Mate Šimundić

Šimundić, Mate

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

sti i uloge vjernika u društvu i u Crkvi. Polazeći od postanka Dekreta i njegova saborskog usavršavanja, cilj mu je tekstualno tumačenje i aktualna podrška duha Dekreta u našim prilikama: jer, vjernici su na svoj način nosioci cjelokupne misije Crkve- (133). Njihova povezanost s Kristom, sa-kramentalni život i snaga vjere nužno ih uključuju ne samo u nutarnji život Mističnog tijela, nego i u njegov povijesni spasemjski poziv, u cjelokupni apostolat Crkve. Slijedeći strukturu Dekreta, autor izlaže i potvrđuje koncilske misli i poru­ke. Uz vjerničko poslanje, koje se temelji na safe*amentalnoj povezanosti s Kristom, Sabor ističe i naravne vrline: poštenje, duh pravednosti, iskrenost, čovječnost, jakost duha kao odrednice suvremenog uspjeha u apostolatu. Ciljevi su, naravno, uvijek isti: navještaj, uprisutnjenje i posvješćenje Ra­dosne vijesti: duhovna izgradnja, posvećenje i spasenje. Uključujući se u te osnovne odrednice apostolata, svjetovni vjernici imaju svoje posebno značenje. Sabor ih potiče, da prema svojim mogućnostima i znanju ispunjavaju u duhu Crkve svoj dio obveze: u razradi, obrani i pravilnoj primjeni kršćanskih načela u svakodnevnom životu (6). Ne radi se, naravno, samo o »suradništvu« s klerom, nego o koordiniranoj službi apo­stolata u kojoj laici imaju svoju autonomnu ulogu, u zajedništvu s Crkvom, u hijerarhijskoj zajednici ljubavi. »Laicima se, kaže Dekret, pružaju bez­brojne prilike za apostolat evangelizacije i posvećivanja« (br. 6). Naš autor prihvaća ovu ideju i u njezinu duhu razvija svoje komentare. Posebno se, kako to zahtijeva sam tekst Dekreta, zadržava na značenju lai­čkog apostolata u društvenom životu, na svim područjima javnog rada, sve do gospodarskih pitanja i političkog sustava. Svjetovni vjernici u tome ima­ju temeljnu ulogu, pravo i dužnost. Čudne su zato ideološke, uglavnom marksističke zadjevice, koje bezrazložno brkaju — i u našem današnjem tisku -— tzv. klerikalizam i naravno pravo vjernika da odgovorno sudjeluju u društvenom životu, sve do demokratskog natjecanja u upravi i vlasti, ako to smatraju opravdanim, kao što je to slučaj u evropskim demokracijama. Vjernicima se danas otvaraju nove mogućnosti, na što ih Koncil izrijekom potiče, posebno kad je riječ o karitativnoj, odgojnoj, školskoj, obiteljskoj, široj društvenoj i općoj crkvenoj djelatnosti. Apostolat mladih, socijal­no ugroženih, bolesnih, ovisnih, rubnih i pojedinih društvenih slojeva, zvanja i uzrasta u mnogome je u rukama svjetovnjaka. I to: na osobnom i zajed­ničkom planu, na našoj nacionalnoj i međunarodnoj razini/ Jednako je va­žan osobni apostolat i zajedničko, udruženo i organizirano djelovanje. Vrijeme je da o tome zajednički mislimo. Brajčićevi komentari izvanredan su poticaj i doprinos. Na redu su praktični potezi: suradnja i planska akci­ja, provođenje Dekreta na djelu. Zajednički, u crkvenom i društvenom radu i životu. PRIDJEVI BISKUPSKI I BISKUPIJSKI M a t e Š i m u n d i ć Imenica biskup zapisana je u nas najprije u XIII. stoljeću. Točno na­značeno, u Vinodolskome zakoniku 1288. K tomu, nalazi se u svima starijim hrvatskim rječnicima osim u Relostenčevu. U Jam^rešićevu je biskup. Petar Skok misli kako biskup nije od svnjem. biscop, nego da je riječ izravno potekla od lat. episcopus. Takvo mišljenje nije uvjerljivo s jezičnoga staja­lišta, još manje s povijesnoga. Da bfh svoju tvrdnju osnažio, zaci ću u osnovno pitanje primanja kršćanstva u nas Hrvata. Priče o sv. Ćirilu i Me­todu kao pokrštavateljima naših dalekih predaka u najmanju ruku počivaju na klimavim nogama. Hrvati počeše pristizati u domovinu već u VI. st., a 189 slavenski apostoli stupaju na pozornicu u drugoj polovici VlII. st. Žar šti sve to vrijeme Hrvati živjeli skupa s kršćanskim Rimljanima, točnije poro-manjenim Ilirima, zadržavajući pritom svoju pogansku vjeru? Uz to, k nji­ma stizahu misionari iz Njemačke i sjeverne Italije koji su, dakako, širili kršćanstvo. Sasma je naravno da su naši pređi bili pokršteni do dolaska Ćirilovih i Metodovih učenika u naše krajeve kada bijahu protjerani iz Moravske. Vjera starih Slavena, jednako i prvih Hrvata nije bila čvrsta, o njihovoj crkvenoj organizaciji jedva da se i može govoriti. Da je i opsto­jala, u novoj postojbini ne bi mogla lako stati na vlastite noge. A kršćanska je Crkva tadašnjih starosjeditelja bila dobro postavljena. Stoga je suživot domaće i doseljene čeljadi učinio svoje: došljaci s vremenom prihvatiše vje­ru svojih starosjeditelja. Naravski, i uz pomoć zapadnih kršćana (Nijemaca i Talijana). Križ (raspelo) osnovnim je znakom cijeloga kršćanstva. Podrijetlo ove riječi potvrdom je izvora kršćanstva u Hrvata. Jezikoslovci se tek malenkost razilaze u određivanju njegova izvora. Fran Miklošič tvrdi kako potječe iz stvnjem. chruise (uspor. njem. Kreuz), V. Kiparsky drži da ishodi od istro--rom. kruže, Skok ga izvodi od furl. croz, ovaj od lat. crux. I druga dva proizlaze od l a t predloška. Svi su navedeni mogući kab izvornik našega oblika križ. Baveći se šire ovim pitanjem, mogu kazati kako mi je naj­uvjerljivija Miklošičeva tvrdnja. No, bez obzira na izvornu riječ (staroviso-konjemačku, istro-romansku, furlansku) osnovno je što je k nama im. križ ušla sa zapada. Odatle onda i kršćanska vjera. Da je prispjela iz Bizanta, taj znak bi se zvao krst! (Usputiće spomenuto, najstariji hrvatski glagoljski spomenici stariji su od apostola Ćirila i Metoda). Uvjeren sam kako izloženo bi potrebito navesti da bi se odredilo podrijetlo im. biskup. Slijedeći teoriju o ćirilo-metodovskome pokrštenju Hrvata, Skok odbija i mogućnost, ponavljam, da je riječ biskup primljena u nas iz nje­mačkoga, već je izvodi od lat. episcopus. Budući da je križ ušao sa zapada kao glavni simbol kršćanstva, najvjerojatnije iz starovisokonjemačkoga, to smatram kako je biskup stvnjem. biscop < lat. episcopus prijelaskom o > u. Dakako, episcopus je od grč. episkopos — nadziratelj, nadzornik, nad­glednik; izvidnik; čuvar. Riječ je složena od piri jedi. epi — nad i skopćs — stražar, pazitelj, nadziratelj; glasnik. Na otoku Cresu govori se biskop, hrv.-kajk. redovito je biskup, gdje je skup sk > šk. Slov. škof biva također od stvnjem. biscof. Ranije bi proši­ren i na Srbiju. U Dečanskim hrisovuljama (1330.) stoji piskop; u XIV. st. ek. Biskupije steralo se blizu Požarevca, zatim su sela Piskupova Glava i Piskupo. U Zakoniku cara Dušana stoji jepiskop. U varaždinskome je kraju selo Biskupec, u Konjičkome Biskupi, kod Knina pak Biskupija. U XVI. st. izvedena je im. biskupat, koja je u XVIII. zamijenjena riječju episkopat < lat. episcopatus. Od im. biskup dodavanjem suf. morfema -ija izvedena je biskupija — bis­kupovo područje; biskupska vlast. Ista je pribilježena također u XIII. st. Od im. biskup stvoreni su pridjevi biskupski, biskupov (i stari: biskupije), od biskupija pak biskupijski. Ovdje je ukazati na činjeni­cu kako se javlja pometnja u njihovoj upotrebi, katkada zamjena, najčešće izjednačavanje. Jednostavno izraženo: biskupov i biskupski odnose se na biskupa, na biskupovu osobu, a biskupijski na biskupiju. Na primjer: bisku­pova knjiga biskupovim je vlasništvom, biskupska okružnica je obavijest, uputa i si. koju je sastavio odnosno potpisao biskup. A biskupijska knjiga nalazi se u vlasništvu određene biskupije, biskupijska kuća pripada biskupiji, biskupijski se poslovi odnose na biskupiju. Kako je znano, biskup stoluje i radi u biskupiji, biskupijskoj kući. U njoj je postavljen natpis Biskupski ordinarijat. Iz njega jasno proizlazi kako se odnosi na biskupa, biskupovu osobu, dakle to je biskupov ured. Me­đutim, kad je djelokrug njegova rada proširen na biskupiju, na područje čitave biskupije kojom biskup upravlja, onda bi se morao imenovati Bis-190 kupijski or dinari jat. Ovo prepuštam mjerodavnima na prosudbu i konačnu odluku. Pitam se koliko je opravdana tuđica ordinarijat? Dođe od lat. ordinariatus koji se prevodi: ured. Ordinariatus je stvoren od ordinarius: uredan, re­dovan, pravilan, običan, ovaj pak od ordo, -inis: red, vrsta; stalež; uredba. Lako je zaključiti da je riječ ordinarijat samo ured, uprava. Prema tome bi Biskupski ordinarijat ugodnije djelovao kada bi se imenovao Bis­kupski ured, odnosno Biskupijski ured. Mojemu se prijedlogu može prigovoriti kako bi bila narušena prošlost (tra­dicija), uhodanost, stečena navika. Takve su primjedbe na mjestu. Ne izgone se sve tuđice zbog toga što su iz tuđih jezika, izbacuju se samo suvišne, nepotrebne tuđice. Takve što nemaju odgovarajuću zamjenu te one koje nije opravdano zamjenjivati ostaju. Ne dira se, primjerice, riječ crkva, ka­pela, biskup, franjevac, fratar, misa, kalež i si. Međutim, primjerice ordina­rijat, refektorij, manastir, šilencija, konfesija, monstranca, prebenda i dr. treba poništiti, dakle uvesti odgovarajuće hrvatske riječi umjesto njih. To nije nimalo teško. Jezik je živa stvarnost, mjenljiv je, prilagođuje se život­nim potrebama. Što mu treba, to stvara, a što ne treba — jednostavno pre­lazi u jezičnu prošlost. Pri tome valja imati razvijen smisao za jezik, po­znavanje svojega jezika. Ukratko: razvijenu jezičnu kulturu. Jezik je bitnom sastavnicom nacionalnoga bića, stoga mu se mora pristupati i stručno i odgovorno. »KULTURNA BAŠTINA« BR. 19/1989. S t a n k o P i p l o v i ć M o ^ j e v ^ t n a e s ^ godišnjaka. KultuLjia baštinu za r1989,L g ^ t o ^ ^ ^ g d g J 6 I ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ r ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ S j ^^^^^^^^^S^^^ci^o^^c^ajiove palače i srednjovjekovni grad , istaknuta je spomenička cjelina ^zaštićejia^^^ 1979. g. kao svjetska kulturna baština. S obzirom na teško stanje u kojemu se danas nalazi i di­vergentna stanovišta o njenoj budućoj funkciji i izgledu, pokušalo se u ovom zborniku okupiti sve one institucije i pojedince, znanstvenike, stručnjake, kulturne i javne radnike koji bi mogli pridonijeti svestranijem sagledava­nju ove složene problematike. Nažalost, u tome se nije potpuno uspjelo, jer su izostali stavovi nekih kompetentnih faktora. U p r v o m planu su iznesena šira teoretska i estetska ^agnaajran ja. U tom nom dijelu^^IoTEIecTjanove palače, N^jCambj razmatra skulpturalni program Palače, ^ . Buškariol iznosi podatke *o^~naTazu groba kraj krstionice, L^Fis^o-v i ć ^ o ^ s ^ ^ ^ ^ ^ ^ ^ n o j gradnji kao izrazu identiteta, JLJBabić raspravlja o u7b1ml)ri)ol^^ F. Bego donosi nove podatke o crkvicama na sjevernoj strani povijesne j ezg r i rTS t im ^ Marasov^ objavljuje skice za proučavanje razvoja dvorišta gotičke pa l ačeuun^f^ f^ga l aca , JVl^j^izić daje pregled secesijske arhitekture, a A. Duplančić iznosi historijat pokušaja iz­gradnje nove katedrale. K. Pri3^tj!|^pr^clšTavIja jednu vedutu Splita Rudolfa von Alta iz sredine prošlog stoljeća, Sj^J^pJc^vip iznosi nove postavke o ugroženosti povijesne jezgre uslijed mogućih prirodnih katastrofa i ratnih razaranja. Ovaj prvi blok treba da Igroz n^ bpjjejii-^p^ i kompletnija valorizacija, a o čemu opet ovisi politika uređenja i mjere revitalizacije. Drugi dio časopisa posvećen je novijim _realizacy^ma i jlaftovima i uređenja p o l a l e l ^ rjavnost. NaznacenT^su^Jo j i ^ obnove dijelova te perspektivna politika. Ovdje je na^jarvom mjestu rad C. Fiskovića koji iznosi podatke o početku radova zaštite i obnove Dioklecijanove palače u prvom desetljeću nakon prošlog rata. Zatim Mm, Mo^-W opisuje nedavne radove u 191 

Pridjevi biskupski i biskupijski

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia