hvar) prenosimo ovaj go­vor austrijskog predsjednika, što ga je održao na 1-6. međunarodnom kongresu ..Associatio Sanctus Benedictus Patronus Europae" , Heiligenkreuz, od 13. do 16. rujna 1984. 1 na dobro pojedinog čovjeka, i to ne samo za njegovo materijalno već i za duhovno blagostanje. U toj međusobnoj suradnji mogu biti samo na dobitku i Crkva i drža­va. Od takve međusobnosti mogu prije svega imati koristi sami ljudi, jer su time pošteđeni pogibeljnih sukoba u savjesti, koji inače znaju vrlo lako nastati. Krist nije politički Mesija, ali stanje kršćanstva i pitanje da li se kršćanstvo doista proživljava imaju dakako velik utjecaj na društvo i na državu. Iako Evan­đelje nije navezano ni uz kakav oblik kulture, pa ni uz neki državni oblik, ipak sam uvjeren kako i Crkva dijeli mišljenje da demokracija kao državni oblik, samo ako se u životu istinski ostvaruje, može pružiti najbolje preduvjete da se Evanđe­lje naviješta u slobodi i dostojanstvu. Kako mi se čini, to može životnu tjeskobu vrlo mnogih ljudi preokrenuti u na­du koja je zapravo jedna od prvih kreposti, a koju mi kršćani na više načina pre­malo uvjerljivo živimo. Katkada sam vrlo žalostan kad u propovijedi između re­daka, a koji put i posve jasno, čujem da je sadašnji svijet očito najgori od svih svjetova i da nam ostaje samo jedno: iz njega se povući kako nam se vremenita bijeda ne bi pretvorila u vječnu. Prije nekoliko godina otvorio sam izložbu „Kristov lik našega stoljeća". Tada me je vrlo dirnulo to što su na toj velikoj izložbi bile izložene samo četiri slike koje nisu prikazivale Raspetoga, ni „Ecce homo", ni Krista kao izmučena i po-grđena stvora, već kao Uskrsnuloga, Otkupitelja i spasonosnog Spasitelja. Četiri od nekih 150 slika! Nehotice sam tada morao pomisliti na pitanje što gaje Spasi­telj uputio učenicima na putu prema Cezareji: ,,A za koga me vi držite?" Time sam došao na programsku misao vodilju koja danas upravlja moje riječi: „Duh ponovnog pridobivanja i izgradnje". Poznato vam je da sam te riječi preuzeo iz novogodišnjeg nagovora pape Iva­na Pavla II . u povodu Benediktove godine. Kristov je namjesnik 1. siječnja 1980. doslovno kazao: „Benediktinski je duh suprotan bilo kojem programu rušenja. On je duh ponovnog pridobivanja i izgradnje, a rođen je iz dubokog poznavanja božanskog nacrta spasenja i oblikovan u svagdašnjoj povezanosti molitve i rada." Ako ta izreka pogađa benediktinski duh - u što nimalo ne sumnjam - onda je be­nediktinski duh, što ga je vaša „Associatio" poduzela gajiti i ostvarivati, doista najsuvremeniji i sada najpotrebniji program. To je program koji je upravljen mla­dima i o kojemu mnogi od nas moraju reći da ga još nisu posve uspjeli ostvariti. S te definicije benediktinskoga duha gledam ovaj veliki, prije četrnaest i pol sto­ljeća podignuti most sve do poziva što ga je Romano Guardini zapisao u svojoj „Ivanovskoj poruci": ljude „ponovno zadobiti ljubavlju". Divna li izraza! Pogo­tovu ako se riječ „ljubiti" ne shvati krivo, ne kao slijepa i udobna ljubav, nego kao dobrohotna ljubav koja vodi dobromu. Dopustite da s tim u vezi navedem još jednu Papinu riječ o svetom Benediktu. U Apostolskom pismu za 1500-godišnju proslavu rođenja svetoga Benedikta papa Ivan Pavao II. rekao je 11. srpnja 1980.: „Danas bih vašoj pažnji preporučio tri važne stvari iz Benediktova života, naime molitvu, rad i očinsko izvršavanje au­toriteta." 2 Orare i laborare, kao srž benediktinskog duha u našim ušima zvuči kao ne­što obično što nam je domaće još iz prve godine latinske škole. No „očinsko iz­vršavanje autoriteta" ne da se zamijeniti nikakvom drugom kratkom uvjerljivom formulom. Valjda i stoga što se radi o temeljnom stavu koji smo pomalo zaboravi­li u obiteljima, u državi, a možda i u pokojem samostanu i u ponekoj biskupiji. Nad tim sada ne želim jadikovati, a pogotovu ne prstom pokazati u taj ili onaj smjer. Od god. 1945. imali smo toliko zapovijedi i naredaba, toliko podvrgavanja pod prividne autoritete da smo sve više nastojali izići na kraj bez autoriteta. Bili smo tako sretni zbog povratka kući i postignutog mira da su mnogi od nas misli­li kako i u obitelji moraju izbjegavati svaku prepirku. Pritom se zapostavljao od­goj koji također znači nekakvo razilaženje, iako razilaženje u ljubavi. I tako je one koje smo propustili odgajati to dovelo na put krize autoriteta koju smo na kraju one, 1968. godine morali uzeti na znanje kao krilaticu. „Društvo bez očeva" uvuklo se u svakovrsne ljudske zajednice. Svi znamo za takve primjere u obitelji­ma. Dopustite mi o tome maleno osobno izvanobiteljsko sjećanje: Kad sam na jednom redovničkom danu redovnicima svećenicima upravio neke spontane mol­be, što, sigurno, nije dolikovalo da ih izrečem kao savezni predsjednik, ali koje sam se, potaknut renesansom laika u Crkvi, usudio reći, poslije mi je jedan dobro­ćudni opat kazao: „Hvala, gospodine predsjedniče, to ja kao opat nikako ne bih smio reći." Očito je da nije doslovno tako mislio. No, uostalom, adresati mi nisu uzeli za zlo ono što sam prije označio kao molbe. Kao uvijek, i dan-danas moramo se čuvati pretjeranih ocjena. U njima se znaju taložiti velike povijesne zablude. No ponovno osvještenje očinskoga izvršavanja autoriteta čini mi se da u sebi sadrži spasonosno podsjećanje. Malo nas je kojima je dano izvršavati autoritet na temelju svojega položaja — počevši od roditelja pa sve do saveznog predsjednika — da bi mogli svoj život oblikovati tako da budu u stanju da, slijedeći Pravilo svetoga Benedikta, ostvare autoritet kao Kristovi namjesnici. No, ako hoćemo dokrajčiti društvo bez očeva, svakako moramo težiti ostvarivanju one velike ljubavi i skrbi koju traži sveti Be-nedikt i koju je on iskazivao svojim ljudima imajući obzira prema cjelini njihove osobe. Opet je papa Ivan Pavao II . onaj koji u već spomenutom apostolskom pismu izvršavanje autoriteta opisuje tako da se jedva može reći uvjerljivije. On piše: „Posebna svrha, koja se nameće ocu zajednice, sastoji se u tome da pomaže braći i da ih vodi na takav način iz kojega se jasno razaznaje da je ljubav na prvo­me mjestu." Pravi će otac nastojati da više prevlada milosrđe nego strogi sud, da ga više ljube nego da ga se boje i da je više dužan brinuti se negoli zapovijedati (usp. Ben. Pravilo, 64, 8—15). Malo dalje u istom se apostolskom pismu kaže: „Otac zajednice, kojemu je povjereno vodstvo duša, mora znati kako mu je u toj pastoralnoj službi služiti različitoj ćudi mnogih. Mora se prilagoditi pojedinčevu liku kako bi mu mogao pružiti sigurnu i konkretnu pomoć koja im je potrebna. Sa svima mora biti strpljiv, ali nek ne trpi pogreške krivaca, nek mrzi prijestupe, ali ipak neka sinove ljubi bez srdžbe i pristranosti i nek ih vodi velikodušno i raz­borito." Tu je vidljiv još jedan nazor i za one koji odgajaju i vode pa moraju izvršavati 3 predani im autoritet. Starješinska se služba izvršava ,,u razboritosti, a to znači u umjerenosti i ravnoteži pri donošenju odluka kako ne bi došlo do beskorisnog mrmljanja". Ako uspijevamo izvršavati autoritet na takav, očinski način, onda time, sigurno, s dubokim djelovanjem radimo i za mir. Naime, takav duh izvr­šavanja autoriteta suprotan je svakom programu razaranja. Sigurno, takvim načinom izvršavanja autoriteta nećemo privoljeti Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države da između sebe uspostave ono potrebno po­vjerenje koje, utemeljeno, može dovesti do dijaloga što jedini može osigurati svjetski mir. No imam dojam kako mi uvijek iznova olakotno govorimo samo o velikoj opasnosti razaranja i o svjetskom arsenalu atomskog oružja, pa prema Moskvi i VVashingtonu upućujemo više ili manje glasne zahtjeve. No istodobno šuteći podnosimo da na područjima koja su nam blizu, često i sasvim blizu, vlada mnogo nemira koji ljudima može nanositi beskrajno mnogo trpljenja. Takav svag­dašnji nemir susrećemo u obiteljima, zajednicama i državama sve do Irske. Već i u Europi iyia se izgraditi mnogo toga što smo mi dopustili da se razruši ili smo sami porušili. Od nekoliko je stoljeća otac Benedikt ujedno i otac Zapada. Papa Pavao VI. odredio ga je prije dvadeset godina za zaštitnika Europe. Promatranje duhovnih i političkih napetosti, zatrovanih tokova duševnog nihilizma i potrošačke usmje­renosti — sve to pokazuje da nam je prijeko potrebit patron Europe koji će nam posredovati ideju ponovnog pridobivanja i izgradnje. A ujedno svatko tko barem kao ja (koji sam se upravo vratio iz grčkoga kulturnog kruga i na temelju povijes­noga i geografskog položaja Beča) poznaje značenje slavenstva za Europu, taj se osjeća sretnim što je papa Ivan Pavao II . ocu Benediktu, patronu Europe, pri­družio i slavenske apostole Ćirila i Metoda, koji potječu iz grčko-slavenske kul­turne tradicije. Političke granice i utjecajne sfere postoje i prestaju, a duhovni tokovi duže opstaju. Stoga mi se čini da je velika naša odgovornost u čuvanju i gajenju du­hovnih tokova. To će onda izgrađivati zapadnu kršćansku kulturu i ujedno kul­turu istočne Europe, kako se one nalaze prije svega u Katoličkoj crkvi i takozva­nim istočnim Crkvama. Zato nije slučajno da ustanova „Pro Oriente" ima svoje sjedište u Beču. Neka je ovoj „Associatio Sanctus Benedictus" uspjeh i blagoslov za njezino su­vremeno i ujedno nadnaravno djelovanje! 4 

Duh ponovnog pridobivanja i izgradnje

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia