Josip Antolović

Antolović, Josip

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Josip Antolović MAGDALENA DELBREL (1904—1964.) Već u 15. godini života bila je ateistkinja kojoj je svijet iz dana u dan postajao sve besmisleniji. Nije to ni čudno jer odrasla je u dobrostojećoj ali ne­vjernoj francuskoj malograđanskoj obitelji. Kao studentici mudroslovlja i dru­štvenih znanosti na slavnoj pariškoj Sorbonni Bog joj se za naše XX. stoljeće činio apsurdnim i nespojivim sa zdravim razumom. Pa ipak, ta je mlada uvjerena ateistkinja već u 20. godini života upravo munjevito našla Boga, doživjela pravo obraćenje. O tome piše ovako: »Odlu­čila sam moliti Tada sam, moleći i razmišljajući, našla Boga; time što sam molila povjerovala sam da me je Bog našao i da je on živa stvarnost koju mo­gu ljubiti kao što se ljubi jedna osoba.« To otkriće za Magdalenu bijaše neopi­siva sreća. Trideset godina svojega života provela je kao socijalna radnica u gradu Ivryju u Francuskoj, nastojeći živjeti prema Evanđelju u sredini koja bijaše marksistička, komunistička. Sama piše: »Ivry bijaše moja škola praktične vje­re.« Promatrajući mnoge zauzete marksiste, kršćani su joj izgledali odveć mlaki i ravnodušni prema teškim društvenim problemima. Stoga se — kako je javno priznala — jedno vrijeme bavila mišlju da se i sama priključi partiji. Da učini taj korak, pomogla joj je jedna brošura u kojoj su bile Lenjinove misli o religiji. Čitajući tu brošuru, ona je gotovo na svakoj stranici nailazila na vrlo na­glašenu nespojivost između vjere i komunizma, na programatsko značenje ateizma za marksističku partiju. Zbog toga je Magdalena DelbrSl u borbi za potlačene i izrabljivane radije ostala sama. Svoju je suradnju s marksistima u Ivryu, kojih je rad vrlo cijenila, svela samo na posve praktične, vremenski ograničene za­datke. Ideološki se, svjesno, držala daleko. Ipak nije sudjelovala u borbenom antikomunizmu. To je nije priječilo da komunistima prijateljski i otvoreno kaže zašto im nikada ne može pripadati. Razlozi su u tome što se kršćanski put bitno razlikuje od marksističke vi­zije svijeta. Svijet više valja spašavati nego činiti sretnim. Za Krista je borba protiv bijede toliko važna da će po njoj jednom suditi ljude. »Bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me; bijah go, i obukoste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni« (Mt 25, 35—36). Sve je to potrebno činiti, ali, osim kruha i stana, čovjek ima i drugih potreba, mo­gućnost da upozna svoje stvarno određenje, koji je konačni smisao njegova ži­vota, rada, patnji i smrti. »I najskromnija predodžba o Bogu vrijedi više za svijet od svih istraživačkih instituta i knjižnica« — piše Christian Feldmann, jedan od biografa Magdalene Delbržl, koji ju je uvrstio u svoju antologiju) ve­likih kršćana našeg stoljeća Träume beginnen zu leben. Marksistička nada završava smrću, a marksist se tješi mišlju na sreću bu­dućeg čovječanstva. Ne niječemo relativnu vrijednost te utjehe, ali je čovjek, 177 kao transcendentno biće, određen za apsolutno. Za čovjeka kršćanina takozva­ni »historijski proces« teži prema vječnome životu, prema susretu s Bogom, apsolutnim bićem, mjesto prema anonimnosti u povijesti. U mnogim pojedinostima Magdalena Delbrèl išla je u korak s marksistima, ali isključenje Boga iz ljudskoga života nije mogla prihvatiti, jer bi to za ljude »bilo gore od svih bijeda svijeta zajedno«. Ona je išla čak toliko daleko da je u propovijedanju mržnje na Boga u ime ljubavi prema čovjeku gledala na dje­lu samoga Zloduha. Njoj je bilo jasno da onaj tko stupa u partiju u načelu odobrava odbaci­vanje prve zapovijedi, a time ruši i drugu — ljubav prema čovjeku, prema bliž­njemu, jer Krist je od dviju zapovijedi: ljubav prema Bogu i bližnjemu, učinio jednu jedinu zapovijed. Zato su one nedjeljive i ne može se radi čovjeka za­tajiti ljubav prema Bogu. Štoviše, prava ljubav prema Bogu najsnažniji je po­kretač i ljubavi prema čovjeku, kako svjedoče toliki primjeri: sv. Vinko Paul-ski, Damjan Deveuster, sv. Maksimilijan Kolbe, Majka Terezija, Raoul Follereau. Nemale teškoće zadaje i marksističko poimanje o klasnoj borbi. Magdale­na kaže: »Marksizam mrzi čovjeka današnjice zbog njegove ljubvi prema čov­ječanstvu sutrašnjice.« Kao kršćanki, bilo joj je jasno da čovjek niječe Boga ako iz svoje ljubavi isključuje samo jednog jedinog čovjeka. A marksizam uči mržnju i nepomirljivost s ideološkim protivnicima, dok mu je pojam praštanja neprijateljima posve neprihvatljiv. Odbacujući ljubav prema Bogu, marksizam sakati i ljubav prema čovjeku, jer zapovijed ljubavi ne primjenjuje na tzv. klasne neprijatelje. Prema kršćanskome shvaćanju, i kapitalist ima pravo na Božje milosrđe jer na pravednost u kršćanskome smislu spada oboje: kruha za siromašne i otkupljenje za sve, pa i za bogate. Magdalena Delbrèl, kako smo već spomenuli, radila je kao uvjerena krš-ćanka u gradu u kojem je vladalo marksističko ozračje, o čemu najbolje svje­doči njezina knjiga Ville marxiste, terre de mission (Marksistički grad kao mi-sijska zemlja). Pisala ju je već bolesna. Knjiga nije bila osobito uspješna. Prihva­ćali su je krugovi koji su bili više otvoreni za dijalog. Dana 13. listopada 1984. navršilo se 20 godina od smrti Magdalene Delbrèl, koja je! zapisala: »Mi ljudi s ulice vjerujemo svom snagom da je ovaj svijet, u koji nas je Bog postavio, za nas mjesto naše svetosti.« Dvadeseta obljet-nica povod je ovog napisa koji je zaključen točno 13. litopada 1984. Ona nije doživjela objavljivanje koncilske konstitucije Gaudium et spes u kojoj je zapi­sano da Crkva s mnogo boli u srcu može samo osuditi nijekanje Boga. No ona jednako tako ne niječe suodgovornost vjernika, koji su svojim religioznim, mo­ralnim i društvenim životom pravo lice Boga »više zakrili nego objavili«, te na taj način pridonijeli postanku ateizma. Stoga je najbolji i najuspješniji lijek protiv ateizma neporočan život Crkve i svih njezinih članova, kojima je duž­nost svjedočiti za Boga i njegova Sina Isusa Krista takvom vjerom koja će Boga učiniti vidljivim. Takvo nešto nastojala je činiti i Magdalena Delbrèl. Je li uspjela, da li je uvijek kod nje sve bilo najsretnije? Teško je o tome suditi. No, da je za tim išla i oko toga nastojala, može se reći. Pa, budući da će nas Bog suditi više po onome što smo htjeli i nastojali, vjerujemo da je na Božjem sudu dobro prošla. Nama je ostavila primjer i pouku otvorenosti, ali koja nikad ne ide na štetu temeljnih načela. 178 

Magdalena Delbrêl (1904—1964)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia