Josip Antolović

Antolović, Josip

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

on sam prestao postojati, tako da sam ja na neki način ostao kao siroče bez oca i majke«. Time je rekao sve što je za njega bila Družba Isusova! Josip Antolović O. VILIM EBERSCHWEILER Pučkoškolski učitelj Franjo Eberschweiler i njegova žena Ivana Margareta imali su sedmero djece: pet dječaka i dvije djevojčice. Od tih pet dječaka Bog je četvoricu pozvao u Družbu Isusovu. Najpoznatiji je od njih Vilim koji je kroz 48 godina bio duhovni vođa svoje redovničke subraće. Fritz je postao glasovit misionar među Indijancima. Karlo je djelovao najprije u Indiji, a zatim u Ohiu u SAD, dok se Franjo razbolio još za vrijeme studija i umro. Vilim se rodio 5. prosinca 1837. u Puttlingenu u njemačkoj pokrajini Saar. Djetinjstvo je proveo u toplom obiteljskom gnijezdu koje je bilo prožeto duboko religioznim duhom. Dok su živjeli u Waxweileru, stan im je bio blizu crkve. Pobožna majka često je onamo vodila djecu, a mali se Vilim već odmalena ispunio velikim strahopoštovanjem prema Kris­tu u svetohraništu, što će biti značajka čitava njegova života. Sređena kršćanska obitelj bila je odlična sredina za normalan duhovni razvoj djece. Djetetu toliko potrebne obiteljske topline bilo je napretek. Samo onaj kome je nešto takvo u djetinjstvu bilo prikraćeno može pravo shva­titi neprocjenjivu vrijednost toploga obiteljskog ognjišta. I kao što pod staklenikom cvijeće, povrće i voće brže raste i dozrijeva, jednako tako i pod okriljem dobrih roditelja rast i razvoj djece postaje kudikamo bolji i uspjeliji. Dobra obitelj jedno je od najvećih dobročinstava što ga može uživati ljudsko čedo. Nećemo jadikovati nad današnjim obiteljima, nego ćemo radije željeti i moliti da što više obitelji ostvari za svoju djecu kutić raja na zemlji. Takva je želja i molitva posve opravdana, jer je hoće Tvo­rac obitelji. Učitelj je Eberschweiler zbog službe više puta mijenjao mjesto bo­ravka. Iz Waxweilera bio je premiješten u Bitburg. I tu je opet dobio stan blizu crkve, u kojoj je Vilim 9. svibnja 1850., u 13. godini života upravo na 154 blagdan Spasova, primio prvu pričest. Možda će nas tko optužiti zbog sladunjava romantizma ako taj dan proglasim jednim od najljepših u ži­votu. Ne smeta. Vi l imu je, svakako, taj dan ostao u najljepšoj uspomeni pa je kasnije već kao svećenik zabilježio u svoj dnevnik: "Zaposjedanje Tvojeg prijestolja u nebu i mojem srcu!" Tko pravo shvaća kršćanski život, taj želi da Krist po vjeri i milosti stanuje u njegovoj duši. To je pavlovska želja, jer Pavao piše Efežanima: "Zato sagibam svoja koljena pred Ocem... Neka vam dadne, prema bo­gatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po njegovu Duhu u nutarnjega čovjeka, da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri..." (3, 14—17). Mladi je Vi l im shvaćao svoje srce kao živo prijestolje ž ivoga Krista. On mu se na dan svoje prve pričesti posve svjesno predao i posvetio. I otada će još vi­še doživljavati Kristovu prisutnost, intimnost i blizinu. Neizrecivo je lije­po kad mlado nepokvareno srce postane prijestolje Svevišnjega. Prema toj ljepoti zaostaju sve krasote i naših najljepših crkava. Vi l im je bio najdraži ministrant dekana Josipa Webe ra koji mu je neko vri jeme povjerio čak vjersku pouku djece u Massholderu. Bilo mu je tek jedanaest godina, a svi su bili zadovoljni mladim gospodinom ka-tahetom. Vil im, dakle, nije bio samo u sebe zatvoreni pobožnjaković. Znao je da pravu pobožnost moraju pratiti vanjska djela, da se treba što više zauzimati u životu i radu Crkve. Prava pobožnost mora biti aktivna i djelotvorna. I djela su najčešće najpouzdaniji znak istinske pobožnosti. Završivši osnovnu školu, V i l im je pošao u gimnaziju u Trier. Stano­vao je u biskupskom konviktu. Budući da očeva plaća nije mogla pokriti troškove za njegovo uzdržavanje, pritekla je u pomoć od prihoda svojeg v inograda dobra tetka Ana Marija. V i l im je uvijek bio medju petoricom najboljih u razredu pa bi na kraju školske godine donio kući po jednu ili čak dvije nagrade. Četvrtoga srpnja 1852. primio je sakramenat potvrde i postao punoljetan kršćanin. Budući da je njegova duša bila pogodno tlo, milost Duha Svetoga mog la je nesmetano djelovati. I nadnaravni ži­vot ima svoje zakone. On se naposve razvija u duši koju nije zahvatio i otrovao grijeh i koja suradjuje s milošću. Takva je bila Vi l imova duša. Zato je nadnaravni život za njega bilo nešto tako blisko, spontano i ne­što što se samo po sebi razumije. Za razvoj duhovnoga zvanja, svećeničkog i redovničkog, najpogod­niji je uvjet bujan kršćanski život. Bez tog uvjeta jedva da se i može go­voriti o pravome zvanju. To je opet jedan od životnih zakona svećenič­kog ili redovničkog zvanja. Budući da je Vi l im doista živio bujnim kršćanskim životom, bilo je posve prirodno da se jednoga dana u njemu pojavila klica svećeničkoga zvanja. Osjetio je želju za svećeništvom, i to da postane vrijedan i dobar župnik. Kako je jedan njegov prijatelj odlu­čio poći k lazaristima u Pariz i odande mu poslao oduševljeno pismo, Vi­lim ga je naumio slijediti, ali uz uvjet da kasnije bude poslan u vanjske misije. Sve je to bilo samo traženje dok mu Gospodin u duhovnim vježba­ma nije dao na znanje da je njegovo mjesto u Družbi Isusovoj. Nije to bi­lo neko vidjenje, nego jednostavno poticaj milosti za isusovačko redov­ničko zvanje. Do iste je odluke, i to posve neovisno o njemu došao i Vili-mov brat Fritz i tako obojica u rujnu 1858. napustiše svoj trierski zavičaj te podjoše u isusovački novicijat u Miinster u "VVestfaliji. Budući da je 155 već imao 21 godinu, bio je u dobi kad je mogao shvatiti što je to redov­nički ideal i kad ga je mogao svijesno i slobodno sve više prihvaćati i us­vajati. Tridesetdnevne duhovne vježbe zapečatile su njegov životni iz­bor. N jegov neopoziv odziv Kristu Kralju, njegov "Suscipe, Domine!" — Primi, Gospodine, svu moju slobodu, razum, volju, sve što imam i posje­dujem. Ti si mi sve to dao, sve to Tebi vraćam, a Ti mi daj samo svoja mi­lost i ljubav i bit ću dovoljno bogat! Pravo i zrelo predanje ne poznaje uzmaka. Ono se sastoji u potpu­nom povjeravanju u ljubljenu osobu. Kod isusovaca ta je osoba Isus Krist. Onakav Krist kakva je ocrtao sv. Ignacije u knjižici duhovnih vjež­bi, osobito u razmatranj ima o Kralju i o dvjema zastavama. Dakako, ta razmatranja svaki isusovac doživi na svoj način i zato svatko ima i svoju sliku o Kristu, koja za svakoga posebno ima originalne crte uz one za­jedničke svima. I taj Kristov lik prati onda isusovca kroz čitav život u svim njegovim poslovima i pothvatima. Možemo li govoriti o nekom spe­cif ičnom isusovačkom Kristu? Pod nekim vidikom možemo, ali bez i najmanje želje da bi imali monopol na Krista. Krist je zajedničko dobro svih, ali tako bogat da je za svakoga i nešto specifično. Mlad i je Eberschweiler malo pretjerao u revnosti pa mu je oslabilo zdravlje. Budni i brižni starješine poslaše ga stoga u glasoviti djački penzionat "Stella matutina" u Feldrichu u Voralbergu. Tu je obavljao službu prefekta, a medju njegovim pitomcima bio je i kasniji kardinal Ehrle. Prefektsko doba za mnoge je isusovce najljepše, pogotovu ako se dobro snalaze s mladima u odgojnome radu. To je život ne samo pun briga nego i pun najrazličitijih i najzanimlji­vijih doživljaja u susretu s mlad ima od kojih svaki u sebi nosi čitav je­dan svijet. Isusovačka odgojna tradicija vr lo je bogata, a živa je i djelot­vorna i danas, i u nas u Hrvatskoj gdje isusovci odgajaju mlade po sje­meništima. N a svetkovinu Bogojavljenja 1861. Vi l im je položio prve redovničke zavjete. Poput tri mudraca darovao je Kristu tri dara: zlato redovničkog siromaštva, dragocjenu pomast djevičanske čistoće i tamjan potpune poslušnosti. N jegovo je darivanje bilo od srca i zato mu redovnički za­vjeti nikada neće biti teret, nego slatko breme, nikad osiromašenje, već obogaćenje ljudske ličnosti. Kr ize redovničkih zavjeta nastaju u malim, škrtim i sićušnim srcima, u kojima vladaju sebičnost i proračunatost. Vi-l imovo dobro srce nije bio takvo i zato nije poznavalo ni kriza. Dobro je to istaknuti danas kada se kriza, rekao bih, gotovo smatra čak pože­ljnom. Kriza je uvijek kriza. Ona može uroditi i dobrim plodom, ali zato ipak ništa ne gubi od svoje opasnosti. Godine 1863. došao je V i l im u samostan Mar ia Laach, koji je tada bio kuća isusovačke formacije. Tu je 1866. učinio zavjet, za naše pojmove pomalo teško shvatljiv, da će, naime, u svim svojim činima uvijek odabi­rati ono što je savršenije. Za takav herojski zavjet osjećao je snažan poti­caj iznutra. Gonila ga je na to želja da svojem nebeskom Ocu daruje što je moguće više ljubavi i izmoli se što veće obilje nebeskih milosti. Takvo nešto može diktirati samo izvanredno nadnaravno gledanje na život, koje je opet plod izvanredno žive i prosvijetljene vjere. Bez toga nadna­ravnog elementa ne dolazi se do takvih zavjeta. N o Vi l im nije učinio taj korak nepromišljeno, naglo i naprečac, već nakon iscrpna razgovora sa 156 svojim duhovnim savjetnikom i nakon devetodnevne pobožnosti u časi sv. Ignaciju Lojolskom. Za vrijeme te devetniee svaki je dan četvrt sata molio pred svetohraništem. To je zapravo bilo zrelo razmišljanje i ozbi­ljno vaganje razloga za zavjet i protiv njega. Razlozi »za« iz dana w dan bivali su jači i nije im mogao odoljeti. Napokon je na blagdan sv. Ignaci ja položio taj neobičan zavjet koji mu je unio u dušu neobičan mir. što je bio znak da je to Bogu ugodan čin. Zavjet je položio najprije na godinu dana, dok ga na blagdan Bezgrešne 1881. nije položio zauvijek. Vjerno ga je provodio kroz 55 godina, sve do svoje smrti. Bio je to nesvakidašnji heroizam. I na njega bismo mogl i primijeniti Kristove riječi »Tko može shvatiti neka shvati!« V i l im je išao i dalje. Njegov radikalizam, koji je svojstven dušama što ih je zahvati lo Evanđelje, nije poznavao granice. Dvanaestog veljače 1868. nakon dugotrajnih vr lo bolnih kušnja bio je uvjeren da iznutra ču­je Božji glas koji mu govor i : »Gle, postoje dva puta po kojima te mogu voditi: na jednome ću daleko od tebe držati boli i suprotivštine kao od nejaka djeteta; na drugom ću pripustiti na tebe sve križeve.« Vilim je kao najdragocjeniju milost odabrao taj drugi put. Pritom ga je pak vrlo tješila misao da će na taj način postati sve sličniji Isusu Kristu. Treća ve­lika milost koju je primio u Maria Laachu bilo je svećeničko ređenje ko­je mu je podijelio kelnski nadbiskup Pavao Melchers. Vilim je zapisao u svoj duhovni dnevnik: »Sveta misa mora biti središnja točka i cilj čitava mojega života: središte mojega života od kojega sve izlazi i kome sve ci­lja.« Kroz 53 godine smio je gotovo svaki dan svetkovati svetu žrtvu i u njoj se sjedinjavati s Bogom. Živio je od žrtve do žrtve. Bilo je to i prije Prvoga, a pogotovu davno prije Drugoga vatikan­skog sabora, koji u uredbi o svetom bogoslužju uči: »Liturgija je vrhunac kojemu teži djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojega proistječe sva nje­zina snaga« (Br. 10). Što vrijedi za cijelu Crkvu, vrijedi i za svakoga njezi­na člana pojedinačno. Zato susrećemo mnoge koncilske misli davno pri­je koncila ostvarene u životu duhovnih velikana. To je posve prirodno, jer Drugi vatikanski koncil nije htio donijeti Crkvi samo neke novitete, već da se kršćanski život što dublje i snažnije proživljava, onako kako su ga proživl javali sveci. Prva svećenička djelatnost oca Vi i ima Eberschvveilera bila ]e u car-skome Aachenu, gdje je nekoć davno stolovao Kar lo Veliki. Zadaća mla­doga svećenika bila je da svake nedjelje propovijeda u crkvi BJ. Gospe, a osim toga vodio je kao upravitelj dvije učeničke Marijine kongregacije pa je morao držati obične nagovore na kongregacijskim sastancima u gimnazijskoj crkvi. Kasnije postaje pomoćnik učitelja novaka, i to glaso­vitoga duhovnoga pisca o. Mori tza Meschlera i upravitelj studentske kqngregacije u Sigmaringenu. Brzo nakon toga sam preuzima vrlo od­govornu službu učitelja novaka. N o to je bilo kratkotrajno, jer god. 1872. po nalogu pruskoga rež ima isusovci moradoše isprazniti svoj samostan. S ve l ikom boli u duši o. Vi l im ugasio je vječno svjetlo u kapelici tješeći se ipak mišlju: »Moj Isuse, ljudska su srca ono pravo svetohranište koje Ti tražiš!« Prognan iz domovine pošao je sa svojom subraćom u gostoljubi­vu Nizozemsku. I tu će sve vri jeme provesti kao duhovni vođa isusovač­koga podmlatka sve do svoje svetačke smrti 23. prosinca 1921. u Exate-nu. 157 Njegov život možemo sažeti u izraz: skromna, nutarnja, ve l ikom svi­jetu nepoznata veličina. Tko se želi posvetiti ozbil jnom gajenju duhov­nog života naći će lijep primjer u ocu Eberschweileru. Možda je upravo u naše rastreseno doba potrebno da opet pođemo u potragu za onima koji su provel i život u sabranosti, koji se nisu dali zarobiti grozničavoš-ću akcije, koji su uvijek nalazili v remena za duši tako potrebnu kontem­placiju. A k o je danski mislilac Soren Kierkegaard već prije više od stoti­nu godina vapio za tišinom i sabranošću kao najpotrebnijim lijekom za bolesni svijet, onda je takav lijek sadašnjemu svijetu bar deset puta po­trebniji, jer u njemu ima barem toliko puta više buke i rastresenosti. Po­trebni su nam, dakle, učitelji tišine i sabranosti. Takav je bio i o. Vi l im Eberschweiler. On nam pokazuje put prema dobroj molitvi koja je više govor srca nego pameti. Ona ga je dovela do toga da su mu tajne vjere i nadnarav­noga života postale opipljive i osjetljive stvarnosti. One su mu nepresta­no zrači le snagom koja mijenja lice zemlje. Nutarnjost, duh vjere i život u Boga tri su vel ike milosti njegova života. Ono što je o. Eberschweiler kao član jednog apostolskog reda naučavao i primjerom proživl javao jednako je važno i za apostolski aktivne laike u svijetu. I za njih vrijedi istina da samo ona djelatnost koja se hrani nutarnjim životom može po­služiti stvarnoj izgradnji Božjega kraljevstva. U R E D N I Š T V O JE P R I M I L O Dr. Ivan Pavić: R A D O S N A VIJEST. Šesnaesto izdanje katekizma za 2. i 3. razred s posebnom pr ipravom za prvopričesnike. H K D sv. Ćirila i Metoda, Za­greb 1986. Cijena 2.500 din. Dr. Ivan Pavić: BIBLIJSKA POVIJEST SPASENJA, I. dio: Stari Zavjet. H K D sv. Ćiri la i Metoda, Zagreb 1987. Cijena 2.500 din. Narudžbe za obje ove knjige: H K D sv. Ćiri la i Metoda, Tomislavov trg 21, 41000 Zagreb. Mari ja Valtorta: »I V IDJEH U N O Ć N I M V I Đ E N J I M A « . O Antikristu prije, oko, i prije njega. Jelsa 1988. Cijena 3.000 din. Dr. J. Marce l ić : ANNEL IESE MICHEL I ZLI D U H O V I ? Izd. -Duh i voda« , Jelsa 1988. Cijena 4.500 din. Narudžbe za obje ove knjige: Župni ured, 58465 Jelsa (Hvar). Dr. f ra Petar Bezina: P U Č K O Š K O L S T V O I FRANJEVCI PROVINCIJE PRE­SVETOG OTKUPITELJA. Doprinos poznavanju razvitka pučkog školstva u Juž­noj Hrvatskoj od 1735. do 1941. godine. Split 1987., str. 120. Cijena: broširano 4.000 din; tvrdi uvez 6.000 din. Narudžbe : Franjevački samostan, Kačićeva 11, 59000 Ši­benik. U SLUŽBI ČOVJEKA. Zbornik nadbiskupa-metropolite dr. Frane Franića. Izd. Crkva u svijetu, Split 1987. Pr iredio Drago Šimundža. Sadrži 25 studija teološ­ke, društveno-humanističke i crkveno-povijesne naravi. Cijena 18.000 din. Narud­žbe: Crkva u svijetu, Zrinsko-frankopanska 14, 58000 Split. 158 

O. Vilim Eberschweiler

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia