Ante Marinov

Marinov, Ante

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Ante Marinov O B I T E L J — V O D I T E L J I C A B O G U Obiteljska zajednica, p o b u d n i c a I v a n a P a v l a II . , u 36. broju k a ž e : »Rodite l j ska je odgo jna u l o g a t o l i k o v a ž n a da se teško m o ž e č ime drug im zamijeniti . Na rodite l j ima je da s t v o r e t a k a v obiteljski ambijent — pro­ž e t l jubavlju i o d a n o š ć u p r e m a B o g u i l judima — koji će p o g o d o v a t i p u n o m o s o b n o m i d r u š t v e n o m razvo ju djece. Obitel j je s toga prva škola o n i h druš tven ih krepost i koje su potrebne s v a k o m društvu.« N e m o g u ć e je zamis l i t i odgoj i on se ne m o ž e t a k o z v a t i u k o l i k o nji­me nije z a h v a ć e n p o t p u n čovjek u s v i m n jegov im n a r a v n i m i nadnarav­n i m d imenz i jama. Ist ina je da današnji materi ja l iz irani i sekular iz irani ž i v o t stvara rodi­tel j ima vr lo v e l i k e t e š k o ć e u nj ihovoj odgojnoj funkciji. M e đ u t i m , ipak je činjenica da na dijete najjače utječu u p r a v o roditelj i i da je n j ihova u loga najpresudnija u odgo ju djece. Obitel j je najprirodnija odgo jna sre­d ina za dijete. » P r e m d a su roditelj i u svo jem o d g o j n o m radu suočeni s teškoćama, danas, m o ž d a v i še n e g o prije, oni s p o u z d a n j e m i o d v a ž n o š ć u moraju o b l i k o v a t i svoju djecu za b i tne v r e d n o t e l judskog ž i v o t a « ( F . C . 3 7 ) . K a d se g o v o r i o vjeri, o n d a m o ž e m o reći da je obitel jska c r k v a ili c r k v a u m a l o m p r v o svet iš te u ko jem dijete do laz i u svjesni dodir s B o g o m . Obi te l j je tu ne s a m o odgajatel j ica n e g o još v i še vodi te l j ica Bogu. Is t ina je da nije m o g u ć e odgajat i s a m o riječima n e g o je potreban primjer, ali je č injenica da često nedosta je baš primjer. K a d a je riječ o v o d s t v u , o n d a se m o r a ići za jedno. Z a t o s a m ovo j temi i d a o n a s l o v »Obitel j vod i­telj ica B o g u « . P u t do B o g a m o ž e biti d u g i kratak. S v a k a k o je najsigurniji onaj koji je u čov jeka z a c r t a o sam B o g . K a k o otkrit i taj put i k a k o t i m putem povest i di jete u obitel j i? P o k u š a t ć e m o zajednički t i jekom o v o g razmišlja­nja o d g o v o r i t i na to pitanje. Pri je svega m o r a m o biti svjesni ist ine: š to ne posjedujem, ne m o g u n i k o m e dati . Znač i da taj put najprije moraju otkr i t i roditelj i da bi nj ime p o v e l i svoje dijete. To je u p r v o m redu put vjere. 4 6 3 Mi s m a t r a m o da vjerujemo. P o k u š a j m o se ispitati je l i o n o š t o u sebi n o s i m o i s m a t r a m o v jerom za is ta p u t koji nas d o v o d i do o s o b n o g susreta s B o g o m . U ljudi o k o sebe najčešće s u s r e ć e m o tri t ipa r e l i g i o z n o s t i : t rad ic io­nalnu, a m b i j e n t a l n u i i n t e r e s n u . P o š t u j e m o tradici ju k a o prenošenje v r e d n o t a koje u ž i v o t u s v a k o g naraštaja p o n o v n o postaju ž i v o t . T a k o je u s m e n o m predajom sadržaj Bibli je prenesen do s v e t i h p isaca. To je p o z i t i v n a tradicija. M e đ u t i m , na području vjere najčešće n a i l a z i m o na n e g a t i v n u tradiciju, tj. na preno­šenje s a m o nekih vanjskih nač ina oč i tovan ja koje su v e ć d a v n o izgubi le nutarnji sadržaj k a o vrednote . T a k v a re l ig ioznost o č i t o nije i ne m o ž e bit i p u t do o s o b n o g susreta s B o g o m . A m b i j e n t a l n a je re l ig ioznost re l ig ioznost mase, a ne o s o b n o g doižv l ja-vanja B o g a . I najčešće se d o g a đ a da promjenom sredine nestaje i s v a k o g ob l ika v jerskog ž i v o t a . Interesna re l ig ioznost p l o d je l judske sebičnosti, a često pre laz i u ma­giju, n a i m e u pokušaj da se o d r e đ e n i m č i n i m a ili riječima n a v e d e B o g a da služi n a m a . V r l o je često susrećemo m e đ u l judima p o t r o š a č k o g menta­l iteta, k a k v i h je danas, na ža lost , najviše. Iz o v a k v e re l ig ioznost i jasno je da ne m o ž e biti susreta s B o g o m . Koja je to o n d a re l ig ioznost? R e k a o bih o d m a h : to je re l ig ioznost susreta. B o g u ko jega ist inski v jeru jemo i k o j e m u ž e l i m o s luž i t i jest B o g susreta. T a k v i m a n a m se oč i tu je k r o z cijelu Bibliju. On ide p r e m a n a m a i mi i d e m o p r e m a njemu. Taj susret m o r a o bi dož iv jet i svak i čovjek i u t o m e b i t rebalo p o m o ć i s v a k o m e čovjeku. To je put koj im s v a k a obitel j m o r a v o d i t i svoju djecu. K a k o čovjek d o ž i v l j a v a taj susret? P u t je z a c r t a o sam B o g . U sva­k o m čovjeku, u sebi, n a l a z i m o tri temel jna f e n o m e n a rel ig ioznost i po ko j ima B o g očituje s v a k o m čov jeku svoju b l i z inu i z a c r t a v a put susreta. Shema egzistencijalne kateheze Tri su f e n o m e n a koja se pojavljuju u čovjeku i n a v o d e ga na raz­mišljanje o n j i h o v o m e u z r o č n i k u i smislu. To su: 1. težnja za ne izmjernom srećom, 2. svijest ov i snos t i i 3 . svijest m o r a l n e o d g o v o r n o s t i . 1. Težn ja za ne izmjernom srećom. N e m o ž e m o zamis l i t i č o v j e k a koji n e b i že l io biti sretan. N i t k o n e m o ž e p o s t a v i t i gran ice sreći za k o j o m k o n a č n o tež i , i to n i u smis lu in tenz i te ta ni u smislu trajanja sreće. Z a p r a v o s v a t k o tež i da bude sretan neizmjerno. 4 6 4 M e đ u t i m , čovjek je ograničen u s v i m d i m e n z i j a m a koje ga određuju k a o povi jesnu po javu. O g r a n i č e n je vremenski, prostorno i intelektualno. To je lako p o k a z a t i . Vremenski. M a l o je on ih m e đ u n a m a koji znaju m a k a r i ime svojega pradjeda, a k o znaju ime, najvjerojatnije ništa više. Znač i da se u trećoj generaciji p o t p u n o izbr isao s p o m e n na jednu osobu — pradjeda. To isto najvjerojatnije č e k a i mene . Prostorno. Č o v j e k je i p ros torno ogran ičen v e ć po o s n o v n o m f i z ičkom z a k o n u neproničnost i , jer i s t o d o b n o ne m o ž e biti na d v a mjesta, niti d v o ­jica m o g u i s t o d o b n o biti na j e d n o m e mjestu. Intelektualno. Svjesni s m o svoje in te lektua lne ograničenost i jer m a l o je o n o g a š t o z n a m o , v i še o n o g a š t o ne z n a m o , a najviše o n o g a što ovdje n ikada n e ć e m o znat i . P i t a m o se sada o d a k l e u t a k o o g r a n i č e n o m biću težnja za neizmjer­nim. O g r a n i č e n o i ne izmjerno dvi je su suprotne kategorije. Jedna iz druge ne m o g u proiz ić i . U čov jeku, k a o b i tno o g r a n i č e n o m biću, ne m o ž e se sama po sebi jav i t i težnja za ne izmjernim. Tu je težnju u čov jeka m o r a o stav i t i Netko, N e t k o t k o je u sebi neizmjeran. To biće n a z i v a m o Bog. On je išao čov jeku u susret da ga pr i vuče k sebi. Buduć i da se čovjek m o ž e odreći svega, pa i ž i v o t a , os im težnje za ne izmjernom srećom, jer je to jed ino a p s o l u t n o za jedn ičko s v i m ljudima, k a ž e m o da je cilj i smisao života ostvariti težnju za neizmjernom srećom. Budući da je Bog j e d i n o ne izmjerno biće u kojem se to m o ž e ostvarit i , to znač i : Bog je cilj i smisao mojega života. A k o o d b a c i m B o g a , v i še ne m o g u shvat i t i sebe i moj ž i v o t postaje besmislen o d n o s n o bez cilja. To je z a p r a v o uništenje osobe. »Čovjek mora imat i hrabrost i da sag leda svoju bit i svoje mjesto u prirodi. K a d otk lon i religiju i boga k a o iluziju o vječnosti, o n d a čovjeku prestaje s a m o realno t l o na kojemu jed ino m o ž e živjeti. Da l i u svijetu b i tka posto je i drugi rac ionaln i obl ic i egzist iranja pored čovjeka? D o k se to ne sazna, m o ž e se reći da je za sada čovjek naj­tragičnije b iće b itka. Č o v j e k n i k a k o ne z n a svoj početak. P r o b l e m nije u t o m e , z a š t o j e č o v j e k nas tao, o d g o v o r j e na to jasan: N i z a š t o . . . T a k o čovjek egz is t i ra ne znajući svoj p o č e t a k i prestaje, a da ne z n a svoj vre­mensk i završetak.« (B. Bošnjak, Filozofija i kršćanstvo, str. 18) . S v e sreće koje čov jek d o ž i v l j a v a s a m o su re lat ivne, jer su kratko­trajne ili p o m u ć e n e m o g u ć n o š ć u d a nestanu. N e smijemo poistov jeć ivat i sreću i z a d o v o l j s t v o . A p s o l u t n a je sreća s a m o o n a koja je bez granice. B u d u ć i da s m o mi osjet i lna bića, osjetnost nas o v o z e m n i h dobara često zanese pa čov jek p o č n e u nj ima tražit i ostvarenje težnje za ne izmjernom srećom. Traž i ne izmjerno u o g r a n i č e n o m . To je najveća č o v j e k o v a zab luda koja je r a v n a nesmislu. O b i č a v a m o je n a z i v a t i grijeh. Čov jek bi, log ično, 4 6 5 sve djelovanje u svo jem ž i v o t u m o r a o usmjeriti p r e m a Neizmjernom k a o s v o m cilju i smislu, ali se često okreće p r e m a o g r a n i č e n o m . T a k o se čovjek n a š a o u situaciji zarobl jenosti, odijeljenosti od B o g a (povi jesne činjenice p o g a n s t v a i i d o l o p o k l o n s t v a , svijest p o g a n a o potrebi os lobođenja) . M e đ u t i m , a k o j e čovjek promi jen io o d n o s p r e m a Bogu, B o g n e m o ž e promijenit i o d n o s p r e m a čovjeku. Bog je ljubav. U Bogu n e m a mijene ni sjene promjene. Žel i čov jeka uvjeriti da neizmjernu sreću m o ž e ostvar i t i s a m o u N j e m u . Z a t o B o g u laz i u č o v j e k o v osjecni (eksper imenta ln i ) svijet k a k o bi čovjek i sprav io svoj o d n o s . B o g šalje na svijet svojega Sina (utje­lovljenje) da bi ušao u središte p r o b l e m a č o v j e k o v a o d n o s a p r e m a B o g u . Tu n a m postaje v id l j iv K r i s t o v po loža j i u loga u našem o d n o s u pre­ma B o g u jer je z a p r a v o prob lem spasenja sav u prob lemu odnosa . Kr i s t je jedini posrednik i z m e đ u B o g a i ljudi. Čov jek je i u n a t o č t a k v u p o t h v a t u s l o b o d a n pa izvršen Božji čin postaje ponuda. A k o čovjek pr ihvat i p o n u d u , treba da pr ihvat i i sredstva koja je Krist u s t a n o v i o da bi čovjek o s t v a r i o spasenje u svojem ž i v o t u Sakrament i su sredstva ko j ima se K r i s t o v o djelo posadašnjuje u ž i v o t u . 2. Svi jest ov i snost i . K o l i k o g o d čov jek b io s lobodan, svjestan je svoje ov isnost i . Č o v j e ­k o v a je s l o b o d a ogran ičena k a o i on sam. O v d j e ne m i s l i m o na sociološku,, e k o n o m s k u , ili ku l turnu ov isnost , n e g o m i s l i m o na onu nutarnju ov i snost , o n t o l o š k u , koja prisi l java čov jeka da se pr izna o v i s n i m o nekom višem biću. Ljudi k a ž u da priznaju neku višu silu nad sobom. K a o r a z u m n a bića u s v o j e m b i t k u ne o v i s i m o o n ižo j r a z u m n o j sili n e g o o o s o b n o m biću jer s m o mi sami osobe. To je biće ipak v iše od nas jer se o n t o l o š k i ne os jećamo o v i s n i m a ni o sebi ravn ima. Ta osoba ili v iša sila o v i s n o s t o kojoj pr i zna jemo jest Bog. 3. Svi jest o d g o v o r n o s t i . K a d je čovjek s p o z n a o da je B o g cilj i smisao n jegova ž i v o t a , v i še ne m o ž e ostat i r a v n o d u š a n p r e m a Bogu, on je odgovoran. Tu svijest naz i­v a m o m o r a l n a o d g o v o r n o s t . O n a se m o r a d je lo tvorno os tvar ivat i u ž i v o ­tu. Ž i v o t treba u s k l a đ i v a t i s Onim u kojem ostvaru jemo težnju za neiz­mjernom srećom. T a k o B o g postaje n o r m a naše m o r a l n e o d g o v o r n o s t i . O s n o v n i z a k o n m o r a l n e o d g o v o r n o s t i javl ja se k a o glas savjesti: dobro čini — zlo izbjegavaj. P i s t a m o se š t o je dobro, a š to zlo? D o b r o je o n o š to je u sk ladu s k o n a č n i m ci l jem. Z l o je o n o š to nije u skladu s k o n a č n i m ciljem. ( P r e d l a ž e se razrada zapov i jed i u smislu našeg susreta s B o g o m i s B o g o m u bl ižnjemu.) 4 6 6 Zaključak N a s l o v je o v o g predavan ja »Obite l j — vodite l j ica B o g u « . V o d i t i m o ž e s a m o onaj t k o pozna je put. N i s a m išao z a t im d a vas nauč im što ć e t e g o v o r i t i svojoj djeci, n e g o s a m v a m ž e l i o p o m o ć i da otkr i je te i dož i­v i te l jepotu susreta s B o g o m . A k o ste bar d je lomično uspjeli u tome, l a k o ćete t im p u t e m poves t i i svoju djecu. (Predavan je je b i lo p o p r a ć e n o v r l o z o r n i m crtanjem na ploči, što je n a m a ovdje n e m o g u ć e prenijeti na papir. — Primj. ur.) 4 6 7 

Obitelj — voditeljica Bogu

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia