Miljenko Grgić

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

BORIS PAPANDOPULO (1906—1991) ln memoriam Milj enko Grgić U Zagrebu je 17. X. umro jedan od prvaka suvremene hrvatske glazbene umjet­nosti Boris Papandopulo. Više od šest desetljeća bio je aktivan glazbeni djelatnik u različitim kulturnim središtima diljem Domovine. Svojim marom težio je usavršiti glazbene razine sredina uz koje se vezivao redovito na manji broj godina. Pri tome je dolazilo do višeg stupnja međusobnog pove­zivanja ovih sredina na glazbenom polju. U tim izmjenama boravišta bilo je određenih pravilnosti. Nakon višegodišnjih izbivanja ponovno se vraćao na­stavljajući svoj posao ondje gdje je ranije stao. U njegovu životu očitovala se strast za promjenom boravišta u mjeri koja je tipična za veliki broj naj­vrsnijih velikana glazbene prošlosti. Mnogima od njih bio je ravan po gole­mom glazbenom znanju i univerzalnosti. Plodan kao skladatelj, pokazao je zadivljujuće sposobnosti u oblasti glazbene reprodukcije. Papandopulo je doživio priznanja i ugled pun poštovanja za života. Bio je jedan od rijetko povlaštenih po daru kreativnosti koji ga ni­kada nije napuštao. On je i pored toga uporno i redovito radio neprestano podgrijavao i razvijao svoje stvaralačke sposobnosti, čiji je uspjeh opsežan opus s više od 400 najraznovrsnijih skladbi. Nema gotovo glazbenog oblika koji nije obuhvatio svojim radom. U njegovu djelu nalazimo minijature na­mijenjene djeci i odraslima, solističke skladbe, koncertna djela različitog karaktera, simfonije, opere, kantate, prigodnu scensku i filmsku glazbu. Ponirao je u raznolike glazbene stilove, pokazujući golemo znanje i majstor­stvo u razlaganju zvukovnih mogućnosti suvremenog orkestra. Drugo po važnosti područje Papandopulova djelovanja bio je dirigentski rad, koji se kretao od amaterskih zborova do profesionalnih ansambala, pri čemu je svaki od sastava koji su mu stajali na raspolaganju dostizao visoki stu­panj umjetničkog izražavanja. Papandopulo se isticao kao sposoban pijanist, bavio se glazbenom pedagogijom, pisao kritike, eseje, glazbeno-teorijske ra­dove i si. Rodio se u Honnefu na Rajni, kao sin jedne od najvećih opernih pjevačica i odličnih koncertantnih interpretkinja u nas, Maje Strozzi. Darovitost i sklo­nost prema glazbi pokazivao je od ranoga djetinjstva. Počeo je studirati u Zagrebu u klasi skladatelja Blagoja Berse, čini se jedino s namjerom izuča­vanja orkestracije. Prema napisima uglednog dirigenta Mladena Pozajića, Papandopulo je na početku studija ovakvu odluku obrazlagao nedostatkom predispozicija za komponiranje. Međutim, nakon praznika sa sobom je donio gomilu ispisanog notnoga materijala, koji je po uobičajenim mjerilima dru­gim skladateljima mogao činiti polovicu životnog opusa. Nakon studija u Zagrebu upisao se na bečki konzervatorij na odsjek za dirigiranje u klasi Dirka Focka i to zahvaljujući zauzimanju Igora Stravinskog. Za to je zaslu­žna Papanđopulova majka koja je bila jedna od prvih interpretkinja Stra-vinskijevih pjesama u raznim zemljama diljem Europe i koja je uživala veliko poštovanje glasovitog skladatelja. Umjetničku karijeru Papandopulo je započeo s osamnaest godina dirigira­jući skladbe svojih suvremenika, ali i svoje rane radove među kojima ciklus Svatovske pjesme. Od 1928. godine rukovodi pjevačkim društvom Kolo, ali i neumorno stvara djela koja svojim zahtjevima nadilaze potrebe ovoga društva. U najznačajnije radove iz ovoga razdoblja spada, kantata Slavoslo-vije, koja je u Beču doživjela međunarodno priznanje, i Concerto da camera koji je još jedan dokument Papandopulove međunarodne afirmacije. Ovaj je Concerto postigao međunarodno priznanje na festivalu u Stuttgartu. Pri-315 likom zagrebačke praizvedbe 1930. godine, ovo su djelo među inima izvodili autor u ulozi pijaniste, i njegova majka Maja Strozzi, sopran u ulozi duha­čkog instrumenta, pri čemu je iz vokalize odstranjen tekst. Papandopulo djeluje u Splitu od 1935. do 1938. godine u Gradskoj glazbenoj školi u Splitu, vodi proslavljeno pjevačko društvo Zvonimir, bavi se glazbe­nom kritikom. Po njegovim riječima ovo je bilo najsretnije razdoblje njegova života. U Splitu nastaje njegova romantična opera Sunčanica skladana u na­rodnom duhu, puna topline, ali i dramskih sukoba. Među ostalima stvara oratorij Muka gospodina našega Isukrsta za soliste i muški zbor a cappella. Temelje ovog nadahnutog djela Papandopulo je našao u splitskom pučkom crkvenom pjevanju, koje u njegovoj umjetničkoj stilizaciji potcrtavaju dija-tonika i slobodna metrika. U red remek-djela hrvatskog suvremenog stvara­laštva spada trostavačna Sinfonietta u neoklasicističkom stilu. U Splitu je na kraju zbog nedovoljne podrške napustio ovaj grad i preselio se u Zagreb. Tu je preuzeo vođenje pjevačkog društva Kolo; poslije je imenovan za diri­genta opere i simfonijskog orkestra. Dirljiva i bolna bila su Papandopulova sjećanja na prve poslijeratne godi­ne, kada je pod teretom nametnutih poslova sasvim rijetko bio u prilici baviti se skladanjem, a u njegovu stvaralaštvu dosta česte su teme inspiri­rane bliskom ratnom prošlošću. Od 1948. djeluje u Rijeci na položaju direk­tora novoosnovane opere. Zatim seli u Sarajevo, gdje djeluje do 1953. godi­ne kao dirigent opere i skladatelj. Prilikom stvaranja Praeludiuma za orke­star koristio se motivima iz filma Jadran kroz vijekove. Temeljni motivi povezani su uz šibensku katedralu. Uporno ponavljanje ostinantne podloge vezuje pažnju, približava i čini bliskim ovo povijesno kulturno i religijsko središte zahvaljujući glazbi, njenim profinjenim gradirajućim lukovima koji neprestano asociraju na spomenuto zdanje. Nakon Sarajeva, Papandopulo djeluje u Rijeci i Zagrebu, a u Split se ponov­no vraća 1968—1974. godine. Uz ostalo ovdje sklada Koncert za timpane, dok Dubrovačkim ljetnim igrama namjenjuje kantatu Libertas za solo bas, mje­šoviti zbor i orkestar. Djelo sadrži tri stavka s latinskim naslovima koji su preuzeti s ulaznih vrata na Kneževu dvorcu, s ulaza u Lapad i s tvrđave Lo-vrijenac. Završni stavak započinje riječima »Non bene pro toto libertas ven-ditur auro«. Za razliku od kantate Libertas koja je izrasla na literarnoj pod­lozi Stjepana Stražičića, kod oblikovanja Osorskog requiema Papandopulo je posegnuo za dirljivim tekstovima naše literarne baštine. Među inima nalaze se tekstovi Duša iz groba i Duša osujena Marka Marulića, koji se uklapaju u opću tematiku koja govori o smrti. Profinjena glazba proistječe dakle iz latinskih i hrvatskih tekstova, od kojih su oni hrvatski pisani čakavskim narječjem. Na ovakvim osnovama skladatelj je stvorio djelo ne velikih di­menzija u kojem se sustižu i isprepliću svjetovni i duhovni svjetovi. Ovo djelo zahtijevalo je i poseban sastav izvoditelja od sopila, orgulja, električne gita­re, udaraljki i zvona koji su idealno poslužili dostizanju posebne ugođajnosti i kolorita. Papandopulo je bio tih i nenametljiv u kontaktima, zbog čega je stvorio veliki broj prijatelja i poštovalaca. S istom onom duhovitošću i izvornošću koje je odlikovalo njegovo stvaralaštvo pridobivao je poštovanje svih onih kojima je bio okružen. Među redovnicima i svećenicima splitsko-makarske nadbiskupije imao je iskrenih prijatelja. Takvi, najčešće poticajni kontakti potakli su nevelik broj djela, inspiriranih ovim podnebljem, njegovim povijesnim vrijednostima i svijetlim likovima prošlosti. Posljednje u nizu ovih djela čini balet »Prsten« nastao na literarnoj pozadini don Jure Maru-šića. Čini se da su ovaj kraj i njegovi žitelji inspirativno djelovali na nje­govu stvaralačku imaginaciju posebno u domeni crkvene glazbe. Jedno od posljednjih djela čini često hvaljena Poljicka pučka misa u čast sv. Bogdana Leopolda Mandića za mješoviti zbor i orgulje. Svi ovi radovi nastali na primoriskom dijelu Hrvatske, odraz su istinske privrženosti i 316 osvjedočene ljubavi skladatelja prema drevnoj kulturi ovoga kraja, koja se neprekinuto razvijala u sve savršenijim obrascima, kojima je i Papandopulo dao neizbrisive priloge. Sve to, uz veliko mnoštvo ostalih radova koji često dostižu antologijske razmjere, posebice u hrvatskoj glazbi, stvarni su poka­zatelji njegove besmrtnosti. Njegov lik možda će s vremenom blijediti, ali će njegova djela ostati svjedocima njegovih zasluga i sposobnosti kao i više­stoljetnog kontinuiteta u razvitku hrvatske glazbene umjetnosti. Taj golemi opus obvezuje na ustrajno izvođenje, kako se ne bi dogodilo da još jednom, nakon višestoljetnog zaborava, u budućnosti otkrivamo još jedno ime u nizu besmrtnih nositelja naše kulture — kako izniče iz naslaga višestoljetne prašine. LEDENE SUZE F r a n k o B a č i ć Vrtlozima grijeha, opijena mržnjom, lava pobjednika guta slomljen život. Dubina jama . . . svirepe muke, vapaji, bez suđenja, osuđenih; stenju sige, natopljene. Glas grca grčem zadnjeg jecaja, zamire jeka zova umiruće mladeži, bez milosti pokošene. U grobnici, skrivenoj, duboko ipod zemlje zatrpanoj, brižljivo, sanjane sne progutale mrkle dubine. Nesretna je ljudska duša ako srce mora patit', kad vremenom gospodare samovoljni batinaši i kaplju ledene suze Jazovk i . . . 317 

Boris Papandopulo (1906-1991). In memoriam

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals