Vatroslav Halambek

Halambek, Vatroslav

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Vatroslav Halambek » N E M A V E Ć E LJUBAVI...« Skraćeni citat iz naslova u cijelosti glasi: »Nitko nema već lju­bavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje« (Iv 15, 13). Iz­van svake je sumnje da nama kršćanima Isusove riječi otkrivaju svu Božju mudrost i svu Božju zauzetost za nas. Dok nam u ne­kim pril ikama Isus izravno otkriva Božje tajne, u drugima nas uči najosnovnijoj ljudskoj mudrosti koju zbog različitih razloga često zaboravljamo. Posebnu važnost pridajemo onim Isusovim riječima što ih je s posljednje večere nama predao sv. Ivan. Te su Isusove riječi u nekome smislu i njegova oporuka, posljednji na­puci i sažetak odnosno srž svega njegovog djelovanja i učenja. N o , jednako tako, u tim riječima ne prepoznajemo samo puko govorenje, fraziranje, nego krutu stvarnost koja je ubrzo slijedila i koju apostoli tada još nisu razumjeli, ali su je počeli shvaćati Isusovim uskrsnućem, da bi posve u nju uronili kad su primili »Silu o d o z g o « . Kad Isus apostolima govor i o najvećoj ljubavi, tj. o davanju (polaganju) života, onda u prvome redu misli na sebe. U svemu n a m je bio primjer, a najviše u tome, pa je u njega doista najsav-ršeniji sklad između onoga što je činio i što je učio (Dj 1, 1). N e m a u Isusovim riječima ishitrene, izvještačene, suvišnim riječima is­kićene mudrosti. N o , upravo u jednostavnosti njegovih riječi ma-lo-pomalo naziremo svu uzvišenost Božje mudrosti koja je sva zauzeta za naš pravi život. Govoru o najvećoj ljubavi dan prije svoje smrti čini se da je Isus htio dati poseban naglasak. U vezi s tim željeli bismo istak­nuti tek jednu stvar. Ovu Isusovu rečenicu mogl i bismo doživjeti kao jeku ili tu­mačenje slične izreke kada je govor io o zakonu života, da je nai­me, uvjet za život pšeničnog zrna njegovo umiranje (usp. Iv 12, 24). I za pravi ljudski život, koji zaslužuje to ime, vrijedi isti zakon umiranja, odnosno davanja vlastita života. 101 Radi li se o stvarnome umiranju ili još o nečemu drugom? Či­ni se da je tu g o v o r i o »svakodnevnom umiranju« (usp. 2 Kor 4, 10—11), tj. o svemu što se tiče života, odnosno svega onoga što ži­vot čini ž ivotom i što pripada njegovoj cjelovitosti, a to su zdrav­lje, vrijeme, tak d, radosti, boli... Kada netko, stoga, s ljubavlju daje sebe, onda daje i svoje vri jeme i svoje talente, onda se raduje uspjehu drugoga ili pomaže drugome u nošenju križa i boli, ili pak strpljivošću podnosi slabosti drugoga i tako drugome samim sobom omogućava da živi. To do krajnosti v idimo ostvareno u Isusu i u onima koji su ga najbolje shvatili i najdosljednije slijedi­li — svecima. No ne treba da idemo daleko pa da vidimo kako se sve to ostvaruje i u našoj svakidašnjici, kad npr. roditelji daruju život djeci i život za djecu, ili kada djeca uzvraćaju pažnjom, bri­gom, strpljivošću... svojim roditeljima u njihovoj starijoj dobi da im život bude doista život. Bez takva međusobna umiranja i dari­vanja svega onoga što pripada životu život bi bio nemoguć. . Naše nam, međutim, iskustvo često svjedoči upravo o toj ne­mogućnosti koja u biti izvrće Isusovu misao. Dok Isus veli »dati svoj ž ivot«, u izvrnutom smislu, u neživotu događa se da vrlo čes­to ljudi žrtvuju druge iskorištavajući ih na različite načine, odu­zimajući im i vrijeme, i novac, i dostojanstvo da bi, navodno, sebe usrećili, pa doživljavaju nesreću jer niječu život. Tada se događa to da se na životu drugih gradi vlastita »sre­ć a « . Tada se na žrtvama i životima drugm gradi vlastita veličina. Tada se spominje 1 u beskraj ponavlja pa i uvećava broj žrtava vlastite sredine ili naroda da bi se potvrdila krivnja drugih (i cije­loga naroda) zavaravajući se da je time ujedno bjelodano jasna vlastita ispravnost. Tada se, iznoseći teze o genocidnosti drugoga naroda, na tim žrtvama dokazuje zapravo vlastiti primitivizam. Tko na svojim mrtvima raspiruje mržnju, taj svoje mrtve ponov­no ubija i nije dostojan njihovih žrtava. Jer, ispravnost i dostojan­stvo života dokazuju se sobom, a ne drugima. Nije li smrt sebičnosti i uskogrudnosti uvjet za novi, kvalitet­niji život? N e ć e li se možda tada otvoriti oči da se u drugima i u njihovoj povijesti otkriju i svijetle točke? M o ž d a bi se tada moglo uočiti i priznati to da npr. i Tomislavova pomoć na Timoku nije bila genocidna, nego je životima branio živote, ili pak da pruža­nje životnoga prostora u Lici i u drugim krajevima također nije bilo genocidno, nego naprotiv... Stoga je doista uvjet novosti života odnosno uskrsnuća — vlastito umiranje, davanje (polaganje) života za drugoga. Isus nas je u tome pretekao pa n a m je i jedini uzor pravoga življenja i vlastita umiranja, da bismo doista mogl i istinski živjeti u dosto­janstvu koje n a m samo on poklanja svojom smrću i uskrsnućem. 102 

»Nema veće ljubavi...«

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia