Ante Kusić

Kusić, Ante

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Ovaj letimičan zalet u Don Mladenovu korespodenciju neka bude znak sjećanja i osobna isplata duga čovjeku koji me je svojom dobro­tom mnogo zadužio i kojem moram ostati zahvalan do smrti. Želim da on bude poticaj svima koji se bave odgojem mladeži, na prvom mjestu svećenicima, da usvoje metode rada dragog don Mladena pa uspjeh neće izostati. A ta je u prvom redu nehinjena dobrota srca. Pred iskre­nom dobrotom čovjek ne može ostati hladan i ravnodušan. Norveški suvremeni pisac Gulbranssen s pravom piše: "Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti svoga srca..." Žarko Đrzić J O Š O ODNOSU TEOLOGIJE I PRIRODOSLOVNE ZNANOSTI Dok sam u Crkvi u svijetu, 2 (1994), čitao članak fizičara Ive Derada "Još o odnosu teologije i prirodoslovne znanosti", gdje se u obliku polovičnih istina, na način raznih "ignoratio elenchi", "pars pro toto", "fallacia illegitimi transitus", s omalovažavanjem, iznose global­no negirajući stavovi protiv mog članka Teologija i prirodoslovna znanost (Crkva u svijetu, 1, 1994/24), koji je odgovor na njegovo pisanje, dolazile su mi na pamet riječi evanđelja: "Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve! (Mt 7,16), kao i riječi iz Sirahove knjige: "Po zapovijedi njegovoj (Stvoritelja) puše južnjak, vijavica sjeverna i vihor olujni. Kao ptice pršti njegov snijeg..., oko se divi ljepoti njegove bjeline, i duh se zanosi praminjanjem njegovim... Ma koliko da dodamo, ne bismo završili; jednom riječju: 'On je sve!'... jer on je velik, iznad svih je djela svojih..." (Sir 43,13-33). Gospodin Derado se sablaznio, jer sam seja drznuo u svom član­ku osvijetliti tome slične misli podacima iz prirodoslovnih znanosti: po njemu, naime, znanje što ga omogućava znanost nije apsolutno nikako - niti "analognom supozicijom" - upotrebljivo u pitanju vjerodostojnosti vjere u Boga. Budući da gospodin Derado ne nastupa u svom prikazu mog članka na način znanstveno-misaonog "fairplaya", on me prisiljava da upozorim na viševrsne nekorektnosti, poluistine i nedopuštene logičke skokove prisutnie u njegovu prikazu. Profesor Derado, u raspravljanom pitanju, primjenjuje "stavove", a prešućuje "činjenice"! Već to je sofizam "petitio principii"?! U najbo­ljem slučaju: vrlo opasna poluistina] Da je čitao zadnjih tridesetak godina moje vrlo brojne studije i knjige, osjetio bi da vrlo dobro pratim cjelokupno misaono hrvanje našeg doba, ali i to da je moja osnovna Uredništvo CuS-a na svojim stranicama završava raspravu dvojice autora o gornjoj temi. 320 kršćanska opredijeljenost u svakom slučaju "nadideologijska" (sup­rotna "stavu": Cicero pro domo). Takva je ona, uostalom, bila i u srednjem vijeku, kad se kršćanstvo prikopčavalo na Aristotela, i u našem vremenu, kad se katolicizam - preko Chardina - prikopčao na znanstveo motivirani evolucionizam. Kao potvrdu svome "stavu" o apsolutnoj neupotrebljivosti znan­stvenih otkrića za osvjetljivanje vjerskog učenja o Bogu kao "zakono­davcu" zakona prirode, gospodin Derado upotrebljava Heideggerove riječi "znanost ne misli". Ali, kad se već radi o Heideggeru, ta "drastično" (Derado) izrečena riječ može se povezati samo s prvim objavljenim dijelom Heideggerova djela Sein und Zeit (1927), gdje je "čovjek" predočen kao "temelj cjelokupnog Bitka". Drugi dio toga djela nije izašao, ali - zato u djelu Holzivege (1949) i svima kasnijim djelima - za Heideggera "čovjek" više nije "temelj Bitka", nego je on pastir Bitka, on stanuje u blizini Bitka. "Sloboda" čovjeka kao Pojedinca nije više apsolutno autonomno djelovanje, nego je ona dragovoljno osluškivanje glasa samog Bitka. Kad bismo umjesto "Bitak" upotrijebili riječ Bog, tada bi Heideggerov "Gang an die Quelle" {Put k izvoru) postao teologija, koja bezavičajnog čovjeka vraća u njegov zavičaj, tj. Bogu. Valjda je i to razlog daje u oporuci zahtijevao crkveni pogreb, koji je izvršio njegov sinovac, isusovac. Poluistina na način "ignoratio elenchi" prisutna je i u shvaćanju o stajalištu biskupa Berkeleya. Gospodin Derado ističe riječi Berkeleya, anglikanskog biskupa i utemeljitelja spiritualističkog idealizma, kad taj kaže da Newtonovi "principi" predstavljaju opasnost da Boga istjeraju iz svijeta. Međutim, on nigdje ne spominje da takvo nešto slijedi iz Berkeleyeva temeljnog filozofskog polazišta (koje gosp. Derado kao fizičar nikako ne može prihvatiti!) u kojem se ne priznaje postojanje nikakva izvanjskog svijeta, nego isključivo posto­janje samo duhovnih bića. Biskup Berkeley, međutim, iz toga izvlači za "vjerodostojnost vjere" (čiju načelnu mogućnost za razum gosp. Derado niječe) ovakav zaključak: Budući da se uzrok naših spoz­najnih predodžaba ne nalazi u nama samima, mi moramo priznati izvan nas postojanje jednog Duha, koji proizvodi u nama - također duhovima - te spoznajne predodžbe. Divni red među našim predodž­bama otkriva nam inteligenciju toga Duha, a trajna djelotvornost otkriva nam njegovu svemoć. Sofističko demagoška intonacija, na način "subdola nomina" (=lu-kavo podmetnuta imena), prisutna je i u pitanju "zašto danas prevo­diti fizikalni jezik s teološkim rječnikom? Cui bono?" - Čime je nadah­nut taj podvaljeni izraz "prevoditi!"? Bilo čiji materinski jezik ne "prevodi" se na taj isti jezik. Rječnik materinskog jezika samo se pro­širuje na nove entitete što ih bilo znanost, ili sociološki uvjetovani kulturološki krug, ili nešto drugo, samo po sebi u različno vrijeme donosi. 321 Cui borio - "vjerodostojnost vjere"? Čudno i s mnogo stajališta vrlo značajno pitanje. Ovdje želim odgovoriti samo ovako: jer, medu ostalim, "ignoti nulla cupido" (Ovidije) - tj. onome koji nema nikakve spoznaje o određenoj stvari ne pojavljuje se ni bilo kakva čežnja za tom stvari. Ali, osim toga, prihvaćanje vjere, bez vjerodostojnosti, bilo bi neka vrsta sadomazohizma i drogiranja sebe i drugih. U tom pak slučaju nameće se novo pitanje: Cui Borio? - vjeru preporuča gosp. Derado - kad se već zalaže za vjerskoga "Deus ecologicus" kao zamjenu za Tomina "Deus ontologicus". Upadno je da on ne vidi kako, boreći se protiv "zagađivanja" prirode tehnikom, dopušta "zagađi­vanje" bezsadržajnim sadržajima vjere u Boga. Aluzije na suvremenu "teologiju mrtvog Boga", također nisu točno upotrebljene: ne radi se o "mrtvome Bogu", nego o "zastarjeloj slici o Bogu"! Naime, Boga se ne bi više smjelo shvaćati kao nekakav "seda­tiv", nego radije kao "sredstvo za jačanje" srca i krvotoka u aktivnoj borbi kršćanstva protiv svih oblika nečovječnosti. To piše Dorothea Solle, jedan od promicatelja teologije mrtvog Boga. Gosp. Deradu "čini se adekvatnije za jedno Božanstvo, da pre­pusti Kaosu evoluciju kozmosa, negoli da se briga o svakom pokretu krila jednog insekta". J a sam u tom smjeru pisao već prije više od 30 godina, raspravljajući npr. o Oliveru A. Rabutu (Bog je "Izvor auto-nomnog smisla evolucije!") i o Teilhardu de Chardinu (Bog je Prate-melj "tapkanja" evolucije i raznih oblika "dirigirane slučajnosti" u usvijetnom kaosu). Kasnije sam o evolucijskoj tematici kozmosa objavljivao do današnjeg dana veći broj informativnih i kritičkih radova. Gosp. Derado ih nije čitao, pa me je stoga cjelokupnim svojim člankom, na koji odgovaram, "diskvalificirao". Daje čitao moje radove, vjerojatno to ne bi učinio, kao što ne bi, vjerojatno, u mene gađao niti "strjelicom" katoličkog književnika F. Mauriaca, kad je ovaj djelo J . Monoda (knjiga "Slučaj ili Nužda") ocijenio riječima, kako mu to djelo "izgleda još naivnije, negoli što rade naši teolozi". Ali, i ovdje moram upozoriti na sofizam "pars pro toto", jer Mauriac je do te mjere uvjeren u ontološku prisutnost Boga u fizičkom svijetu, da govori čak o "L'etat physique de la grace" (= "fizičko stanje milosti"). Inače, osim - eto -gosp. Derada, nijedan mislilac, bilo vjerski ili bezvjerski orijentiran, nije mi kroz 35 godina objavljivanja brojnih djela prigovorio "naiv­nost". Protivno od "naivnosti", tim su radovima pripisivali kao značajku "ozbiljan i zreo rad". Sofističko "manevriranje" prisutno je i u asocijaciji gosp. Derada u vezi s "fizikalnom entropijom (=hod prema toplinskoj smrti svemira)", kao i s postavljanjem znanstvenih zakona tek kao subjektivno i idea­lizirano opservacijskih "modela", koji se mijenjaju. I jedno i drugo meni je također poznato već desetljećima. O problematičnosti koriš­tenja zakona entropije kao samostalna teodicejskoga "puta k Bogu" pisao sam ima već preko 35 godina. Znanstvena istraživačka pove­zivanja na način odgovarajućih modela poznata su mi također 322 desetljećima. Međutim, to je tek prva "polovica" istine, recimo ona "fenomenska (=stvar za nas)" polovica. Druga pak "polovica" - što slijedi iz "korelacijskih pojmova" (Husserlov "intencionalitet" ili "uprav-ljenost" čistih pojmova) - jest ono nešto izvan pojmova, što upravo takve čiste pojmove - kao svoje odraze - prati. Ta druga "polovica" prisutna je i u svakom znanstvenom "modelu", a sami "model" može biti manje više "adekvatan", pa je stupanj njegove adekvatnosti pro­mjenljiv i usavršiv. To međutim ne uništava njegovu značajku spoz­najne upravljenosti na određeni entitet. U tom kontekstu, kad je već gosp. Derado upotrebio - možda i neznajući da je to misao Tome Akvinskog - izreku "timeo lectorem (po Tomi: hominem) unius libri", ja smijem ponešto parafrazirati izrekom "timeo lectorem unilateralis libri", jer tada zbog stalnog fiksiranja jednog "stabla" postajemo nesposobni uočiti čitava prostranstva neke "šume". Riječi gosp. Derada na kraju njegova članka glase: "U naše doba, doctor ecologicus sigurno bi čuo Kristove riječi: "Bene scripsisti de me, Antonius". Ja, nažalost moram i to - u ime hrvanja oko cjelo­vitosti istine, i zbog opasnosti od poluistina - ponešto korigirati, te reći: Kristovo je načelo "Qui veritatem facit, venit ad lucem! (Tko istinu čini, dolazi do svjetlosti)". Stoga moram završiti s vrlo turobnom miš­lju: "False et male scripsisti de me, Johannes! Doleo proptera. Valeas!" Ante Kusić JAKOV GOTOVAC I SPLIT Šest neobjavljenih pisama Split je dao hrvatskoj glazbi najizvođenijeg opernog skladatelja (Jakova Gotovca) i operetnog (Ivu Tijardovića). Rođeni su iste godine (1895) kad je u Beču umro Splićanin i poznati austrijski operetni skladatelj Franz Suppe. Jakov Gotovac (Split, 1985 - Zagreb, 1982) u Splitu je završio pučku školu i klasičnu gimnaziju (1913). Prvi svjetski rat proveo je u rodnom gradu kao zagrebački student prava. U Sveučilišnoj knjižnici u Splitu (do nedavno je bila Naučna biblioteka) čuva se knjižica od petnaest stranica i ima naslov Kućni red Hrvatskog kazališnog dru­štva u Splitu, izdana je 1918. Na kraju knjižice popisani su kazališni dužnosnici; kao dramaturg je potpisan Jakov Gotovac. Bilo bi zanimljivo doznati u čemu se sve iscrpljivala djelatnost našeg poznatog skladatelja u Hrvatskom kazališnom društvu u Splitu, u amaterskom društvu koje je postojalo oko dvadeset godina (1900-1919). U ovom članku priopćit ću šest Gotovčevih pisama; četiri pisma uputio je skladatelju i glazbenom publicisti Ambri Novaku, a dva piscu ovih redaka. 323 

Još o odnosu teologije i prirodoslovne znanosti

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia